Kako su turski sultani učili srpski jezik
Mehmed II Osvajač s ružom
U osmanska vremena srpski jezik se govorio i učio. Sva je prilika da su turski sultani, naročito Mehmed II Osvajač i Sulejman Veličanstveni, učili i znali srpski, o čemu postoji i dokaz koji se danas čuva u biblioteci džamije Sulejmanije u Istanbulu, a koji je do 1969. pripadao biblioteci džamije Aja Sofija. O tome piše Mirjana Marinković.
Tekst je napisan na osnovu objavljene studije autorke Srpski jezik u Osmanskom carstvu – primer četvorojezičnog udžbenika za učenje stranih jezika iz biblioteke sultana Mahmuda I, objavljene u časopisu “Slavistika”, br. XIV, 2010. U njoj se prvi put donosi transkribovan tekst srpskog jezika napisanog arapskim pismom za potrebe učenja srpskog jezika na sultanovom dvoru
Postoji niz svedočanstava o upotrebi srpskog jezika u državnim poslovima Osmanskog carstva. Na primer, Filipus Lonicerius u Turskoj hronici iz 1578. godine navodi da je ilirski jezik bio treći jezik imperije posle turskog i arapskog. Davne 1932. godine D. Pavlović piše da su se “Turci služili našim jezikom čak i u pregovorima sa nemačkim, odnosno austrijskim vladarima”, i to potkrepljuje jednom knjigom iz 1562. o susretu turskih izaslanika sa Ferdinandom I Habzburškim. (Jedan prilog istoriji upotrebe srpskog jezika na Porti, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, XII, Beograd 1932, 175)
Turski naučnik Ahmet Džaferoglu 1936. godine tvrdi da su Osmanlije uz tradicionalni instrument kobuz pevale na srpskom po istanbulskim kafanama, pozivajući se na reči jednog Poljaka koji je 1574. boravio u Carigradu. (Note sur un manuscript en langue serbe de la bibliothèque d’Aya-Sofya, Revue Internationales des Études Balkaniques, II (1936), I-II (3-4), 185-190)
UDŽBENIK: Činjenica je da je od 15. veka veliki broj Srba i Hrvata zauzimao važne položaje u osmanskoj državnoj administraciji. Takođe je nesporno da su Osmanlije gradile jednu multikonfesionalnu, multietničku, pa tako i multikulturnu imperiju u kojoj su se mogli čuti različiti jezici. Iako osvajači, Turci su pokazivali otvorenost prema razvijenijim kulturama pokorenih naroda. Tako su se mnogi elementi srpskog srednjevekovnog prava, koje je bilo naprednije od šerijatskog, našli u kasnijim zakonskim spomenicima koje su izdavali turski sultani i kojima su regulisana pravna pitanja na teritorijama na kojima je živelo srpsko stanovništvo.
Srpski jezik se, međutim, nije samo govorio, već i učio u osmanska vremena. Sva je prilika da su turski sultani, naročito Mehmed II Osvajač i Sulejman Veličanstveni, učili i znali srpski, o čemu postoji i dokaz koji se danas čuva u biblioteci džamije Sulejmanije u Istanbulu, a koji je do 1969. pripadao biblioteci džamije Aja Sofija. Reč je o udžbeniku u rukopisu za uporedno učenje četiri jezika – arapskog, persijskog, grčkog i srpskog. To se jasno vidi i iz samog naslova: “Lûgat-ı Arabî ve Lûgat-ı Farsî ve Lûgat-ı Rûmî ve Lûgat-ı Serfî” (“Jezik arapski i jezik persijski i jezik grčki i jezik srpski”).Sačuvana su dva primerka koja su pripadala ličnoj bibilioteci sultana Mahmuda I (1730-1754). Pored sultanskog monograma Mahmuda I, na naslovnici se nalazi monogram sultana Bajezita II (1481-1512), što navodi na zaključak da je udžbenik nastao mnogo pre vladavine Mahmuda I i da je čuvan u ličnim bibliotekama više turskih sultana.
Ahmet Džaferoglu smatra da je takav udžbenik sastavljen za Mehmeda II Osvajača lično i za njegove sinove. Štaviše, kako piše Džaferoglu, “sultan Mehmed II, koji je imao izuzetan talenat za učenje stranih jezika, ne bi mogao sebi dopustiti da ne nauči jezik naroda čija je teritorija pripojena u njegovo veliko carstvo. Pored toga, za vreme vladavine sultana Bajazita (1389-1402), srpski jezik počeo je da preuzima karakter jezika dvora i diplomatije, da bi za vladavine Mehmeda II došao do prilično visokog ranga, pa su zvanični dokumenti pisani kako grčkim, tako i srpskim jezikom.”
Osim Ahmeta Džaferoglua, za ovaj izvor srpskog jezika interesovao se i nemački slavista Verner Lefelt, koji nije dao transkribovan srpski tekst već se prevashodno bavio načinom fiksiranja srpskih reči arapskim grafemama. (Werner Lehfeldt, Ein arabisch-persisch-griechisch-serbokroatisches Sprachlehrbuch in arabischer Schrift aus dem 15./16. Jahrhundert – Untersuchungen zur Graphematik – Ruhr-Universität Bochum, Veröffenlichungen des Seminars fűr Slavistik, Bochum 1970)
UPOREDNO UČENJE: Udžbenik za uporedno učenje četiri jezika – arapskog, persijskog, grčkog i srpskog – koncipiran je kao zbirka kratkih rečeničnih fraza za upotrebu u svakodnevnom govoru. Fraze svakog jezika napisane su arapskim pismom i to vrlo precizno u težnji da se što lakše savlada izgovor reči. Arapsko pismo, kao što je poznato, koristilo se samo za arapski i persijski jezik, ali je u islamskom svetu još od ranije postojala praksa upotrebe arapskog pisma za pisanje sadržaja na drugim jezicima. Na primer, španski hrišćani, tzv. Mozarabi, koji su prihvatili arapski način života, običaje i jezik za vreme arapske prevlasti na Pirinejskom poluostrvu, pisali su latinski arapskim pismom.
Na Balkanu je za vreme osmanske uprave negovana tzv. alhamijado književnost na slovenskim jezicima pisana arapskim pismom. Stoga i ovaj udžbenik o kojem je reč predstavlja primer takve prakse.
Rukopis udžbenika ispisan je tekstom u četiri boje – crnom bojom pisan je tekst na arapskom, crvenom na persijskom, zelenom na grčkom, a narandžastom na srpskom jeziku. Polazni jezik je arapski, potom je sledio persijski, pa grčki i na kraju srpski jezik. Fraze na svakom jeziku su iste; one su jednostavno, katkad i bukvalno prevedene.
Pitanje koje se s pravom može postaviti jeste zbog čega nema turskog u ovom udžbeniku? Zašto polazni jezik nije turski kada je služio Turcima za učenje stranih jezika? Odgovor se nalazi u tradicionalnom poimanju Turaka da je izvorni narodni turski – jezik niže kulture (kao što je narodni srpski jezik bio “jezik svinjara i govedara”) u odnosu na arapski i persijski koji su dominirali u islamskoj civilizaciji. U seldžučko doba arapski je bio jezik državne administracije, a persijski jezik lepe književnosti. U osmanska vremena nastao je tzv. osmanski turski – jezik preplavljen arapskim i persijskim pozajmicama koje su ga prosto “progutale” i nametnule mu čak 70% leksičkog fonda. Tek će se u 19. veku među turskim intelektualcima i piscima roditi svest o potrebi pojednostavljenja jezika i vraćanja narodnom, što će se ostvariti tek u 20. veku.
Osmanska intelektualna elita znala je izvanredno arapski i persijski jezik koji su se izučavali u verskim školama. Veliki pesnici Osmanske imperije pisali su jednako lepe stihove na turskom i persijskom jeziku. Neka važna prozna dela napisana su na arapskom. Sudeći po ovom udžbeniku, na dvoru su se učili i grčki i srpski, što je pokazatelj ne samo intelektualne radoznalosti, već i otvorenosti i tolerantnosti turskih sultana.
Bernard Luis, veliki britanski autoritet za islamski svet, u delu Muslimansko otkriće Evrope (Beograd, 2004) tvrdi da “nema ni najmanjeg znaka intelektualnom zanimanju za zapadne jezike i zapadnu književnost. Ne znamo ni za jednog muslimanskog naučnika ili književnika pre osamnaestog veka koji je poželeo da nauči neki zapadnjački jezik, a još ne znamo za ikakav pokušaj da se napiše gramatika, rečnik ili neko drugo jezičko pomagalo”. Očigledno da nije imao saznanja o našem udžbeniku koji, premda ne menja u celini odnos islamskog sveta prema hrišćanima i njihovim jezicima, ipak svedoči o visokom stepenu kulture koja je negovana u njegovom elitnom sloju u jednom razdoblju osmanske istorije.