Zapisi srpskog narodnog jezika prě Dositěja perom pravoslavnih, katol. i muh. pisaca

Milica Grković:

Nikanor Milentijević je bio episkop, ali je 1717. godine napisao knjigu na narodnom jeziku, jer je uviđao da se kultura jednog naroda može razvijati samo ako je jezik te kulture razumljiv najširim narodnim slojevima.
http://www.spc.rs/Genocid/Osijecko/osjeckol.html
Na crkveno-narodnom saboru u manastiru Krušedolu 23. septembra 1710. godine, za episkopa pečujskog izabran je Nikanor Melentijević (1710–1721), arhimandrit manastira Krušedola. Na ovom saboru, Osječkopoljska eparhija pripojena je novoizabranom episkopu Melentiju, koji je u svojoj tituli oslovljavan sa „vladika pečujski, Sigetu, Siklosu, Muhaču, pomeždu Save i Dunava pravoslavni episkop".​

Nemam više informacija o ovoj knjizi; ako neko zna da li je do danas preživela, ili je makar deo objavljen, molim za obaveštenje. :hvala:

Случајно налетех сад, има неколико реченица у овом раду:
http://cejsh.icm.edu.pl/cejsh/element/bwmeta1.element.desklight-ea1e2d5b-da1b-43b0-80c8-54a39ce743b3
 
Писмо проте Радослава надхерцегу Фердинанду — 5. јули 1596.

Од нас, христијанских синов, ми протопопа Радослав, бишкуп поунских крајин и поглавник и заповидник тридесет попов и правитељ христијанске вире, вазможному и вазвеличеному и племенитому и сможитому и светлога рода краљева племену и таначнику и заповиднику генералом, бишкупом, баном, капитаном и вицекапитаном, војводам, шпаном и десетником и свих словинских и хрватских и приморских крајин и земаљ штајерских и коротанских и свих западних земаљ господин господину херцегу, пишемо поклон и липо поздрављеније: поунска крајина, влашки синови, најпри бишкуп Радослав, војвода Милош, кнез Дојчин, кнез Рак, Богдан ага, кнез Врањеш, кнез Манојло, Вујица јузбаша, кнез Богдан, харанбаша Дракула, одабаше Томаш, Радохна, Радоје, Живко, Војин, Славуј, Новак, бешли баша кнез Новак, кнез Радосав Хранисав, кнез Вујин и сви кнезови поунских крајин и сви јунаци мали и велики, препорученије господину херцегу и свим његовим поглавником. Ето чујемо да хоћеш напридовати на ову крајину поунску. Ходи у добри час наприд, а ми ћемо чекати, како ваша милост нам одлучак пошаље, те и како Бог да, јере се вашој милости волимо дати и служити господину Ису Крсту и Марије матери и крижу Божијему и свим свецем, него ли служити поганим Турком и вири проклетога Мухамеда отпадника, ки нас попирају и нашу виру кршћену, и тирају да ми кршћену крв проливамо, а ми волимо њих крв проливати него ли своје вире кршћене. А сад и, ваша милост, молимо, пошаљите нам одлучак, који ћете нам разлог учинити бишкупу, који ли кнезовом, који ли агам, одабашам, јузбашам, малим људем, јере, господине милостиви, ми, бишкуп, ишћемо од ваше милости један град или два, такајше два кнеза, саки по град, који то дугованије справљамо. Не ишћемо од ваших пуних земаљ него од седамдесет пустих градов, који су пусти међу Уну и Купу, и од њих не ишћемо великих него малих еда би Бог дао, да Уну ослободимо и даље, јере морете ако хоћете с Богом јединим и с вашим трудом и нашим. И ако Бог даде, те се ми састанемо, хоће Бог видити, како ћемо ову крајину ослободити с Богом јединим и вам право и пошћено служити. Јере, господине милостиви, ако дојдете, хоће се ова земља дати и градови заједно и ми вашој милости нећемо невире учинити сврх Бога јединога.

seNfg1Q.png


Gn8Z8xV.png


Aleksa Ivić; Nune cyrillische Urkunden aus den Wiener Archven, Archiv für slavische Philologie, XXX, Berlin 1909, 211-212

Evo listam ove stare postove i naiđoh na ovaj vrlo čudan spis , čak po meni najčudniji ikadasa ovih prostora iz toga davna doba.

Ko je pisao ovo?? , neki pounijaćeni srpski pop sa sklonošću ka katoličkoj terminologiji i ikavskom izričaju , ili katolički svećenik kojeg je platio srpski pop za ovaj posao ne gledajući na jezičku i religijsku formu pisma.

Neka mi neko malo više objasni.

Igore i Mrkalje , braćo napaćena , uputite me u svete tajne ovog štiva.:D
 
Evo listam ove stare postove i naiđoh na ovaj vrlo čudan spis , čak po meni najčudniji ikadasa ovih prostora iz toga davna doba.

Ko je pisao ovo?? , neki pounijaćeni srpski pop sa sklonošću ka katoličkoj terminologiji i ikavskom izričaju , ili katolički svećenik kojeg je platio srpski pop za ovaj posao ne gledajući na jezičku i religijsku formu pisma.

Neka mi neko malo više objasni.

Igore i Mrkalje , braćo napaćena , uputite me u svete tajne ovog štiva.:D

Da, dobra zamjedba! mrgreen:

Radi se o verovatno o bosanskim nesvetosavskim Srbima, potomcima "krstjana" i podanika bosanskih kraljeva - štokavskim šokcima, kasnije naseljenim u okolini Petrinje - podatke imam za sela Hrastovica i Graberje (npr. Srbi prezimena Goljani postaju "Hrvati" Galijani) - inače poznati frankovski krajevi. U suštini, to su sva sela na Baniji koja su bila katolička štokavska sela pre 1941. godine. Nema ih mnogo.




quote_icon.png
Original postavio Mrkalj

Cy9cJR5.jpg


TaBbH5E.jpg





Pismo prote Radoslava nadhercegu Ferdinandu
Pounje, 5. Juli 1596. godine

Od nas, hristijanskih sinov, mi protopopa Radoslav, biškup pounskih krajin', i poglavnik i zapovidnik trideset popov i pravitelj hristijanske vire, vazmožnomu i vazveličenomu i plemenitomu i smožitomu i svitloga roda kraljeva plemenu i tanačniku i zapovidniku generalom, biškupom, banom, kapitanom i vicekapitanom, vojvodam, španom i desetnikom i svih slovinskih i hrvatskih i primorskih krajin' i zemalj' štajerskih i korotanskih i svih zapadnih zemalj' gospodin gospodinu hercegu, pišemo poklon i lipo pozdravljenije: pounska krajina, vlaški sinovi, najpri biškup Radoslav, vojvoda Miloš, knez Dojčin, knez Rak, Bogdan aga, knez Vranješ, knez Manojlo, Vujica juzbaša, knez Bogdan, haranbaša Drakula, odabaše Tomaš, Radohna, Radoje, Živko, Vojin, Slavuj, Novak, bešli baša knez Novak, knez Radosav Hranisav, knez Vujin i svi knezovi pounskih krajin' i svi junaci mali i veliki, preporučenije gospodinu hercegu i svim njegovim poglavnikom. Eto čujemo, da hoćeš napridovati na ovu krajinu pounsku. Hodi u dobri čas naprid, a mi ćemo čekati kako, vaša milost, nam odlučak pošaljete i kako Bog da, jere se vašoj milosti volimo dati i služiti gospodinu Isu Krstu i Marije materi i križu božjemu i svim svecem, nego li služiti poganim Turkom i viri prokletoga Muhameda otpadnika, ki nas popiraju i našu viru kršćenu i tiraju da mi kršćenu krv prolivamo, a mi volimo njih krv prolivati nego li svoje vire kršćene. A sad i, vaša milost, molimo, pošaljite nam odlučak, koji ćete nam razlog učiniti biškupu, koji li knezovom, koji li agam, odabašam, juzbašam, malim ljudem, jere, gospodine milostivi, mi biškup, išćemo od vaše milosti jedan grad ili dva, takajše dva kneza, svaki po grad, koji to dugovanije spravljamo. Ne išćemo od vaših punih zemalj' nego od sedamdeset pustih gradov, koji su pusti među Unu i Kupu i od njih ne išćemo velikih, nego malih, e da bi Bog dao, da Unu oslobodimo i dalje, jere morete ako hoćete s Bogom jedinim i s vašim trudom i našim. I ako Bog dade, te se mi sastanemo, hoće Bog viditi, kako ćemo ovu krajinu osloboditi s Bogom jedinim i vam pravo i pošćeno služiti. Jere, gospodine milostivi, ako dojdete, hoće se ova zemlja dati i gradovi zajedno i mi vašoj milosti nećemo nevire učiniti svrh Boga jedinoga. I, vaša milost, da ste, gospodine, zdravo. I tako mudro, gospodine, činite, kako bismo mi ne poginuli. I ta list sranite i od svojih ljudi i od sužanj', Boga i duše radi.
 
Za poređenje sa kajkavskim jezikom istog područja može poslužiti tekst izveštaja kajkavca Ambroza Kuzmića iz 1700:

8b2bmvG.jpg


EX61f6a.jpg

Presvetli i velečasni Gospodine

Po naređenju Vašeg milostivog gospodstva šaljem inkviziciju (istragu) protiv nekih nevernih Vlaha prikupljenu koji plemenitoj državi i carskoj svetlosti čine veću štetu nego korist.

Bolje bi bilo sve poklati nego nastaniti. Niti
(treba: niti, prim. Mrkalj) careva svetlost niti plemenita država s njima nikad neće biti stabilna niti mirna; mnogo im popuštaju, toliko da su se uzoholili.

A za to su i neki dobri komandanti krivi, koji ne progovaraju o sopstvenoj zaradi na uništenju celog našeg kraljevstva i hrišćanstva.

Čujem da je vice kapetan petrinjski odozgo došao svojim Vlasima, i nekakva prava doneo za Vlahe. Svi naši ljudi su konsternirani i u neverici i u velikom strahu, jer priča se da im je sve između Kupe i Une do Save, što je god, dato, i zato bojim se ovog poreza (desetine), da me koje zlo ne zadesi.

Gospodin Aleksander grof (Erdedi) piše mi, da je vaše gospodstvo za nešto govorilo.

Ne znam što će biti po dolasku rečenog petrinjskog vice kapetana, verujte mi Vaše gospodstvo da se u ovoj državi sprema velika smutnja, možda se i Matija Gubec digne; vremena su zla, nije moguće spremiti šitak(žitak?) niti sejati.

Za grad Pokupski potrebno je pripremiti drvo i daske do Poklada, niko
(treba nigdor, prim. Mrkalj) nije protiv kažu, svi su ćutali i onda onako otišli, a ja ću prvi, ako budem živ.

Hrušovac, 13. novembra 1700.


Čovek napunio gaće... ali hoće da kolje... Budući da su "neverni Vlasi" protiv kojih se pokreće istraga već nastanjeni, njegova čuvena opaska odnosi se na opštu populaciju Srba - "Vlaha", o kojoj govori u daljem kontekstu, a u svetlu predstojećeg gubitka poseda, moguće pobune i sopstvenog straha od Srba koji su postali gordi.



nyHdSM2.jpg


Presvetli i velečasni Gospodine

Desetinu, hvala budi gospodinu Bogu, jesam obavio, iako uz smutnje i grožnje vlaške gordosti, nad kojima će, kako se priča, svima između Kupe i Une do Save i do Petrove Gore biti varaždinski general, a kako se priča, gospodin Šandor Erdedi na ovom području biće najveći pod generalom.

Poreske desetine će biti 675 vagona sitne i nešto kukuruza. U ovom su nam porezu i sada Petrinjci smutnim po porkolabu letovanskom učinili i rekli da će Mošćenicu oporezovati.

Dva kaplara od petrinjskog područja rekla su Antonu (Delišimunoviću), da se uplete u Krajinu, kuda je dosad komandovao pod oblašću gospodina bana, ali i on čini mnogo novotarija - što je god preko Kupe, on pod svoju oblast prisvaja i tera podanike...

Za Nemce kažu, da će doći kod nas, ako dođu, sigurno će ljudi doći u zlo vreme, jer pšenice nemam. Ako od države uzmu ona područja preko Kupe, kako se sve u svemu čini da će i biti, ja ne znam kome bi gospodin ban banovao; biće kao jedan vicekomes nad jednom varmeđom te će se i po nemačkim kvartirima pod kraljevim imenom malo dobrom nadati; bolje bi nam bilo ili pod jednu ili pod drugu generalsku oblast dospeti.

Ponizni sluga do groba,
Amb. Georg. Kuzmić, m. p.

Hrušovac 24. novembar 1700.


(AJAZU, X 25/B I, 158; prepis)

Još jedan tip jezika koji su očegledno za kapetane pisali tamošnji klerici:

BMmrTb2.jpg


Zdravo da si, kneže Janko i vsi knezovi planinski od Dubice do Gore Petrove. Pisati mogu vami kako zapoved ne došla i naš milostivi poglavnik zapoveda da se turskomu caru novska kula izručiti ima. Zato zapoveda svem knezovom: imate od svake knežije pedeset ljudi dati s motikami, lopatami i sekirami i tri koine svaki knez pod tovare potpeljati i vi svi knezovi glavami poiti utorak svi Krajinum kiša mi buinskem i da vas onde naidem sve i tada koji pako zamudil glavi zaostane a ovi list ima iti ot kneza do kneza.

Vaš prijatel, vicekapitan petrinski i komadant grada i kraine Petrinske.


Pervo knezu Ilie
knezu Borojeviću
knezu Jakovu Tarbuku
knezu Klobučaru
knezu Vranežu
Grku i Slabincem.

Posvenu knezušu po planine list u dne i noći
 
Da, dobra zamjedba! mrgreen:

Radi se o verovatno o bosanskim nesvetosavskim Srbima, potomcima "krstjana" i podanika bosanskih kraljeva - štokavskim šokcima, kasnije naseljenim u okolini Petrinje - podatke imam za sela Hrastovica i Graberje (npr. Srbi prezimena Goljani postaju "Hrvati" Galijani) - inače poznati frankovski krajevi. U suštini, to su sva sela na Baniji koja su bila katolička štokavska sela pre 1941. godine. Nema ih mnogo

Ima smisla jer se tačno podudara sa vremenom kad kreće tzv.borba za duše na ovim našim prostorima između crkvi , jer papska propaganda za širenje vere upravo kreće negde u to vreme , a najveći primer joj je Bartol Kašić.

Dakle ,ovo bi trebali biti oni Bartolovi "Srblji Poluvirci" koje pominje uz Rašijane.Kršćane i Turke u svome delu??!!

Bravo Mrkalj , odlično si izvršio ovu zamjedbu , jer sam se godinama pitao i lomio u vezi Bartolovih "Srbalja Poliviraca" jer mi je uvek u glavi bila misao da su oni samim dolaskom Turaka potpuno nestali u smislu da nikakve organizacije nije preteklo.
 
Ima smisla jer se tačno podudara sa vremenom kad kreće tzv.borba za duše na ovim našim prostorima između crkvi , jer papska propaganda za širenje vere upravo kreće negde u to vreme , a najveći primer joj je Bartol Kašić.

Dakle ,ovo bi trebali biti oni Bartolovi "Srblji Poluvirci" koje pominje uz Rašijane.Kršćane i Turke u svome delu??!!

Bravo Mrkalj , odlično si izvršio ovu zamjedbu , jer sam se godinama pitao i lomio u vezi Bartolovih "Srbalja Poliviraca" jer mi je uvek u glavi bila misao da su oni samim dolaskom Turaka potpuno nestali u smislu da nikakve organizacije nije preteklo.

https://forum.krstarica.com/entry.php/19364-U-Bosni-su-do-14-věka-živěli-Srbi-ikavci

U Bosni su do 14. veka živeli Srbi ikavci



Evo citata Petranovićevog teksta iz njegove knjige (Bogomili. Crvka bosanska i krstjani, Zadar, 1867):
Ovo politično ustrojstvo srbskih saveznih županija postojalo je još za života Konstantina porfirogenita koj nam je u tome jedini rukovoditelj jer se on jedini bavio istorijom srbsko-rvatske seobe. On poimenice nabraja više ili manje neodvisne države koje su srbsku federaciju onda sastavljale. U taj savez spadahu: sobstvena Srbija (današnja od prilike kneževina s Metohijom ili starom Srbijom); Bosna na istok od Rvata’; Neretva ili poganska zemlja (Pagania) međ riekama Cetinom i Neretvom s obližnjim otocima Mljetom, Lastovom, Krkrom (Korčula), Visom, Hvarom (Lezina) i Bračom; Trivunija (Trebinje) s Konavljem između Dubrovnika i Crnegore; Duklja ili Dioklea (stara Zeta s Crnomgorom) na jug od Rvata’ po jadranskom moru.

U tim provincijama svaki je ban ili župan nezavisno i na svoju ruku gospodario, zemlju je svoju na pose uređivao, danak od naroda i manjih župana pobirao, – i rod Vlastimirov ostade od Česlava u napried po svoj prilici ograničen na samo županstvo raško ili zagorsku Srbiju, dok poslje dvjesta i nešto više godina pođe za rukom prvome Nemaniću (1159-1195) da ih opet, izuzevši Bosnu, sajedini pod jedan skiptar, u jedno politično tielo.

Među tima saveznim županijama bila je kao što spomenusmo i Bosna. Ona se ranije i mnogo jače nego druge županije odielila bila od srbske glavne otačbine te pošavši svoim osobitim putem došla je kroz nekoliko stoljeća da uredi i ustroi svoj državopravni građanski i crkveni život podosta različan od podobnih pravnih i religioznih odnošaja u susjednima srbskim zemljama. O tome otuđenju Bosne vriedno je da navedemo ovdje rieči učenoga Hilferdinga (Pisьma obъ istorii Serbovъ i Bolgarъ str. 236); one su važne za nas i s toga najviše što od te savršene odvojenosti ili da bolje rečem osamljenosti Bosne usred okružavajućih ju srbskih srodnih plemena biva mnogo što šta jasno u izvanjskom obliku i unutrnjem ustrojenju bosanske crkve, glavnome predmetu ovoga književnoga truda. “Bosnu” veli Hilferding “podčini sebi Kresimir kralj rvatski; ali sva je prilika da nije dugo dvorila Rvate. Pošto se oslobodila, ostade kao izvan kruga obšte istorije Srba’. Ova odvojenost bosanske banovine vidi se iz svega kazivanja dukljanskoga ljetopisca. Nije sumnje da se od toga vremena počelo prepravljati ono ubitačno odmetništvo Bosne od drugih srbskih zemalja, što ga poslje ne mogoše svladati ni najveća usiljavanja najmoćnijih srbskih vladatelja i koje još XII. vieka bijaše takovo, da je povod dalo Kinnamu grčkome istoriku kazati: da Bosna ne poznaje nad sobom vlasti vrhovnoga srbskog župana nego živi sama o sebi pod svojom domaćom u pravom”.

 
Мирјана Маринковић


СРПСКИ ЈЕЗИК У ОСМАНСКОМ ЦАРСТВУ – ПРИМЕР ЧЕТВОРОЈЕЗИЧНОГ УЏБЕНИКА
ЗА УЧЕЊЕ СТРАНИХ ЈЕЗИКА ИЗ БИБЛИОТЕКЕ СУЛТАНА МАХМУДА I


У Библиотеци џамије Сулејманија у Истанбулу чувају се два примерка четворојезичног уџбеника за учење страних језика – арапског, персијског, грчког и српског, који потиче из 15/16. века. Првобитно се налазио у личној библиотеци султана Махмуда I (1730-1754), који ју је претворио у личну задужбину (вакуф), а затим у библиотеци џамије Аја Софија, где је чуван до 1969. године под бројевима 4749 и 4750. Реч је о најстаријем познатом извору на арапском писму за изучавање историје српског језика, који се може сврстати у тзв. алхамијадо књижевност.
У раду је дата ћирилична транскрипција текста уџбеника, на основу које се може реконструисати српски језик који се у Османској империји 15. и 16. века изучавао и употребљавао равноправно са грчким, али и арапским и персијским језиком као језицима доминантне исламске цивилизације.

2a
Са имењом Божијем поклањајеми милостив
Слава Богу Господу светом
И благословљаније на Пророка јего
Мухамеда и чељати јего чистих все.

Рече творач овај книга:
„Речна у работану такој која се отвараним
Језичи почеником разумеј оној ти
И работај ш ним и саблудај тој, бит ћеш разборит ш ним“.
3a
Ако воља Господ вишни. Дођи, што говориш?
Говорим тебе нешто. Кој нешто говориш мене?
Говорим тебе нешто да се радујеш. Немој говорит мене
нешто, јер ја не иштем да говориш мене.

Или гледаш мене? Које нешто рече тебе?
Они не рече мене нешто. Ај
рече тебе речи дуге.
Јеси чу што је рекал мене? Ај чу сам.
4a
Што је рекал тебе? Али не иштем
да чују оној од уста твоја.
Колико ми досађујеш! Кто ти досађује?
Ти ми досађујеш! Остави ме! Пусти

на работа твоја. Не држи ме кот себе14
јере ја на спешам могно15. Што
ли је спеша? Послал мене отач ми. Где послал тебе?
Отач ми је послал мене на тирг, рече:
5a
„Спешај и не крисмај на пут.“ Учини се
време теско/таско/таску на главу
и на очи да не крисмам. Јеси ли видел данас
онога? Ај, видел га сам. Где га си видел? На тирг.

Ту на дућана платно продавчем што је
чинил ондај бил је купил платно
14 Овде је писар очито чуо једначење сугласника по звучности, те је записао „кот себе“
15 Уместо „много“ ا ا написано је „могно“ ا ا




опрано или неопрано танко
или дебело? Не, него танко. Што чини оној?
6a
Прави оној кошулу. Што кроји оној и шије онако?
Шије оној они. Како је он у работа своја?
Он је мајстор брзине. Не знам је ли он мајстор.
Ај, он је брз у работа своја. Од кудај си дошла?

Дошал сам од [...]. Јеси ли научил ти
данас нешто? Ај, научих се. Читај
свој на уста. Истина убриза си.
Јеси ли писал ти данас? Писал сим

читаније. Дођи, дођи да учиш на тебе.
Узми, упиши на мене, упиши де лепо, учини
писаније и разбрај слова
и уравни врсте и не укриви и не погреши.

Ја не грешим у оној. Управи каламар ти.
Направих и каламар ми направлен, рече творач.
Када ми пишемо к тебе книгу
направљамо са сузами, како подој тере ако знала

книга што је у сиреч наша падала би
и плакала, али она не зна, одржа16 перо
16 У тексту је писар испустио слово „ж“, што је јасно на основу арапског текста.

држанијем праваму. Одржах перо своје, уломи се.
Кто уломи оној? Оно уломи оној.

Камо ти перјанича, а брате мој? И загуби се.
Где загуби? Беше у вреку?
Тад се украде и не знам кто је украде.
Устани тере ишти ју и испроси ју од дечака



А, брате мој, а душа мој, зашто крисмати данас?
Беше мене работа. Која работа беше
тебе? Бех слугал статјанија.
Јеси ли јел данас? Ништа

нисим јел јоште. Пођи тере јесди
И дођи брзо. Ево,
истина дођох к тебе. Не играј се
у путу! Нећу се играт, ај!
10а
Ти момак играч, не стојиш.
Играш се, скројаш/скрујаш своја дни, брзо покојат ћеш
на покор. Близу дођи к мене. Ја близу сам
кон тебе. Седи ондај
10б
кон мене. Ево седим, не благословљај
на нас. Ја истина благослови сим од себе.
Чији је ови каламар?
http://cosbelgrade.com/sites/default/files/marinkovic_m_srpski_jezik_u_osmanskom_carstvu_0.pdf
 
Šta znamo o ovom rukopisu:
Kralj Milutin je 1312/13. godine podigao manastir Svetih arhanđela Mihaila i Gavrila, unutar zidina Jerusalima, blizu crkve Svetog Groba i Grčke patrijaršije, a, kako stoji u Povelji cara Dušana iz 1350. godine, Stefan Dečanski, „sveti kralj Uroš Stefan”, hram je ukrasio, utvrdio i darivao. Baveći se istraživanjem zadužbina Nemanjića u Svetoj zemlji, V. Nedomački, koristeći stare izvore, pominje kazivanja arhimandrita Porfirija Uspenskog, šefa ruske misije u Jerusalimu sredinom XIX veka, koji je boravio u manastiru Svetih arhanđela i tvrdio da su Arhanđeli „najlepši manastir Svetog grada”, da u njemu imamnogo ikona, među njima i srpskih, 40 ćelija i da je manastir mogao da prihvati oko 200 poklonika. U manastiru su se nalazila trpezarija, bolnica, riznica i „divna biblioteka” sa grčkim, latinskim i slovenskim rukopisima i štampanim knjigama. Sve je razneto. Neke od rukopisnih knjiga nalaze se u bibliotekama Kijevske duhovne akademije, Moskve, Sankt Peterburga, Vatikana, manastira Svete Katarine i Pravoslavne grčke patrijaršije u Jerusalimu, gde je nedavno pronađen iluminirani rukopisni „Poklonik” „smernog Gavrila Tadića” iz 1662. godine.Svoja poklonička putovanja u Svetu zemlju, mnogi crkveni velikodostojnici patrijarsi i monasi, ali i pobožni građani iz svih srpskih zemalja, opisali su u svojim „Dnevnicima”, navodeći utiske i neobična saznanja i predanja koja su usput čuli i videli – dočaravajući atmosferu Levanta i dodir hrišćanskog i muslimanskog sveta.​




Gavrilo Tadić iz Sarajeva je sastavio i ilustrovao 1662. god. u Jerusalimu tzv. poklonik. Taj poklonik je ustvari čist proskinitarion, pisan sa dostaelemenata narodnog jezika.


Mirjana Anđelković, PUTOPISNA PROZA NA POČETKU NOVE SRPSKE KNJIŽEVNOSTI: STILSKE ODLIKE PUTOPISA JEROTEJA RAČANINA, Seminarski rad iz srpske književnosti 18. i 19. veka, Beograd 1999.
http://www.scribd.com/doc/95651126/Putopisna-proza-u-poslednjem-procvatu-stare-srpske-književnosti

Poklonik” pisan u Jerusalimu 1662. Gavrila Tadica,monaha iz Sarajeva,a drugi je spis J.Racanina,koji se smatra prvim pravim putopisom u ...​

http://www.scribd.com/doc/152464728/Knjizevnost-posle-Velike-seobe

Putopis Gavrila Tadića iz 1662. godine može se naći u bogatoj hrestomatiji srednjovekovne književnosti Tomislava Jovanovića (druga knjiga): https://www.academia.edu/36998157/tomislav_jovanovic_hrestomantija_-_druga_knjiga.pdf

Поклоњење Часном Гробу Божијем и светим местима у светом граду Јерусалиму

Ovde sam taj vodič Tadićev, koji bi trebalo da je bio dosta blizak našem tadašnjem narodnom jeziku: https://sofiografskaskola.com/wp-content/uploads/2017/10/Гаврило-Тадић-Поклоњење-Часном-Гробу-Божијем-и-светим-местима-у-светом-граду-Јерусалиму.pdf

Gavrilo Tadić, pripadnik ugledne i imućne sarajevske porodice Humković, obišao je Svetu zemlju tokom 1661. i 1662. godine.

Mislim da je greška što je osavremenjivanjem teksta on pročitan u ekavskom izgovoru jata.
 
Poslednja izmena:
Надгробна Плоча Жупана Грда



плоча жупана грда


Надгробна плоча жупана Грда из друге половине 12. вијека један је од најстаријих ћириличних споменика на простору Босне и Херцеговине и највредније до данас сачувано споменичко свједочанство из времена требињских жупана.
Плоча уклесана између 1151. и 1177. године нађена је на гробљу у Полицама, а данас се чува у Музеју Херцеговине.
Уклесани епитаф драгоцјен је за историју Требиња што се у њему први пут помиње име града у облику који има и данас, као потврда да Требиње још од 12. вијека није мијењало име.

Према натпису мајстора Браје, жупан Грд је умро у доба кнеза велиега Михоила, кога историчари идентификују са Михаилом III, посљедњим дукљанским владаром из династије Војислављевића, чију владавину је око 1186. године окончао Стефан Немања.

„В дни кнеза велиега Михоила вмрије жупан Грд требињски и в то љето зида јему раку брат жупан Радомир с синми јеговјеми и жена му. Твара моистр имнем Браја. Б(о)же ти дај здравие.“

плоча жупана грда

О жупану Грду не зна се готово ништа.
Историчари га повезују са жупаном Грдешом, којег византијски писац Јован Кинам помиње 1150. године међу веома угледним великашима на страни Далмата (Срба) у бици на Тари против Византије. Цар Ромеја Манојло Комнин потукао је српску-угарску војску рашког великог жупана Уроша II Примислава, а сам Грдеша, заједно са историји непознатим жупаном Вучином, бива заробљен, проведен у Сердику (Софију), да би већ наредне године био ослобођен.
Исте 1151. године, iupanus Gerdessa помиње се као један од сведока у повељи којом требињски управитељ и Урошев брат Деса поклања острво Мљет манастиру свете Марије у Апулији.
Овом требињском великашу приписује се и једна нађена мамуза (тзв. Мамуза требињског жупана Грда).
Р.С. / РАДИО ТРЕБИЊЕ
 
На основу чега је ово пример народнога српскога језика? Из употребе ще, писања тврдога полугласа у слъгати, употребе малога јуса у женѫ, па и генитива матере уместо акузатива рекао бих да је писано на бугарскословенском. У српским споменицима на народном језику налазимо ке, кѥ (ће), писање само мекога полугласа, на месту малога јуса пише се оу, а генитив уместо акузатива не сећам се да игде видех.
 
Poslednja izmena:
Није ми познато да ли је ико икад сабрао и објавио псовке на српском језику и колико оне сежу у прошлост.У Хетитском царству су постојале, и пронађена је збирка.
 
Није ми познато да ли је ико икад сабрао и објавио псовке на српском језику и колико оне сежу у прошлост.У Хетитском царству су постојале, и пронађена је збирка.
Naši zvaničnjaci pripovedaju da su sve naše glagolske psovke turskog porekla. Po ovom gore i ne bih baš rekao; jeste da su Turci tada već bili u Srbiji, ali ne verujem da se to primilo preko muslimana i ne tako brzo... Znači, domaća radinost.
 
Језик тога писма је средњобугарски, нема никакве везе с овом темом.
Joш једна енигма за наше врле и вредне истраживаче прошлости, у влашкој коресподенцији по Игору бугарски језик ...а ни наследници Румуни ни наследници Бугари ни данас не користе израз ПАС.
 
Није ми познато да ли је ико икад сабрао и објавио псовке на српском језику и колико оне сежу у прошлост.У Хетитском царству су постојале, и пронађена је збирка.

Moraš ti i Hetite da ubaciš, pa moraš.
 
Evo kako kod srpskoga cara Milutina, negde oko 1280., malo malo pa izbije čist narodnis rpski jezik, koji je danas potpuno razumljiv svakom detetu:

И виноградь ѹ Прызрѣнѣ ѹ Билѹши, кои сѹ билы кѹпилы ѹ метохыискога чловѣка Бѹдымирьци Прьвославыкы.

I vinograd u Prizrenu u Biluši, koji su bili kupili u metohijskoga človeka Budimirci Prvoslavići.


Obratiti pažnju na ovu (za mene) neočekivanu upotrebu savremenog pluskvamperfekta. Hvala Krcunu za tekst.

https://books.google.rs/books?id=LiqV5I8dRNcC&pg=PA389&dq=вьниты+срьдьце&hl=en&sa=X&ved=2ahUKEwj6oInf96XuAhXpsosKHR2GD90Q6AEwAHoECAAQAg
 

Back
Top