Vladimir Nazor:
--------------------------------------------------------------------------------
(originalni tekst)
Uz Tita i Staljina,
Dva junačka sina,
Nas neće ni pakao smest’!
Mi dižemo čelo,
Mi kročimo smjelo
I čvrsto mi stiskamo pest!
Rod prastari mi smo,
A Goti mi nismo:
Slovenstva smo drevnoga čest.
Ko drukčije kaže,
Kleveće i laže,
Osjetit’ našu će pest!...
Vladimir Nazor (dok je bio sa ustašama):
--------------------------------------------------------------------------------
POGLAVNIK (1942)
Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.
Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.
A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!
Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!
Gotovo da su se svi odazvali poslu glorifikacije vladara i lidera.
Bio je to unosan posao, posebno za Vladimira Nazora koji nije štedio stihova prema bilo kojoj nadolazećoj političkoj formaciji, pa tako već 1918. piše pjesmu posvećenu Kraljevini SHS u kojoj preporučuje da se taj “znak ureže duboko u duše i srca”, jer, eto, prestali smo biti krdo bez identiteta i konačno smo pronašli državnopravni smiraj nakon stoljeća lutanja. Malo zatim Nazorove dionice vidno skaču. Dao se pjesnik na pisanje školskih čitanki, ministarstvo je široke ruke, bankovni račun raste danomice, a pjesnik se bacio na kupnju građevinskih parcela u otmjenom dijelu Zagreba, sagradio dvije vile (Gregorijančeva i Torbarova ulica), živi od rente i osjeća se tako poduzetno da u privatni dnevnik, pod nadnevkom 19. lipnja 1933., radosno upisuje:
“Danas sam izašao i pošao na gradilište svoje nove vile u Torbarevoj ulici. Kopaju se jarci za temelje. Veselio sam se iako znam da bi ovog puta mogao lako i nastradati, jer još nisam siguran hoću li imati novac da tu započetu kuću i svršim. Ali ništa za to, samo smjelo naprijed! Neću da, kada umrem, ostavim samo neke zgrade od - praznih riječi.”
Vile su gotove, stiže Pavelić i NDH, no Nazor se ne da smesti. Pjesnička mašta besprijekorno radi i tako nastaje poznata pjesma “Poruka pjesnicima”, objavljena 1942., u kojoj nam bard preporučuje spoznaju da “pjesnik nije cvietak na kom leptir dreimlje” i “budimo što jesmo: vuci i medonje”, to će reći “budimo barbari, al’ budimo svoji”. HIBZ ubrzava narudžbe pjesnikovih djela, sve je optimistično, često se posjećuje Gradska štedionica, najamnine kaplju, obveznice su na broju.
Pjesnik nije cvietak. Poduzetništvo ide dalje, u šumu k partizanima. Više “nismo Goti, Slavenstva drevnog smo čest, uz Staljina i Tita mjesto nam je sad, tko drukčije kaže, kleveće i laže, osjetit će našu pest”. Po dolasku u Zagreb drug Stevo mu pronalazi obilatu vilu na Pantovčaku. Vilu koja je nekada bila u vlasništvu poznate obitelji Mayer-Marić sad krasi natpis: Ne zvoni bez dozvole stražara! “Od gvožđa je, ali, u tom gvožđu kuca Toplo srce, mi kročimo za njim uvijek čvršće i dalje”, tim pjesničkim riječima opisuje Nazor novog gospodara.
. Naravno,racun mi placamo...
