Srpsko ime u Dubrovniku

О томе да ли је Дубровник "српски или хрватски" одлучила је политика југо режима из Београда 1918-1941. Званично и најзваничније београдски режим је 1939. дао Дубровник Хрватима. Ту су Срби изгубили битку за Дубровник, и то не од Хрвата, него од Срба.

Борба за српски или хрватски Дубровник је трајала готово један вијек, са мањим или већим успјехом једни или други. Стварање Југо државе 1918. и политика београдског режима је дала задњу ријеч - Дубровник је хрватски.
Чисто политичка одлука која нема никакве везе са историјом.
 
Uglavnom da, no dijelom ne. Pitanje je ima li smisla pojam romanski koristiti u nekom kvazinacionalnom smislu. Da se radi o kulturnoj sferi, očito je. U pogledu arhitekture i vizualnih umjetnosti, budući da je
Italija majka europske visoke kulture, taj utjecaj je bio jak u cijeloj zapadnoj Europi, pa se i arhitektura u Austriji ne razlikuje, u razdoblju do, recimo, 17. st., bitno od one u Italiji i Francuskoj (a ni likovne umjetnosti).
Romanizam, ili "latinizam" prisutan je i drugdje u razdoblju oko humanizma i renesanse, gdje poznati ljudi prezimenima dodaju -ius (Clausius), da bi bili nekako povezani s antikom.

U pogledu Dubrovnika- dosta je pisano io njegovu imenoslovlju, i on je razvio oblike imena (Dživo, Džono,..) koji ne postoje nigdje drugdje. To nisu ni preslovljeni talijanski, a ni domaći.

No kasnije, o tom potom...

Da dodam nešto, ne bih dugo pisao...

U vizualnom pogledu, rekoh, Dubrovnik je dio mediteranske kulture (što ni nije bilo sporno). U važnim drugim vidovima, napose pravu, dio je isto zapadne tradicije (to što postoji zasebna engleska pravna tradicija, temeljena na pravu salijskih Franka, specifičnost je koja je nešto iznimno). No- u pogledu identiteta Dubrovnik nije romanski ni talijanski, nego upravo hrvatski.

Glede jezika i književnosti (ne samo umjetničke), Dubrovnik je dio kompleksa koji obuhvaća i Korčulu, Zadar, Split, Hvar,... Sami autori, iako su često bili školovani u Italiji (iako se tu pretjeruje- Gundulić, npr., nije znao talijanski, ili vrlo slabo. Priče o njegovu potpunom ugledanju na Tassa nemaju podkrjepe budući da on tu pjesan nije ni razumio.) nisu svoje stvaralaštvo modelirali posve po talijanskim modelima, a znali su sami da ono što pišu na talijanskom (npr. Ranjina ili Zlatarić) pripada drugoj struji. Po kulturnoj produkciji povezanoj s jezikom (dakle ne likovnost, pravni sustav ili prirodne znanosti, koje su po prirodi univerzalne) Dubrovnik je samo istaknutiji dio toga kruga, a postao je istaknut jedino zbog toga što su ostali centri, u svoje doba kreativniji (Zadar, Split,..) stagnirali zbog mletačke uprave koja je bila ako ne polukolonijalna, a ono svakako ne baš poticajna za razvoj domaće kulture. Prevladavajući kolektivni ideologem u svim tim krajevima je bio slovinski i ilirski (što je slično, no ne istovjetno). A taj je ideologem, nastao u doba humanizma oko 1400, te snažan do 18. st., a na kraju se na nj i dovezao Hrvatski preporod- upravo hrvatski.

Ilirski je, generalno, značilo tri stvari:

a) hrvatski
b) južnoslavenski, s tim da je ponekad uključena i Albanija
c) općeslavenski, dakle i istočne Slavene zajedno s Rusima itd.

U praksi, "slovinstvo" je cvalo jedino među Hrvatima- konačno, svjesni Hrvat Fran Kurelac u debelom 19. st. svoj jezik zove najčešće slovinskim; ne znam ni za jedan iole istaknutiji primjer slovenskih, srpskih, bosansko-muslimanskih, bugarskih.. autora koji bi svoj jezik zvali slovinskim. Isto se odnosi na ilirski ideologem na kulturnom polju, koji se pojavljuje, sporadično, tek u nekoliko srpskih knjiga krajem 17. i početkom 18. st., očito pod utjecajem kontakata s Austrijom.

Isto- Dubrovčani nisu imali neke nacionalne mitologije koja bi bila povezana bilo s romanstvom, bilo s nekom postojećom slavesnkom ili južnoslavenskom. Djela tih autora puna su raznih Krunoslava, vila, ... dakle izmišljenih imena u djelima koja opisuju pastoralni svijet (slično je s engleskim pjesnikom Sydneyem, koji je izumio ime Pamela u svojoj Arkadiji, a koje ne postoji nigdje prije).

Glede srpske motivike, ona se spominje u nekim djelima, no radi se i o dosta slaboj obaviještenosti (npr. Gundulić spominje Kosovo i Miloša Obilića, no Smederevo mu je u Bugarskoj), no znakovitije je da nema povijesno-emocionalne identifikacije: srpsku kulturu dubrovački autori nisu ni poznavali, ona živi svojim životom neovisno od njih. Što se tiče hrvatske kulture, na nekim mjestima postoji jasna identifikacija- napose u imenu, gdje se spominje hrvatsko ime jezika, a ondje gdje toga nema, zajednički je "slovinski" kulturni krug, od Šibenika do Kotora.

Te stvari su odavno razjasnili Katičić u tekstovima "Opseg povijesti hrvatskog jezika", 1971, "Slovenski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti", 1989, "Na raskršćima hrvatsko-srpske filologije", 1978, te Dalibor Brozović u nizu članaka, među ostalima u "O Kombolovu književnopovijesnom viđenju hrvatskog sjevera i juga", 1997. (naravno, i mnogi prije, kao Ivan Broz ili Milorad Medini krajem 19. i početkom 20. st., no spominem samo novije radove).

Sumarno:

- Dubrovnik od, okvirno, 1400. do 1800. nije romanski grad- ali je u okvirnu romanskog i mediteranskoga miljea

- on je hrvatski grad po kulturno jezičnom profilu, od izričitih iskaza (Nalješković Vidaliju itd.), do dominacije slovinskoga i ilirskoga ideologema, koji su integrativni hrvatski ideologemi i javljaju se, ne samo kao usputna opaska, isključivo među Hrvatima (koji su se mogli nacionalno kristalizirati i pod slovinskim imenom, no obuhvaćali bi više-manje isti korpus ljudi)

- nije srpski jer je srpstvo izraženo jedino u srbokatoličkom pokretu, dok je sama nazočnost dijela srpske motivike u razdoblju postojanja republike pokazatelj opće antiturske klime- no, realno, od suvremenih antiturskih "bojeva" još je prisutnija hrvatska motivika, napose o Zrinskima, o čem pišu od Dubrovčana Menčetić i Sasin, kao i drugi hrvatski pisci (Baraković, Vitezović,..). U procesu etnogeneze Dubrovnik nije kulturno komunicirao s bilo kojim srpskim središtem i u njemu nema narodnosno-povijesnoga identiteta sa srpskom kulturom- osim ilirskih opasaka, gdje su u isti kontekst stavljeni poznati protuturski bojovnici raznih zemalja (Hunyadi, Skenderbeg,..)

Još samo da nađeš fizički te silne Hrvate i bilo bi super.
Tvoj problem (jedan od) je što Hrvate i Srbe predstavljaš kao dva suprotna naroda (iz iste grupe doduše) tipa jedni su Česi, a drugi Poljaci i sl.
Radi se praktično o istom narodu, pogotovo od kada su većina štokavci...džaba ti je što je nešto hrvatski jezik, kad je isti taj jezik i sa druge strane brda, ali se ne zove hrvatski...
Dalje, u Hrvata je ozbiljan problem manjka istorije....nema ozbiljne državnosti (Sabore i ostale pisarnice ne računam), teritorije, istorijskog nasleđa i sl....Šta misliš zašto je samo kod Hrvata "slovinski, ilirski"...valjda zato što ih nije bilo tj nisu imali nikakvu svest o Hrvatima (ne računam severo-zapad)...itd...čista logika...
 
Još samo da nađeš fizički te silne Hrvate i bilo bi super.
Tvoj problem (jedan od) je što Hrvate i Srbe predstavljaš kao dva suprotna naroda (iz iste grupe doduše) tipa jedni su Česi, a drugi Poljaci i sl.
Radi se praktično o istom narodu, pogotovo od kada su većina štokavci...džaba ti je što je nešto hrvatski jezik, kad je isti taj jezik i sa druge strane brda, ali se ne zove hrvatski...
Dalje, u Hrvata je ozbiljan problem manjka istorije....nema ozbiljne državnosti (Sabore i ostale pisarnice ne računam), teritorije, istorijskog nasleđa i sl....Šta misliš zašto je samo kod Hrvata "slovinski, ilirski"...valjda zato što ih nije bilo tj nisu imali nikakvu svest o Hrvatima (ne računam severo-zapad)...itd...čista logika...

Na ovakve mudrolije je, mislim, dosta jasno odgovorio ivo Pranjković pred nešto godina (uz poneke dodatke):

AFERIM, PROFESORE IVIĆU!


S dosta sam zakašnjenja došao u više negoli mučnu prigodu pročitati Vaš intervju (Intervju, 3. 8. 1991) pod vrlo “učenim” naslovom - “Hrvatska će izgubiti rat”. Iako nisam siguran ima li to ikakva smisla, dopustite da se nakratko osvrnem na neke od Vaših teza i “proteza” te da Vam s njima u vezi postavim nekoliko pitanja.


1. Tvrdite da je Tito “zaista bio nacionalista”. Da li biste tu tvrdnju ičim konkretnim mogli potkrijepiti? Bojim se da bi se neusporedivo lakše dala argumentirati tvrdnja da je bio nešto posve suprotno od toga, tj. da je u njegov program od početka do kraja bilo ugrađeno odnarođivanje vlastitoga naroda. Bit će da su za Vas nacionalisti svi oni koji se izravno ne zalažu za politiku Ilije Garašanina.

2. Bilo bi pošteno da tvrdnju kako u Hrvatskoj postoji “dvanaestak općina sa srpskom većinom« potkrijepite imenima tih općina i službeno provjerenim statističkim podacima.

3. Tvrdite da su sadašnje granice izmedu Hrvatske i Srbije nepravedne, a istodobno se zalažete za program, na kojem ste i sami radili, po kojem bi u sastav Srbije trebalo da uđe:

a) sve što je ikada bilo srpsko (bez obzira na sadašnju strukturu stanovništva);

b) svi oni “predeli” u kojima se može utvrditi bilo kakav tip srpske većine;

c) sve one “zemlje” u kojima ima srpskih grobova.

Mora se priznati da imate istančan osjećaj za pravednost.

4. Tvrdite čak i to da Srbi žele živjeti u nepostojećoj zemlji: oni bi naime htjeli živjeti u Jugoslaviji za koju sami kažete da više ne postoji!

5. Istina je da je Dalmacija dugo bila pod Venecijom (ali nikako čak do 1979 - bit će da je ipak riječ o tiskarskoj pogrešci). Ne razumijem međutim što cijelim kontekstom u kojem to spominjete želite reći. Da li time “dokazujete” da je Knin srpski ili, eventualno, talijanski grad? Ako je to tako, onda bih Vam istom vrstom argumenata mogao dokazati da je npr. Niš turski grad (bio je pod turskom “jurisdikcijom” duže nego Knin pod venecijanskom).

6. Kad bi Vaša tvrdnja o tome “da je posle srednjeg veka deo SAO Krajine prema Bosni, pre stvaranja Titove Jugoslavije, bio u sastavu Hrvatske manje od 50 godina” bila i posve točna, to Vam još uvijek ne bi davalo nikakve osnove da Hrvatskoj uskraćujete pravo na taj teritorij (za to pravo naime posve je dostatno ono prije “srednjega veka” i ono poslije 1939). U svojoj poznatoj maniri da “elegantno” zaobilazite sve ono što ne ide na Vaš mlin niste međutim odgovorili na pitanje koje se u tom kontekstu moralo postaviti svakom normalnom čovjeku, naime: je li Srbija ikada, bar jednu jedinu sekundu (službeno) vladala tim teritorijem? Zar ne uviđate da Vaši vlastiti “argumenti” teze o srpskim krajinama (a i Vi govorite o srpskim “predelima”) čine više nego smiješnima?

7. Vaše izjave (1) da Hrvati mrze Srbe (a Srbi su, valjda, zaljubljeni u Hrvate pa im njihovi predstavnici zato ruše bolnice, škole, crkve, vrtiće i sl.); (2) da je to tako zbog “osećanja manje vrednosti” i (3) da Hrvati “u celoj svojoj istoriji nisu ni kap krvi prolili za svoju slobodu” - ne zavređuju nikakva komentara. One, takve kakve jesu, služe i služit će na čast i Vama i najvišoj znanstvenoj ustanovi srpskoga naroda kojoj ste jedan od glavnih čelnika.

8. Slažem se s Vašom tvrdnjom da “razbijanjem kulturnog tržišta gubimo svi”, ali ni slučajno i s tvrdnjom da je hrvatska jezična politika “inspirisana onom istom zadrtošću koja je i dovela do sadašnjih događaja”. Štoviše, rekao bih da su oni koji su Vas optuživali da se miješate u unutrašnje stvari Hrvatske bili, pokazuje to i ovaj intervju, naivno blagi. Trebali su biti puno izravniji jer ste se u hrvatske jezične prilike doista stalno miješali (navedite mi jednog hrvatskog lingvista koji se miješao u srpske), a nikad niste ni pokušali odgovoriti na konkretna pitanja koja smo Vam povremeno postavljali, npr. kako to da postoji sijaset ustaških riječi, a nijedna četnička, zašto samo one riječi koje su obilježja hrvatske posebnosti narušavaju jedinstvo i “cepaju” jezik, a ne i one koje su obilježja srpske posebnosti, po čemu su tisućljetne hrvatske, a dijelom i općeslavenske riječi tipa tisuća, ožujak, tjedan, tisak, tijek, časnik itd. lošije ili nepravilnije od riječi tipa prenebregnuti, prevazići, ovaplotiti, prevashodan, zašto nijedan Srbin nije otišao u zatvor zbog porabe ove ili one riječi, a mnogi Hrvati jesu itd.?

Na pitanja toga tipa nikada niste ni pokušali odgovoriti, nego se bavite psihoanalizom nacionalnih kompleksa (koliko znam, u Vašoj bi ustanovi za to trebalo da bude zadužen gospodin Rašković).

9. Ni za onaj dio Vašeg intervjua u kojem kao da ima malo i lingvistike ne bi se moglo reći ništa povoljnije. Naime, iako niste osobito vični standardalogiji (nego dijalektologiji), nisam mogao očekivati da će Vaša analiza riječi kolodvor, zdvojan i domobran biti tako kvazistručna i (što bi rekao Bugarski) narodnolingvistična.

Što se tiče riječi kolodvor, trebali biste, osim toga, znati da su se sami hrvatski puristi borili protiv nje, ali se ona unatoč tome učvrstila u hrvatskome standardu. No to ni u jednom književnom jeziku nije nikakva rijetkost jer u nj ne ulazi samo ono što je u skladu sa zakonitostima sustava nego i mnogi elementi koji su mu čak i protivni (o odnosu između sustava i norme mogli biste štogod priupitati svoju ženu (58), koja te stvari dobro poznaje).
Što se tiče Vašeg mudrovanja u vezi s riječju zdvojan (59), ono je isto toliko “duboko” kao kad bih ja sada rekao da riječ ovaplotiti nije dobra zato što joj značenje nije u relaciji sa značenjem imenice plot. Kako bi, napokon, u ovoj vrsti Vaše analize prošli “srbizmi” tipa prevashodan?

10. Vjerujem kako i sami znate da je notorna laž ustvrditi kako su Hrvati “posegli za srpskim narodnim jezikom vukovskog tipa”. Kad već razgovaramo u stilu “tko je što kome i kako”, prije bi se mogla braniti tvrdnja da su Srbi, zajedno s Vukom, prekidajući s tradicijom srpskoslavenskoga književnog jezika, “posegli” za hrvatskim književnim (a ne narodnim jer to naprosto ne znači ništa) jezikom, koji je kroz tri prethodna stoljeća, s manje ili više uspjeha, bio izgrađivan, a dijelom i kodificiran, sve od Kašićeve Gramatike (1604), preko bosanskih franjevaca i dubrovačke književnosti do Gaja, Vebera, Šuleka i Maretića.
Vjerujem, uostalom, da Vam je poznato kako je sam Vuk pisao da se služio “šokačkim” gramatikama i rječnicima u kojima je taj “srpski narodni jezik” već dobrim dijelom bio standardiziran. Djelovanje Iliraca, a i Vuka, predstavljalo je samo završnu fazu u njegovoj standardizaciji.


Htio bih Vam, zaključno, reći još nešto: Hrvatska će možda (privremeno) i izgubiti rat (ja nisam prorok kao Vi), ali će, bez obzira na to izgubi li ga ili ne, definitivno izgubiti iluzije o nekakvom bratstvu i jedinstvu koje se već sedam decenija “ostvaruje” preko leđa njezina naroda. A što se Vas tiče, u tom ćete narodu biti zapamćeni kao jedan od najzadrtijih propagatora Vukovih teza iz napisa Srbi svi i svuda. Osobno mi je žao što će to nužno pridonijeti brzom zasjenjenju i onoga što u Vašem opusu ima neospornu znanstvenu vrijednost.

U Velikoj Gorici, na dan njezina bombardiranja (22. rujna 1991).

Vjesnik,1.listopada 1991, str. 11.

58 Riječ je o srpskoj lingvistici Milki Ivić, koja se, uz opće jezikoslovije, sintaksu i semantiku, uspješno bavila i standardologijom.
59 Ivić naime tvrdi da ta riječ ne odgovara onome značenju u kojem se upotrebljava jer joj je u osnovi broj dva, dvoje te da je, osim toga, ropski kalk prema njemačkome zweifelhaft.

Ivo Pranjković: Jezikoslovna sporenja, Konzor Zagreb, 1997
 
1. Tvrdite da je Tito “zaista bio nacionalista”. Da li biste tu tvrdnju ičim konkretnim mogli potkrijepiti?

Tito se 1971. izjasnio kao Hrvat, iako je bio Slovenac po majci, dakle Jugosloven per definitionem, da ne ulazim u ideologiju jugoslavizma koju je time sam srušio. Družio se sa Krležom. I to je više nego dovoljno za argumentaciju. Ali Franjo Tuđman je to bolje uobličio:

Hteo sam komparativno da dam Tuđmanov stav o tome šta je Josip Broz uradio za Hrvate (na nacionalnom planu).

Tuđman eksplicitno kaže tri stvari:

1. Tito je preveo Hrvate sa gubitničke (ustaške) na pobedničku stranu u ratu.

2. Tito je stvorio i definisao Hrvatsku državu unutar federalne Jugoslavije.

3. Tito je stvorio ustavni i zakonski okvir, od ustava iz 1945. zaključno sa ustavom iz 1974., po kome je mogla da se ostvari samostalnost i nezavisnost države Hrvatske i hrvatskog naroda.
 
Tito se 1971. izjasnio kao Hrvat, iako je bio Slovenac po majci, dakle Jugosloven per definitionem, da ne ulazim u ideologiju jugoslavizma koju je time sam srušio. Družio se sa Krležom. I to je više nego dovoljno za argumentaciju. Ali Franjo Tuđman je to bolje uobličio:

предлажем споменик на месту бана Јелачића...ја не зам шта је с Хрватима...дражи им Павелић од Тита??? дал је могуће да још нису скапирали ко је највећи? браћо Хрвати, освестите се...
 
предлажем споменик на месту бана Јелачића...ја не зам шта је с Хрватима...дражи им Павелић од Тита??? дал је могуће да још нису скапирали ко је највећи? браћо Хрвати, освестите се...

Lupaš gluposti. Tito je iz vizure nacionalista u hrvatskoj istu koštao velike teritorije, a neosporno teritorije u BIH gdje su hrvati činili većinu. U smislu krojenja socijalističkih republika i granica, Tito je debelo zakinuo Srbiju i Hrvatsku, a na korist Bosne i Hercegovine, odnosno Jugoslavenstva.

Titovo hrvatstvo je bilo upravo toliko koliko mu je potrebno za njegovu ideju jugoslavenstva, bratstva i jedinstva odnosno Jugoslavije. Kako znamo Jugoslavije nema bez Srba i Hrvata, i oni su ti koji su trebali biti kičma Juge. No, istovremeno trebalo je oslabiti i Hrvatsku i Srbiju. Ispravno, jer prijetio je Srpski hegemonizam i hrvatski nacional-separatizam. To ti je :per:
 
Проблем и јесте у мом сјећању. Сјећам се својих предака, и оних који су остали то што су били, и оних који су постали нешто друго. Сем сјећања, имам и сасвим лична (особна) познанства са људима које сам упознао као Србе, а који данас тврде да су нешто друго. Приличан их је број и сваком од њих јако смета моје сјећање. Они би да забораве па би онда и да се тај заборав заборави. Ко се год сјећа, доживљавају га као заклетог непријатеља јер пуко постојање онога који се сјећа и њих подсјећа на оно најружније, на њих саме.

Све би било како треба кад не би било Срба. Проклети Срби, они се сјећају...

Ovo je suštinski problem između Srba i Hrvata. Što tebe briga ako se čovjek (ljudi) danas izjašnjavaju kao nešto drugo? Ako čovjek voli npr. Hrvatsku tebi to smeta? Ako je rođen u Hrvatskoj i osjeća se Hrvatom (kao što bi i trebao i kao što bi bilo normalno), tebe smeta. Znači prvi Srbin po tebi treba mrziti ono državu u kojoj živi i onaj narod koji živi u toj državi. Sve dok tako razmišljate neće biti mira između vas i ostalih. Hebo vas Vuk i "Srbi svi i svuda" i Ilija Garašanin i "Načertanije"... :evil:
 
Knez Pavle Karađorđević je bio veći kroatofil od Tita.

A nije se Hrvatom ni smatrao.

Nije baš za poređenje, iz mnogo razloga, prvenstveno iz toga što karađorđevićevski princ nije bio neki ovako baš pisac, ali mnogo me šta tu podsjećalo na suprotan odnos od onoga koji je imao Ivo Vojnović.
 
Poslednja izmena:
No kasnije, o tom potom...

Da dodam nešto, ne bih dugo pisao...

U vizualnom pogledu, rekoh, Dubrovnik je dio mediteranske kulture (što ni nije bilo sporno). U važnim drugim vidovima, napose pravu, dio je isto zapadne tradicije (to što postoji zasebna engleska pravna tradicija, temeljena na pravu salijskih Franka, specifičnost je koja je nešto iznimno). No- u pogledu identiteta Dubrovnik nije romanski ni talijanski, nego upravo hrvatski.

Glede jezika i književnosti (ne samo umjetničke), Dubrovnik je dio kompleksa koji obuhvaća i Korčulu, Zadar, Split, Hvar,... Sami autori, iako su često bili školovani u Italiji (iako se tu pretjeruje- Gundulić, npr., nije znao talijanski, ili vrlo slabo. Priče o njegovu potpunom ugledanju na Tassa nemaju podkrjepe budući da on tu pjesan nije ni razumio.) nisu svoje stvaralaštvo modelirali posve po talijanskim modelima, a znali su sami da ono što pišu na talijanskom (npr. Ranjina ili Zlatarić) pripada drugoj struji. Po kulturnoj produkciji povezanoj s jezikom (dakle ne likovnost, pravni sustav ili prirodne znanosti, koje su po prirodi univerzalne) Dubrovnik je samo istaknutiji dio toga kruga, a postao je istaknut jedino zbog toga što su ostali centri, u svoje doba kreativniji (Zadar, Split,..) stagnirali zbog mletačke uprave koja je bila ako ne polukolonijalna, a ono svakako ne baš poticajna za razvoj domaće kulture. Prevladavajući kolektivni ideologem u svim tim krajevima je bio slovinski i ilirski (što je slično, no ne istovjetno). A taj je ideologem, nastao u doba humanizma oko 1400, te snažan do 18. st., a na kraju se na nj i dovezao Hrvatski preporod- upravo hrvatski.

Ilirski je, generalno, značilo tri stvari:

a) hrvatski
b) južnoslavenski, s tim da je ponekad uključena i Albanija
c) općeslavenski, dakle i istočne Slavene zajedno s Rusima itd.

U praksi, "slovinstvo" je cvalo jedino među Hrvatima- konačno, svjesni Hrvat Fran Kurelac u debelom 19. st. svoj jezik zove najčešće slovinskim; ne znam ni za jedan iole istaknutiji primjer slovenskih, srpskih, bosansko-muslimanskih, bugarskih.. autora koji bi svoj jezik zvali slovinskim. Isto se odnosi na ilirski ideologem na kulturnom polju, koji se pojavljuje, sporadično, tek u nekoliko srpskih knjiga krajem 17. i početkom 18. st., očito pod utjecajem kontakata s Austrijom.

Isto- Dubrovčani nisu imali neke nacionalne mitologije koja bi bila povezana bilo s romanstvom, bilo s nekom postojećom slavesnkom ili južnoslavenskom. Djela tih autora puna su raznih Krunoslava, vila, ... dakle izmišljenih imena u djelima koja opisuju pastoralni svijet (slično je s engleskim pjesnikom Sydneyem, koji je izumio ime Pamela u svojoj Arkadiji, a koje ne postoji nigdje prije).

Glede srpske motivike, ona se spominje u nekim djelima, no radi se i o dosta slaboj obaviještenosti (npr. Gundulić spominje Kosovo i Miloša Obilića, no Smederevo mu je u Bugarskoj), no znakovitije je da nema povijesno-emocionalne identifikacije: srpsku kulturu dubrovački autori nisu ni poznavali, ona živi svojim životom neovisno od njih. Što se tiče hrvatske kulture, na nekim mjestima postoji jasna identifikacija- napose u imenu, gdje se spominje hrvatsko ime jezika, a ondje gdje toga nema, zajednički je "slovinski" kulturni krug, od Šibenika do Kotora.

Te stvari su odavno razjasnili Katičić u tekstovima "Opseg povijesti hrvatskog jezika", 1971, "Slovenski i hrvatski kao zamjenjivi nazivi jezika hrvatske književnosti", 1989, "Na raskršćima hrvatsko-srpske filologije", 1978, te Dalibor Brozović u nizu članaka, među ostalima u "O Kombolovu književnopovijesnom viđenju hrvatskog sjevera i juga", 1997. (naravno, i mnogi prije, kao Ivan Broz ili Milorad Medini krajem 19. i početkom 20. st., no spominem samo novije radove).

Sumarno:

- Dubrovnik od, okvirno, 1400. do 1800. nije romanski grad- ali je u okvirnu romanskog i mediteranskoga miljea

- on je hrvatski grad po kulturno jezičnom profilu, od izričitih iskaza (Nalješković Vidaliju itd.), do dominacije slovinskoga i ilirskoga ideologema, koji su integrativni hrvatski ideologemi i javljaju se, ne samo kao usputna opaska, isključivo među Hrvatima (koji su se mogli nacionalno kristalizirati i pod slovinskim imenom, no obuhvaćali bi više-manje isti korpus ljudi)

- nije srpski jer je srpstvo izraženo jedino u srbokatoličkom pokretu, dok je sama nazočnost dijela srpske motivike u razdoblju postojanja republike pokazatelj opće antiturske klime- no, realno, od suvremenih antiturskih "bojeva" još je prisutnija hrvatska motivika, napose o Zrinskima, o čem pišu od Dubrovčana Menčetić i Sasin, kao i drugi hrvatski pisci (Baraković, Vitezović,..). U procesu etnogeneze Dubrovnik nije kulturno komunicirao s bilo kojim srpskim središtem i u njemu nema narodnosno-povijesnoga identiteta sa srpskom kulturom- osim ilirskih opasaka, gdje su u isti kontekst stavljeni poznati protuturski bojovnici raznih zemalja (Hunyadi, Skenderbeg,..)

Vidim da si jucer dodao ovaj tekst. Sve ovo razumijem (i sam sam napisao par puta ovih dana da su krvne i kulturne veze izmedju Dubrovnika i Dalmacije nepobitne), ali ovo je samo jedna strana price. Uporno ignorises zaledje. To je isto kao kad bi neko davio o vaznosti DU zaledja, a ignorisao Dalmaciju, Primorje, zapadnu Bosnu, Zagoru, itd. Znamo iz DAI da su Dubrovcani prevozili srpske i hrvatske vodje svojim ladjama u Italiju u 9. v. kad je bila frka sa Saracenima, znaci dodiri romanskih Dubrovcana sa Slovenima se javljaju jako rano.


Pogledaj što sam napisao prije. Sama službena upotreba jezika nije kriterij: Friedrich Veliki je promicatelj Nijemstva, a sam je komunicirao i propagirao francuski jezik; Edward III je nastavio s praksom porabe normansko-francuskog u parlamentu, no od njegova doba počinje afirmacija engleskoga kao dominantnoga jezika u kraljevstvu.

Službeni jezik uprave jest važna stvar, no budući da su latinski i talijanski već bili razvijeni, a to nije bilo još doba pune nacionalne integracije, nije bilo realno da se vlast u republici odluči na ustoličenje svog jezika. Pravi lakmus je to što većina puka nijedan romanski jezik nije razumjela; što su praktički svi lekcionari i evanđelistari na hrvatskom, koji je bio jezik crkve- a u ono doba, to je značilo jezik dominantnoga dijela kulture, te što je velika većina stvaralaštva upravo na hrvatskom (dubrovačkom, slovinskom,..). Tu se vidi razlika prema, npr. Kotoru, u kom je većina stvaralaštva na talijanskom. Da je romanski u modernom obliku, talijnaskom, bio tako prestižan, većini bi poznatih ljudi do 1800-ih bio dominantan kreativni idiom, što nije slučaj.

Nije bilo moderne nacionalne integracije, ali je konsolidovana natio Ragusea. Slovensko bogosluzje se javlja najvise u okolici tokom 14. vijeka. U gradu je gazdovalo latinsko bogosluzje. Cak i u drugoj polovini 14. v. nije toliko bilo rasireno slovensko bogosluzje u Dubrovniku iako se na samom kraju tog vijeka javlja i Vatikanski hrvatski molitvenik. Sta kaze nauka, je li Molitvenik nastao u samom gradu ili njegovoj okolini? Znam da ima 2/3 ijekavizama i 1/3 ikavizama (zanimljiva je ova dijalektalna neujednacenost), te prepisan je s cakavske ikavske matice.

Cak i Ivan Ravenjanin, kancelar dubrovacki (1384-1387) pise kako je jedan opat u njegovom prisustvu sluzio svecanu misu na dan sv. Vlaha parlajuci na latinskom. Onaj zabiljezeni "vagnilistar" se javlja van grada 1348.

Lekcionari dolaze mnogo kasnije.
 
Poslednja izmena:
Vidim da si jucer dodao ovaj tekst. Sve ovo razumijem (i sam sam napisao par puta ovih dana da su krvne i kulturne veze izmedju Dubrovnika i Dalmacije nepobitne), ali ovo je samo jedna strana price. Uporno ignorises zaledje. To je isto kao kad bi neko davio o vaznosti DU zaledja, a ignorisao Dalmaciju, Primorje, zapadnu Bosnu, Zagoru, itd. Znamo iz DAI da su Dubrovcani prevozili srpske i hrvatske vodje svojim ladjama u Italiju u 9. v. kad je bila frka sa Saracenima, znaci dodiri romanskih Dubrovcana sa Slovenima se javljaju jako rano. .

Ovo ne razumijem, koja je tema.
Ako je pitanje o slavenskom substratu- svejedno koje protonacije- to je poznato, Vekarić je (a i drugi) objavio dosta knjiga o tome.
Ako se radi o elitnoj kulturi, toga u zaleđu, u odnosu na Dubrovnik, baš i nema.
Ako je pak riječ o pučkoj kulturi- toga naravno ima, itekako. Proučavani su frazemi iz narodne poezije koji se javljaju kod ranih dubrovačkih pjesnika. Ako je dakle u pitanju motivika, a i neke druge teme, o tom je dosta rečeno (može se i više, uostalom).

No ovdje je bila riječ poglavito o proto-nacionalnoj identifikaciji i kulturnom "smještaju" Dubrovnika u tom kreativnom razdoblju. A tu je praktički u cijelosti samo najistaknutiji među gradovima istočne jadranske obale.


Nije bilo moderne nacionalne integracije, ali je konsolidovana natio Ragusea. Slovensko bogosluzje se javlja najvise u okolici tokom 14. vijeka. U gradu je gazdovalo latinsko bogosluzje. Cak i u drugoj polovini 14. v. nije toliko bilo rasireno slovensko bogosluzje u Dubrovniku iako se na samom kraju tog vijeka javlja i Vatikanski hrvatski molitvenik. Sta kaze nauka, je li Molitvenik nastao u samom gradu ili njegovoj okolini? Znam da ima 2/3 ijekavizama i 1/3 ikavizama (zanimljiva je ova dijalektalna neujednacenost), te prepisan je s cakavske ikavske matice.

Cak i Ivan Ravenjanin, kancelar dubrovacki (1384-1387) pise kako je jedan opat u njegovom prisustvu sluzio svecanu misu na dan sv. Vlaha parlajuci na latinskom. Onaj zabiljezeni "vagnilistar" se javlja van grada 1348.

Lekcionari dolaze mnogo kasnije.

Ovdje je pitanje slavenskoga jezika u bogoslužju (manje važno kojega i kojega dijalekta). Najranije tekstove za vjersku uporabu na slavenskom (ne cksl. nego vernakularu) imamo u Dubrovniku, a tek kasnije u Zadru i Korčuli. Zna se da te vjerske knjige (jer to su prave knjige) potječu od razdoblja 1350-1400. Razumno je predpostaviti da su prijašnje knjige bile romanske ili latinske. No u ovom dobu kad je Dubrovnik postao važan i na jezičnom polju, od 1400. nadalje, ne znam ni za jednu širu uporabu ne-slavenskih vjerskih knjiga. Posebno u utjecajnom razdoblju od 1500. do 1800., nema u porabi u vjeskom životu nečeg što bi bil oneslavenski (naravno, ne sam obred mise koji je na latinskom kao svetom jeziku i koji je do 2. Vat. koncila bio svugdje na latinskom, kao magijski ritual).
 
Na ovakve mudrolije je, mislim, dosta jasno odgovorio ivo Pranjković pred nešto godina (uz poneke dodatke):

AFERIM, PROFESORE IVIĆU!


S dosta sam zakašnjenja došao u više negoli mučnu prigodu pročitati Vaš intervju (Intervju, 3. 8. 1991) pod vrlo “učenim” naslovom - “Hrvatska će izgubiti rat”. Iako nisam siguran ima li to ikakva smisla, dopustite da se nakratko osvrnem na neke od Vaših teza i “proteza” te da Vam s njima u vezi postavim nekoliko pitanja.


1. Tvrdite da je Tito “zaista bio nacionalista”. Da li biste tu tvrdnju ičim konkretnim mogli potkrijepiti? Bojim se da bi se neusporedivo lakše dala argumentirati tvrdnja da je bio nešto posve suprotno od toga, tj. da je u njegov program od početka do kraja bilo ugrađeno odnarođivanje vlastitoga naroda. Bit će da su za Vas nacionalisti svi oni koji se izravno ne zalažu za politiku Ilije Garašanina.

2. Bilo bi pošteno da tvrdnju kako u Hrvatskoj postoji “dvanaestak općina sa srpskom većinom« potkrijepite imenima tih općina i službeno provjerenim statističkim podacima.

3. Tvrdite da su sadašnje granice izmedu Hrvatske i Srbije nepravedne, a istodobno se zalažete za program, na kojem ste i sami radili, po kojem bi u sastav Srbije trebalo da uđe:

a) sve što je ikada bilo srpsko (bez obzira na sadašnju strukturu stanovništva);

b) svi oni “predeli” u kojima se može utvrditi bilo kakav tip srpske većine;

c) sve one “zemlje” u kojima ima srpskih grobova.

Mora se priznati da imate istančan osjećaj za pravednost.

4. Tvrdite čak i to da Srbi žele živjeti u nepostojećoj zemlji: oni bi naime htjeli živjeti u Jugoslaviji za koju sami kažete da više ne postoji!

5. Istina je da je Dalmacija dugo bila pod Venecijom (ali nikako čak do 1979 - bit će da je ipak riječ o tiskarskoj pogrešci). Ne razumijem međutim što cijelim kontekstom u kojem to spominjete želite reći. Da li time “dokazujete” da je Knin srpski ili, eventualno, talijanski grad? Ako je to tako, onda bih Vam istom vrstom argumenata mogao dokazati da je npr. Niš turski grad (bio je pod turskom “jurisdikcijom” duže nego Knin pod venecijanskom).

6. Kad bi Vaša tvrdnja o tome “da je posle srednjeg veka deo SAO Krajine prema Bosni, pre stvaranja Titove Jugoslavije, bio u sastavu Hrvatske manje od 50 godina” bila i posve točna, to Vam još uvijek ne bi davalo nikakve osnove da Hrvatskoj uskraćujete pravo na taj teritorij (za to pravo naime posve je dostatno ono prije “srednjega veka” i ono poslije 1939). U svojoj poznatoj maniri da “elegantno” zaobilazite sve ono što ne ide na Vaš mlin niste međutim odgovorili na pitanje koje se u tom kontekstu moralo postaviti svakom normalnom čovjeku, naime: je li Srbija ikada, bar jednu jedinu sekundu (službeno) vladala tim teritorijem? Zar ne uviđate da Vaši vlastiti “argumenti” teze o srpskim krajinama (a i Vi govorite o srpskim “predelima”) čine više nego smiješnima?

7. Vaše izjave (1) da Hrvati mrze Srbe (a Srbi su, valjda, zaljubljeni u Hrvate pa im njihovi predstavnici zato ruše bolnice, škole, crkve, vrtiće i sl.); (2) da je to tako zbog “osećanja manje vrednosti” i (3) da Hrvati “u celoj svojoj istoriji nisu ni kap krvi prolili za svoju slobodu” - ne zavređuju nikakva komentara. One, takve kakve jesu, služe i služit će na čast i Vama i najvišoj znanstvenoj ustanovi srpskoga naroda kojoj ste jedan od glavnih čelnika.

8. Slažem se s Vašom tvrdnjom da “razbijanjem kulturnog tržišta gubimo svi”, ali ni slučajno i s tvrdnjom da je hrvatska jezična politika “inspirisana onom istom zadrtošću koja je i dovela do sadašnjih događaja”. Štoviše, rekao bih da su oni koji su Vas optuživali da se miješate u unutrašnje stvari Hrvatske bili, pokazuje to i ovaj intervju, naivno blagi. Trebali su biti puno izravniji jer ste se u hrvatske jezične prilike doista stalno miješali (navedite mi jednog hrvatskog lingvista koji se miješao u srpske), a nikad niste ni pokušali odgovoriti na konkretna pitanja koja smo Vam povremeno postavljali, npr. kako to da postoji sijaset ustaških riječi, a nijedna četnička, zašto samo one riječi koje su obilježja hrvatske posebnosti narušavaju jedinstvo i “cepaju” jezik, a ne i one koje su obilježja srpske posebnosti, po čemu su tisućljetne hrvatske, a dijelom i općeslavenske riječi tipa tisuća, ožujak, tjedan, tisak, tijek, časnik itd. lošije ili nepravilnije od riječi tipa prenebregnuti, prevazići, ovaplotiti, prevashodan, zašto nijedan Srbin nije otišao u zatvor zbog porabe ove ili one riječi, a mnogi Hrvati jesu itd.?

Na pitanja toga tipa nikada niste ni pokušali odgovoriti, nego se bavite psihoanalizom nacionalnih kompleksa (koliko znam, u Vašoj bi ustanovi za to trebalo da bude zadužen gospodin Rašković).

9. Ni za onaj dio Vašeg intervjua u kojem kao da ima malo i lingvistike ne bi se moglo reći ništa povoljnije. Naime, iako niste osobito vični standardalogiji (nego dijalektologiji), nisam mogao očekivati da će Vaša analiza riječi kolodvor, zdvojan i domobran biti tako kvazistručna i (što bi rekao Bugarski) narodnolingvistična.

Što se tiče riječi kolodvor, trebali biste, osim toga, znati da su se sami hrvatski puristi borili protiv nje, ali se ona unatoč tome učvrstila u hrvatskome standardu. No to ni u jednom književnom jeziku nije nikakva rijetkost jer u nj ne ulazi samo ono što je u skladu sa zakonitostima sustava nego i mnogi elementi koji su mu čak i protivni (o odnosu između sustava i norme mogli biste štogod priupitati svoju ženu (58), koja te stvari dobro poznaje).
Što se tiče Vašeg mudrovanja u vezi s riječju zdvojan (59), ono je isto toliko “duboko” kao kad bih ja sada rekao da riječ ovaplotiti nije dobra zato što joj značenje nije u relaciji sa značenjem imenice plot. Kako bi, napokon, u ovoj vrsti Vaše analize prošli “srbizmi” tipa prevashodan?

10. Vjerujem kako i sami znate da je notorna laž ustvrditi kako su Hrvati “posegli za srpskim narodnim jezikom vukovskog tipa”. Kad već razgovaramo u stilu “tko je što kome i kako”, prije bi se mogla braniti tvrdnja da su Srbi, zajedno s Vukom, prekidajući s tradicijom srpskoslavenskoga književnog jezika, “posegli” za hrvatskim književnim (a ne narodnim jer to naprosto ne znači ništa) jezikom, koji je kroz tri prethodna stoljeća, s manje ili više uspjeha, bio izgrađivan, a dijelom i kodificiran, sve od Kašićeve Gramatike (1604), preko bosanskih franjevaca i dubrovačke književnosti do Gaja, Vebera, Šuleka i Maretića.
Vjerujem, uostalom, da Vam je poznato kako je sam Vuk pisao da se služio “šokačkim” gramatikama i rječnicima u kojima je taj “srpski narodni jezik” već dobrim dijelom bio standardiziran. Djelovanje Iliraca, a i Vuka, predstavljalo je samo završnu fazu u njegovoj standardizaciji.


Htio bih Vam, zaključno, reći još nešto: Hrvatska će možda (privremeno) i izgubiti rat (ja nisam prorok kao Vi), ali će, bez obzira na to izgubi li ga ili ne, definitivno izgubiti iluzije o nekakvom bratstvu i jedinstvu koje se već sedam decenija “ostvaruje” preko leđa njezina naroda. A što se Vas tiče, u tom ćete narodu biti zapamćeni kao jedan od najzadrtijih propagatora Vukovih teza iz napisa Srbi svi i svuda. Osobno mi je žao što će to nužno pridonijeti brzom zasjenjenju i onoga što u Vašem opusu ima neospornu znanstvenu vrijednost.

U Velikoj Gorici, na dan njezina bombardiranja (22. rujna 1991).

Vjesnik,1.listopada 1991, str. 11.

58 Riječ je o srpskoj lingvistici Milki Ivić, koja se, uz opće jezikoslovije, sintaksu i semantiku, uspješno bavila i standardologijom.
59 Ivić naime tvrdi da ta riječ ne odgovara onome značenju u kojem se upotrebljava jer joj je u osnovi broj dva, dvoje te da je, osim toga, ropski kalk prema njemačkome zweifelhaft.

Ivo Pranjković: Jezikoslovna sporenja, Konzor Zagreb, 1997

Aman, ovoliko teksta a suština nepromenjena...Ako ti nije bilo jasno...Srbi i Hrvati su ista govhna...to je polazna tačka, i od nje se gubi smisao dokazivanje bilo čega.....
Ostaje još samo nesrećni verski momenat...koji kada nestane ili izgubi značaj prestaće postojati Srbi i Hrvati u današnjem značenju i obliku.
 
Aman, ovoliko teksta a suština nepromenjena...Ako ti nije bilo jasno...Srbi i Hrvati su ista govhna...to je polazna tačka, i od nje se gubi smisao dokazivanje bilo čega.....
Ostaje još samo nesrećni verski momenat...koji kada nestane ili izgubi značaj prestaće postojati Srbi i Hrvati u današnjem značenju i obliku.

Naivno i zastarjelo. Hrvati, Srbi, BH Muslimani... to su bliski i zasebni narodi, na žalost često neprijateljski. Oni su manje "isti" nego Danci i Šveđani, ili Česi i Slovaci.
Pokušavalo se i prije s "troplemenim" narodom, pa Jugoslavenima- i vidjelo se da je to samo okidač za radikalizaciju neprijateljstva.

Sumarno- nacije je zajednica sudbine. A nabrojani narodi imaju svoje, zasebne sudbine, poglede na prošlost i želje za budućnost.
 
Naivno i zastarjelo. Hrvati, Srbi, BH Muslimani... to su bliski i zasebni narodi, na žalost često neprijateljski. Oni su manje "isti" nego Danci i Šveđani, ili Česi i Slovaci.
Pokušavalo se i prije s "troplemenim" narodom, pa Jugoslavenima- i vidjelo se da je to samo okidač za radikalizaciju neprijateljstva.

Sumarno- nacije je zajednica sudbine. A nabrojani narodi imaju svoje, zasebne sudbine, poglede na prošlost i želje za budućnost.

"Na jugu, osobito pri moru oko Dubrovnika i Kotora ima dosta "Srbalja katolika". Što više u samom Dubrovniku i okolini ima, čujem šest rimskih popova, koji kažu da su Srblji."

ANTUN RADIĆ
 
Naivno i zastarjelo. Hrvati, Srbi, BH Muslimani... to su bliski i zasebni narodi, na žalost često neprijateljski. Oni su manje "isti" nego Danci i Šveđani, ili Česi i Slovaci.
Pokušavalo se i prije s "troplemenim" narodom, pa Jugoslavenima- i vidjelo se da je to samo okidač za radikalizaciju neprijateljstva.

Sumarno- nacije je zajednica sudbine. A nabrojani narodi imaju svoje, zasebne sudbine, poglede na prošlost i želje za budućnost.

To zavisi od konkretne perspektive. Nordijci i Zapadni Sloveni su objedinjeni pripadnošću jednoj vjerskoj kategoriji, za razliku od Jugoslovena. Time na neki način daješ i više važnosti tome što je oralni terorista bio napisao, a vezano za religijski aspekt.

Jezički gledano, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, nemjerljivo su "više isti" nego Danci, Šveđani i Norvežani.
To i nije iznenađujuće, jerbo, na kraju krajeva, postoji uopšteno značajni stepen razumljivosti između slovenskih naroda, zahvaljujući tome što su se, relativno gledano, ne tako davno razdvojili i naselili nova područja. No, Hrvati i Srbi govore "isto" nemjerljivo više i od Čeha i Slovaka.

No, pojednostavljajujući stvari ili ne, pretpostavljam da se svi možemo složiti oko toga da je Lamasuova ocjena nerealna.

Ne Hrvati i Srbi su dva različita etnosa. U potpunosti.
 
Poslednja izmena:
"Na jugu, osobito pri moru oko Dubrovnika i Kotora ima dosta "Srbalja katolika". Što više u samom Dubrovniku i okolini ima, čujem šest rimskih popova, koji kažu da su Srblji."

ANTUN RADIĆ
Ma to je greška, njih je prevario srpski nacionalni preporod 19. veka pa su se poistovetili sa Srbima.
A da su čuli za Hrvate koji su inače hiljadama kilometara daleko, svakako bi se setili svog hrvatskog porekla. Bespuća povijesnih zbivanja.
 
Ma to je greška, njih je prevario srpski nacionalni preporod 19. veka pa su se poistovetili sa Srbima.

Ne samo u Dubrovniku i ne samo u 19. veku. Ima u Slavoniji 18. veka popova koji se jezički smatraju Srbima, narodno se osećaju Racima, a sigurni su da Hrvati ne govore njihovim jezikom.

Hrvatstvo je nametnuto iz Rimokatoličke centrale.

- - - - - - - - - -

Sumarno- nacije je zajednica sudbine. A nabrojani narodi imaju svoje, zasebne sudbine, poglede na prošlost i želje za budućnost.

That can be arranged.
 
No- u pogledu identiteta Dubrovnik nije romanski ni talijanski, nego upravo hrvatski.

- on je hrvatski grad po kulturno jezičnom profilu
dlyakota.ru_fotopodborki_luchshee-s-konkursa-fotografiy-national-geographic-traveler-2014_5.jpg
 
To zavisi od konkretne perspektive. Nordijci i Zapadni Sloveni su objedinjeni pripadnošću jednoj vjerskoj kategoriji, za razliku od Jugoslovena. Time na neki način daješ i više važnosti tome što je oralni terorista bio napisao, a vezano za religijski aspekt.

Jezički gledano, Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci, nemjerljivo su "više isti" nego Danci, Šveđani i Norvežani.
To i nije iznenađujuće, jerbo, na kraju krajeva, postoji uopšteno značajni stepen razumljivosti između slovenskih naroda, zahvaljujući tome što su se, relativno gledano, ne tako davno razdvojili i naselili nova područja. No, Hrvati i Srbi govore "isto" nemjerljivo više i od Čeha i Slovaka.

No, pojednostavljajujući stvari ili ne, pretpostavljam da se svi možemo složiti oko toga da je Lamasuova ocjena nerealna.

Po čemu to ? Ako se uzme religija, očito je da su nac. zajednice nastale iz raznih religija "udaljenije". Religija, i za nevjernike, često znači različit kalendar, prehranu, popularnu mitologiju, a onda i visoku kulturu.
Narodi koji su se oblikovali u zapadnom i istočnom kršćanstvu unekoliko su približeni jer je istok prihvatio zapadne norme (kalendar, umjetničke forme itd.). No time nisu izgubili svoju povijesnu individualnost koja je oformljena upravo u tim, najčešće bizantskim, varijantama kršćanstva (to se odnosi još više na slavenske narode, iako je i u germanskima predkršćanska kultura praktički zbrisana, pa im je nac. kultura uvjetovana varijantom kršćanske kulture). Ili, ukratko- nacionalna kultura je izrasla vremenom preko, iako ne isključivo, vjerske kulture, pa je razgovor u stilu "to su samo vjerske razlike" apsurdan: to "samo" znači sve oblike visoke, i dobar dio sastavnica pučke kulture u posljednjih 1000 godina. Nacija kao zajednica sudbine i povijesnoga sjećanja ne postoji ako se makne povijesno sjećanje- to je kao da je netko osoba s potpunom i trajnom amnezijom, a to svakako nije puna osobnost u bilo kom smislu.

Glede jezika, nema smisla više ponavljati: ovi jezici, moderni, potpuno su razumljivi, no njihova kulturna fizionomija i baština je različita. Upravo ta različitost je ono što i na toj razini- da ne govorim o povijesti, memoriji, identitetu, kulturi,... - što se pokazalo nesavladivom preprekom u pokušajima i pritiscima za "ujednačavanje", a koji su trajali kroz 20. st. Da je jezik samo sredstvo komunikacije, a ne i zoran oblik kulturnoga identiteta, ne bi bilo toliko natezanja oko položaja ćirilice u srpskoj kulturi i sl.
 
Ovdje je pitanje slavenskoga jezika u bogoslužju (manje važno kojega i kojega dijalekta). Najranije tekstove za vjersku uporabu na slavenskom (ne cksl. nego vernakularu) imamo u Dubrovniku, a tek kasnije u Zadru i Korčuli. Zna se da te vjerske knjige (jer to su prave knjige) potječu od razdoblja 1350-1400. Razumno je predpostaviti da su prijašnje knjige bile romanske ili latinske. No u ovom dobu kad je Dubrovnik postao važan i na jezičnom polju, od 1400. nadalje, ne znam ni za jednu širu uporabu ne-slavenskih vjerskih knjiga. Posebno u utjecajnom razdoblju od 1500. do 1800., nema u porabi u vjeskom životu nečeg što bi bil oneslavenski (naravno, ne sam obred mise koji je na latinskom kao svetom jeziku i koji je do 2. Vat. koncila bio svugdje na latinskom, kao magijski ritual).

Slovenskog bogosluzja ima samo po okolnim mjestima (Ston, Nove Zemlje, Zaton, Rijeka, Sumet, Zupa, Konavli, itd). Imas raspravu Ante Liepopila. U samom gradu caruje latinsko bogosluzje (isto vazi za Mljet, Lastovo, Sipan, Lopud, Kolocep), a slovenskog nema u periodu koji spominjes 1350-1400. Vjerske knjige na slovenskom jeziku dolaze iz okoline. Za VHM (1400.) se ne zna je li napisam u samom gradu. Da je tako kao sto pises, situacija bi bila obrnuta, pojavili bi se slovenski popovi i knjige najprije u gradu Dubrovniku, ali tako bas nije bilo.

Pravi lakmus je to što većina puka nijedan romanski jezik nije razumjela; što su praktički svi lekcionari i evanđelistari na hrvatskom, koji je bio jezik crkve- a u ono doba, to je značilo jezik dominantnoga dijela kulture, te što je velika većina stvaralaštva upravo na hrvatskom (dubrovačkom, slovinskom,..).
 
Poslednja izmena:

Back
Top