Svečani govor Stiva Džobsa diplomcima Univerziteta Stanford.
Hvala vam!
Osjećam se počastvovano što sam večeras prisutan na ceremoniji dodjele diploma na jednom od najvećih univerziteta u svijetu. Istini za volju, nisam nikad diplomirao na koledžu i ovo je najdalja tačka do koje sam ikada dospio kada je u pitanju diplomiranje na fakultetu.
Danas vam želim ispričati tri priče iz svoga života. To je sve. Nije neka velika stvar. Samo tri priče. Prva priča je o povezivanju tačaka.
Odustao sam od studiranja na Reed Koledžu nakon šest mjeseci studiranja, poslije čega sam studirao vanredno sljedećih 18 mjeseci prije nego što sam i zaista odustao. I, zašto sam zapravo napustio studije? Sve je to počelo prije nego sam se rodio. Moja biološka...
Blogovi
-
Moderatori:
- Black_star
- Konj_na_belom_princu
kako me jedna rec zaboli
u srce ubode
oci mi nakvasi suzom...
vreme koje protece
sanjajuci snove
nestalo je
i nema vise nista
osim boli ove
nema sam i zatecena
zar ja da budem zla zena?
sve sto sam imala
u svom zivotu
nista mi ne pomaze
da prebolim
znam samo da nikad nisam
umela da mrzim
znala sam samo
da volim...:(:heart:
Ne bi nas trebalo iznenaditi što pogled na svijet koji izranja u posljednjih par decenija dovodi u pitanje mnogo od onoga što zapadnjačko društvo smatra istinitim. Pogledajmo koja su tri najveća mita na zapadu:
PRVI MIT - Čovječanstvo je dostiglo vrhunac razvoja.
Suosnivač Esalena (alternativni edukativni centar, posvećen istraživanju ljudskog neostvarenog potencijala koji se krije s onu stranu mašte), Majkl Marfi, crpeći iz uporednih religijskih istraživanja, medicinske nauke, antropologije i sporta, iznio je izazovnu tvrdnju kako postoji veći broj naprednih nivoa ljudskog razvoja. Dostigne li osoba te napredne nivoe duhovne zrelosti, počinju cvjetati nevjerovatne mogućnosti – ljubav, vitalnost, osobenost, svjesnost tijela, intuicija...
Problem čovječanstva duboko je ukorijenjen u samom umu. Ili, bolje rečeno, u našem pogrešnom poistovjećivanju s umom.
Nepostojana svjesnost, sklonost da krenemo putem manjeg otpora tako što se nećemo potpuno probuditi u sadašnjem trenutku stvara provaliju. A um sputan vremenom, koji je smišljen da nam bude koristan sluga, uzdiže se proglašavajući se gospodarom. Nalik na leptira koji leprša od cvijeta do cvijeta, um se bavi prošlim iskustvima ili, projektujući vlastiti televizijski film, predviđa ono što će se tek dogoditi. Rijetko kad se odmaramo u okeanskim dubinama onoga što je ovdje i sada. Jer upravo ovdje – u sadašnjem trenutku – pronalazimo svoje istinsko Ja, koje prebiva u pozadini fizičkog tijela, promjenjivih osjećaja i...
Ljutio se na samog sebe, ali onda je pomislio kako je, u stvari, sasvim prirodno što ne zna šta želi. Čovjek nikad ne može znati šta treba da želi, jer živi samo jedan život i nikako ne može da ga uporedi sa svojim prethodnim životima, niti ga u sljedećim životima popraviti.
Je li bolje biti s Terezom ili ostati sam?
Nema nikakve mogućnosti da provjeri koja je odluka bolja jer ne postoji mogućnost poređenja. Čovjek proživljava prvi put sve i bez pripreme. Kao glumac koji igra predstavu bez ikakve probe.
Pa koliko onda vrijedi život ako je prva proba života već sam život? Život je onda uvijek sličan skici.
Samo, ni skica nije prava riječ, jer je skica uvijek narct za nešto, priprema za sliku. A skica koja je naš život je skica ni za...
Postoji ljubav,
Koju ne primjećuješ, zato što ona tako nježno dodiruje našu hladnu svakodnevnicu, da ne bi mogla da je promijeni, sve dok joj ne pružimo ruku.
Postoji ljubav,
Koja vitla kao tornado i poslije koje ostaju samo razbijene mašte i ostaci života.
Postoji ljubav,
Koju čekaš, danima, mjesecima, sedmicama i godinama, a ona nikad da dođe, zarečena na nepostojanje.
Postoji ljubav,
Koja oklijeva da li da pređe preko praga sadašnjosti. Ponekad to i čini. A nekada prosto ostaje u budućnosti. Vrlo često – zauvijek.
Postoji takva ljubav,
Koja bilo da se desi ili ne, mijenja svijest, ruši stijene, čini čudo za čudom.
Ta ljubav ponekad zna jako da boli, a ponekad jako da usreći. Ponekad te vodi, a ponekad je slijepa. Ponekad te...
Prema učenju taoista, Duh i Materija su u vrijeme postanka svijeta vodili borbu na život i smrt. Duh je naposljetku odnio pobjedu, a Materija je osuđena na vječni život u unutrašnjosti zemlje. No, prije toga je glavom udarila o nebeski svod i nebo prepuno zvijezda razbila na komadiće. Boginja Niuka izronila je iz mora, blistava u svom vatrenom oklopu. Kuvajući dugine boje u kotlu, uspjela je vratiti zvijezde na njihova mjesta, ali nije uspjela pronaći dva mala komadića, pa nebeski svod nije bio potpun.
To je porijeklo ljubavi: dvije duše neprestano obilaze Zemlju, svaka u potrazi za svojim Drugim Dijelom. Kada se sastanu, uspijevaju povezati ona dva komadića koji nedostaju i tada, za taj par, cijeli univerzum ima smisla.
/preuzeto sa...
Разбацао си, Свевишњи, људе
по мом путу као одморишта,
као сјајне облутке у потоку,
да застанем и разгледам их
и одам славу твојој Творевини.
И мене си бацио на пут
да намерницима излијем вино на ране
и уљем им помажем главу,
да окрепљени љубављу Твојом,
Пастиру Брижни,
ватром своје молитве огреју и моје срце.
Зато те молим, Силни,
Не остављај ме на камену Гетсиманском,
као што Ти остављен беше,
него ме укрепи да Ти узнесем хвалу
и милошћу Твојом помилујем
онe који се за мене моле.
Jednom je, pošto je pokušala samoubistvo, na moju kliniku primljena majka dečaka koji je umro u jedanaestoj godini. Moj kolega dr Kocourek ju je pozvao da se pridruži logoterapijskoj grupi. Slučajno sam ušao u prostoriju gde se izvodila psihodrama. Majka je pričala svoju životnu priču. Posle smrti svog dečaka ostala je sama s drugim, starijim sinom, bogaljem, koji je bolovao od dečije paralize i bio u kolicima. I majka se pobunila protiv sudbine. Ali, kada je pokušala samoubistvo, sprečio ju je bogalj: on je voleo da živi! Za njega je život imao smisla. Zašto za majku nije? Kako bi mogla ponovo da ga otkrije? I kako bismo joj pomogli da ga ponovo postane svesna?
Improvizujući, ušao sam u diskusiju i počeo da postavljam pitanja jednoj...
Milovan Ilic Minimaks:
Poruka Aleksandru Prvom Ujedinitelju: "Hvala, nije trebalo!"
Ne znam da li ce nas Evropa primiti, ali Afrika nas je vec stavila na listu cekanja.
Godišnjica kosovske bitke bice proslavljena cim se bitka završi.
Rad je stvorio coveka, a covek - Praznik rada.
Samo bih da se skupim
I tiho odsanjam san
U kojem bi bio moj
Jos samo na jedan dan
U snu bih te volela strasno
Kao sto nikog nisam
I znam da vise od tada
Ne bi pozeleo biti sam
Pod kozu bih ti usla
U svaku poru na licu
I voleo bi me, voleo
Kao svoju najdrazu grlicu
Nismo mi odsanjali snove
Nikad do kraja isli
Samo smo jednom iznenada
Sa pravog puta sisli
Ne sanjam ja jedina san
Ne zorim sama do jutra
Plakaces ti zbog mene
Isto ko juce i sutra
Ovakve dve srodne duse
Tesko je iste pronaci
I ti i ja se lako za ljubav
Mozemo snaci...
Al niko ko ja nece znati
Da ti procita iz slova tugu
Zato se ne brinem sto ces
Jos danas naci drugu
Drugih za nas uvek ima
Na svakom cosku stoje
Al takve zene se dragi
U ljubavi ne broje...
Ni meni...
Kako
sve što me žulja
i što me grebe
da izbacim
iz sebe
Kako da poništim
sve što me tišti
i što u meni vrišti
i da otklonim
i poslednj gorki deo
ne bi mi opet
sve bilo ravno
jer malo bi toga ostalo
da me drži uspravno
Milan Višnjić
http://fontanasnova.blogspot.com/
16. 04. 2010.god.
Za tebe podizem ovu casu
I castim sve za stolom
Da si tu i ti bi znam
Patio mojim bolom
Ali rekla sam sebi:
Ne voli te vise znaj
Njegovim usnama se vise
Nikada ne nadaj!
Vremenom ce tuga proci
Postacu cvrsta ko stena,
Ti ces zaboraviti da postoji
Ova nesrecna zena...
Samo jos veceras cu plakati
Zbog tebe suze liti
Jer znam da ces uskoro
Zauzet covek biti
Pusticu dusu svoju
I srce da tuzno place
A sutra, jos koliko sutra
Ono ce biti jace!
Bice ih koji me zele
Bilo je i onih sto me vole
Al ni zbog jednog tako
Grudi ne bole...
Proci ce i ova mora
Volecu zivot i snove moje
Al ostace okean suza
Dacu mu ime tvoje...
,, I kada te zivot bolno razocara,
i kada prestanu i zelje i snovi,
ono sto nam vrati jedna suza stara,
vredi jedan zivot neznani i novi.
Pamti sta je proslo, s puno vere neme,
kroz sve dane drugih stradanja i mena,
cuvaj svoju proslost za sumorno vreme
kad se zivi samo jos od uspomena.
Pa ces da zapitas jednom i nenadno-
nasto samo suze, nasto boli samo?
I sta da ikad zali srce jadno,
kada je sve nase, sve sto osecamo!"
Jovan Ducic
Iako je vec bila, moram da je ponovim...za sve prijatelje...:heart:
Mirno ti more zelim prijatelju,
da ove noci u tisini slutis,
kako je meni dok hodim sama
a ti daleko talase mutis...
Nije ni more bezazleno,
znaju ponekad da besne oluje
ali kad nebo poplavi, vedro,
najmanji sum se daleko cuje...
Kad budes tamo otplovio
kuda si krenuo noci ove,
u jednom trenu samo se seti
da te moj glas jecajem zove.
Potreban si mi a to i ne slutis.
Nocas mi srce tisinom place...
Ti negde daleko tamo cutis
a moj se jecaj cuje sve jace...
samo ti plovi tvojim putem
nista ti na polasku ja ne rece,
da te ne brinem i ne tuzim...
neka ti bude mirno vece...
A ja cu s tugom da se borim
kako sam i dosad znala,
za sve tvoje reci utehe
mogu ti reci samo...
Potrebno je vrijeme
da spoznaš razliku između isprepletenih ruku i okovanih duša.
Potrebno je vrijeme da saznaš,
da ljubav nije vječno nadanje, a osoba pored tebe ne mora biti sigurnost za cijeli život.
Potrebno je vrijeme da uvidiš,
da poljupci nisu zapečaćeni ugovori, a pokloni ne znače obećanja.
Potrebno je vrijeme da se suočiš sa svim svojim porazima,
uzdignutog čela i smjelog pogleda, jak/a kao gorostas.
Potrebno je vrijeme da shvatiš,
da se putevi baš danas grade, zato što je zemlja baš sutra nesigurna za gradnju.
Potrebno je vrijeme da shvatiš,
da će te opeći sunčevi zraci ako stojiš dugo izložen njima.
I baš zato,
posadi SADA cvijeće u bašti svoje duše i ne čekaj slučajne bukete.
Na kraju ćeš da vidiš:
Da možeš da...
Не познајем ти усне
нити ми је мирис твоје коже знан,
а усклађујем дах по твом билу,
као на руци да ти лежим,
упијам се, у пољупцу,
у плаветнило твоје душе,
као да усне прилепих на алем-камен,
на прашњавом путу нађен.
Улових, својом хватаљком за снове,
зрак сунчев насмејан,
без гласа стадох да га разгледам,
кћи шуме, навикла на плен,
а он ми усне заголица и умаче,
ко дете раздраган, шарен,
тако жуђен и жељен.
Neki moderan čovjek zalutao je u pustinji. Nemilosrdna sunčeva žega gotovo ga je ispila. Odjednom ugleda oazu.
- Fatamorgana, – pomislio je – igra svjetla i vazduha koji me želi zavarati.
Približavao se oazi ali ona nije iščezavala. Vidio je datule, travu i stijene iz kojih je izvirala voda.
- To je, razumije se, fantazija gladnoga -
razmišljao je – pa, jasno, sad čak čujem žuborenje vode. Halucinacija sluha! Kako je priroda nemilosrdna!
Skapao je u tim mislima i umro.
Sat kasnije našla su ga dva beduina. Reče jedan:
- Možeš li ti ovo razumjeti?! Datule mu rastu gotovo uz sama usta, leži pored samog izvora – i skapao od gladi i žeđi!
- Ma to je moderan čovjek – odgovori drugi beduin… …nije vjerovao.
/preuzeto sa interneta/...
Došli smo na svijet, bezbrižni i srećni. Planirani i rođeni u ljubavi. Kroz igru se smijali i plakali. Činilo se da smo u potpunosti zadovoljni. Tokom odrastanja počeli su nam «lijepiti» razne etikete kakvi bi trebali biti, kako se ponašati, šta oblačiti, kakvu muziku slušati, kakve knjige čitati, kakve ljude izbjegavati… Uče nas da vrednujemo ljude po njihovom statusu u društvu; po njihovom bogatstvu; po njihovoj ljepoti; po njihovom stepenu obrazovanja; po vjerskoj pripadnosti; po boji kože; po bojama kluba…
Roditelji nam to rade, učitelji nam to rade, rodbina nam to radi, prijatelji nam to rade, šefovi na poslu nam to rade, društvo u kojem živimo nam to radi, država nam to radi…svi nam to rade. Svi hoće da nas oblikuju. Svi hoće da...
Šta uopšte znamo? Trebamo li uopšte išta znati s obzirom da će nas svaka konačnost, automatski i ograničiti tj. uokviriti naše spoznajne procese. Naučeni smo (uče nas ili se pak neprestano učimo) da se u svakom trenutku postavljamo (i ponašamo) kao da znamo sve.
Budimo realni i zapitajmo se – da li je to uopšte moguće? Koji je postotak zablude integrisan u takve stavove? Koja je cijena tih zabluda? Kako i zašto nam se te zablude događaju? Odgovor je kratak. Ego. U razumijevanju ega i njegove prirode, sakriven je taj ključ “sreće i nesreće”, “malog i velikog”, tajna istinske percepcije.
Nema sumnje kako je ego vrlo važan integrativni elemenat u evoluciji čovjeka. Štoviše, možemo slobodno tvrditi kako je upravo razvoj ega omogućio čovjeku...
Umjesto uvoda
Živite dan po dan i obavljajte posao po posao. A zatim produžite prema onome što dolazi poslije. To ima smisla. Ne pokušavajte živjeti u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti sve u isti čas. Uspješan je čovjek koji se naučio živjeti samo u sadašnjosti, ali se uvijek kreće prema onome što dolazi poslije.
Norman V. Peale
Teško je dati samo jedan odgovor na pitanje šta je uspjeh. Definicija uspjeha razlikuje se od kulture do kulture, kao i od pravila vremena u kojem živimo.
U najkraćim crtama uspjeh bi se mogao okarakterisati kao prilagođavanja pojedinca na konstantno promjenjivo životno okruženje, u duhu harmonije i ličnih uvjerenja- smatrao je jedan od najpoznatijih tzv. mislilaca samopomoći- Napoleon Hil. Harmonija je...
.. postojeći čovjek .. uzima svoju bolest .. u paketu ..
.. postoje zakoni .. koji dozvoljavaju neku situaciju .. i ti zakoni dozvoljavaju nekakvo postojanje tek u paketu sa nekom bolešću .. i čovjek to prihvati ..
.. dva pitanja ..
.. prvo .. kako izgleda .. paket ..
.. drugo .. ko je onaj koji prihvaća ..
.. prvo .. kako izgleda paket ..
.. postojanje čovjeka u sredini .. to je postojanje komšije .. on je .. delegirao .. previše svog postojanja u komšiluk .. da bi sada mogao reći .. ja ..
.. dakle .. sve što radi .. sve što misli .. sve što osjeća .. pokupljeno je komšilukom .. veličinama društva .. televizijom .. nametnutim vrijednostima .. a te su vrijednosti usklađene bogom novcem ..
.. ovo usklađivanje se čovjeku ...
U fotografiji nepovoljno je i nepoželjno da ljudi pred perspektivom su okrenuti ledjima. Umetnička fotografija i slika to dozvoljava, jer poziva gledaoca kako vizuelno tako kroz neki unutrashnji pogled ka onome shto okrenuta ili okrenutni posmatra. Da se pridruži.
Novinski članci o nekom kraju ili gradu retko imaju ljude u slici, imaju ali samo ako je neizbezno i odabrana slika je i dalje interesantna jer okrenuti ne privlače ili imaju “privlačne” attribute.
Amaterski slikano sa ledja psiholoshki ima samo dve mogućnosti. Osoba slikana ili je nepoznata ili želi da bude deo nekog pesajža pa da joj se pridružish. Ili ne voli da se slika ako je poznajete jer je ne zanimaju nepoznati.
Naravno ako onaj/ona shto slika je ne poznaje, a i...
nista vise mi nije ostalo
sve dobro je lose postalo
sva svetlost se pretvorila u tamu
a praznina odnese i nadu samu
ostade samo lazno obecanje
svakog dana srece je sve manje
tako me baca u ovakvo stanje
trazim srecu al je naci necu
bar ponekad mi upali svecu
volecu te,i dalje vrelo
ti si moje jedino umetnicko delo
nema vise takvog coveka
koji voli kao ja,ljubavi mojoj nema kraj
sve ostalo je pakao,ti si moj raj
razmisljam o tome sta je bilo tad
da prestanem da sanjam,necu nikad
a ljubav je ono sto cini ljude
uvede u zivot srece i tuge lude
malo njih se za ljubav i trude
Grupa bišvih studenata, a sada vrlo uspješnih poslovnih ljudi, sastali su se da posjete svog omiljenog profesora sa univerziteta. Nedugo nakon što su se pozdravili, studenti su kroz razgovor počeli da se žale na stres na poslu i u životu uopšte.
Ponudivši gostima kafu, profesor je otišao do kuhinje i za par minuta se vratio sa velikim bokalom kafe i cijelim asortimanom šoljá – porculanske, plastične, metalne, staklene, skupe, jeftine. Bilo ih je više nego što je bilo studenata. Postavi ih sve na sto i reče im da uzmu po šolju i da se posluže kafom. Kad je svaki od studenata imao u rukama šolju sa kafom, profesor im reče: “Ako ste primjetili, izabrali ste sve šolje koje su bile skupocjene i finog izgleda. Ostavljajući pritom na stolu one...
Ima ljudi na kojima srebro nikada ne tamni. Ima ljudi na kojima zlato toplije sjaji. Ima ljudi koji znaju odgovore na sva vaša pitanja, kako god teška ona bila.
Njih možete pitati zašto je nebo plavo i zašto drveće uvis raste želeći dosegnuti sunce, kamo putuju rijeke, ko je nas obojio i odakle cvijeću ime… njih možete pitati gdje to sunce spava i gdje se kriju drevni gradovi, zašto ne možete razdvojiti mlijeko i čaj da opet budu kao prije nego što ste ih pomiješali, ne želeći piti ni jedno ni drugo već nešto treće… njih možete pitati zašto rastemo, zašto učimo, zašto se ponekad osjećamo tako svadljivima ili tužnima… Zašto sanjamo? Ko je stvorio oblake i zvijezde, slova i brojeve, planine i mora? Zašto ljudi stvaraju pa ruše? Pa opet...