Reče mi prije nekoliko sedmica jedan moj prijatelj, Englez, dok smo sjedili u bašti Hotela Bosne i posmatrali banjolučke prirodne ljepote, da mi Srbi, zapravo, ne bismo imali nikakvih problema da smo svi (ili makar znatno većinski) lijepi kao jedan par koji je upravo bio prolazio tad ulicom. Ja se već bio spremio da reagujem na njegovu bezobraznu seksističko-nacionalističku provokaciju, ali se potom malo zamislih. A čim se zamislim, izostaju mi reakcije.
Neka priča ko šta hoće, ljepota je ljudima nevjerovatno važna. Uopšte sad ne želim da pišem o onim silnim milijardama koje odlaze u kozmetičku industriju, estetsku hirurgiju, promotivne džinglove koji veličaju Lijepo. Pričamo o onoj iskonskoj potrebi čovjeka za estetskim doživljajem. O...
Blogovi
-
Moderatori:
- Black_star
- Konj_na_belom_princu
Neki slijepi čovjek sjedio je na stepenicima jedne zgrade, sa šeširom blizu svojih stopala i jednim natpisom na kome
je pisalo:
“Slijep sam, molim vas pružite mi pomoć.”
Jedan slučajni prolaznik, igrom prilika stručnjak za reklamu, koji je tuda prolazio, zaustavio se zapažajući da je u šeširu bilo prisutno samo nekoliko metalnih novčića.
Savio se da bi mu pružio novac i bez pitanja za dozvolu, uzeo je karton, okrenuo ga ispisavši novi natpis.
U toku popodneva slučajni prolaznik se vratio do slijepog čovjeka i ugledao da je šešir pun novčića i novčanica.
Prepoznavši ga po koracima, slijepi prosjak ga je upitao da nije on nešto napisao na kartonu i šta je napisao.
Prolaznik mu je odgovoro:
“Nisam napisao neistinu – samo sam napisao...
Vjerujem, da je život poput rijeke i da većina ljudi uskače u tu rijeku, nikad zaista ne odlučivši gdje žele završiti. I tako, za vrlo kratko vrijeme oni bivaju uhvaćeni u struji; struji događaja, struji strahova, struji izazova.
Kada stignu do mjesta gdje se rijeka račva, oni ne odlučuju svijesno kuda žele poći ili koji im smjer odgovara. Oni jednostavno idu, kamo ih voda nosi…
Postoji dio gomile ljudi koju usmjeravaju događaji umjesto njihovih vlastitih vrijednosti.
Zbog toga osjećaju da nemaju kontrolu. Ostaju u tom nesvjesnom stanju sve dok ih jednog dana ne probudi zvuk razbiješnjele vode. Tada otkrivaju, da se nalaze dva metra od slapova Nijagare u čamcu bez vesla. U tom trenutku kažu: “E, do đavola.”
A tada je već – kasno...
Sastojci:
• 2 tvrdo kuvana jaja
• Dimljena riba oko 300 grama
• 300 grama šampinjona
• 2 kašike zrna kukuruza
• mali paradajz
Za preliv:
• 2 kašike ulja
• 2 kašike sirćeta
• 2 kašike belog vina
• glavica luka
• 5 do 6 maslina
• kiseli krastavčići
• pola kašičice soli
• kašičica ljutog senfa
• pola kašičice ljute aleve paprike
Priprema:
Skinite kožicu sa dimljene ribe (ribu pre toga odimiti u pušnici ili kupiti dimljenu) i odstranite kosti, pa meso nasecite na jednake delove. Barena jaja isecite na kockice, šampinjone na tanke kriške. U činiji sve pomešajte sa zrnima kukuruza. Umutite ulje sa sirćetom i belim vinom, dodajte naseckani luk, masline i krastavčić. Sve posolite i začinite senfom i alevom paprikom, pa prelijte salatu...
Otkucaji Srca..
Cvrsto stegnute ruke..
A visoko iznad,najvece cudo.
Nalet vetra,nalet cvrsto oslobodjene energije polete uvis,kao strela iz ogromnog luka.
Velovi svetlosti i boja koji su cinili Auroru se rascepase,zaglusujuci zvuk cepanja,kidanja,mrvljenja,polete s jednog kraja vasione na drugi;na nebu je bilo kopno.
Primecujem da ovde postoje ljudi koji nisu napravili osnovnu razliku izmedu vere u Boga i religije.
Šta je za vas Bog ?
Za mene je to ona sila koja je formirala ceo vidljivi i nevidljivi svet. Viša inteligencija koja na neki samo njoj poznat nacin cini da stvari kakvim ih znamo funkcionišu u nekom relativnom skladu.
Ta energija, sila, viša inteligencija ima pozitivan predznak i prirodno je stanje stvari kako u univerzumu, tako i svakom ljudskom bicu.
Medutim, postoji i ona druga, negativna energija koja remeti savršeni ritam življenja.
Ne znam zbog čega, ali je činjenica da smo svi mi sastavljeni od obe energije.
Kod nekoga preovlađuje pozitivna, kod nekoga negativna, a ta viša sila koju nazivam Bogom je tu da stvari vraća u...
Gunđaralo je vrlo, vrlo nezadovoljan lik. :dash:
Najnezadovoljniji je roditeljima, familijom, zatim komšijama, mestom življenja, državom, masonima, vanzemaljcima i svima ostalima koji nisu navedeni.
Može do u beskonačnost da priča kako je ovaj ili onaj loš, pokvaren ili kako su Amerikanci najgori na svetu ili sasvim nešto treće. :rtfm:
Gunđaralo nikada neće ostati bez razloga za gunđaranje, stoga mu nemojte zameriti. On samo mora na neki način da izbaci svoju negativnu energiju iz sebe. Ipak ne zadržavajte se pak ni predugo u njegovom društvu jer iako još nije naučno potvrđeno može biti da je gunđaranje zarazno. :rtfm:
Izbjegavaj negativne izvore,
osobe, stvari i navike.
Vjeruj u sebe.
Ne odustaj i ne popuštaj.
Uživaj u životu danas; juče je prošlo,
a sutra možda nikada neće doći.
Čvrsto se drži svojih snova.
Ignoriši one koji te pokušavaju obeshrabriti.
Učini to!
Voli prvo sebe i najviše sebe, jer ne možeš
pomoći drugima ako prvo ne voliš sebe.
Otvori oči i gledaj stvari kakve su one zaista.
Preuzmi kontrolu nad sopstvenom sudbinom.
Želi to više nego išta.
Ubrzaj svoje napore.
Ti si jedinstven/a. Ništa te ne na ovome
svijetu ne može zamijeniti.
Naciljaj svoju metu i kreni ka cilju.
Daj više nego što si planirao dati.
Pokušavaj, nije važno koliko teško izgleda. Biće bolje.
Vježba čini majstora.
Porodica i prijatelji su skriveno blago...
Ako ja ne želim ono što ti želiš, ne trudi se, molim te, da mi dokažeš da je ono što ja želim pogrešno;
ili, ako ne vjerujem ono što ti vjeruješ, zastani malo prije nego što počneš da me ubjeđuješ;
ili, ako osjećanja pokazujem jače, odnosno slabije od tebe u istim situacijama, dopusti mi da to ipak učinim onako kako mi odgovara;
ili, ako nešto radim na način koji se razlikuje od načina na koji ti radiš to isto, dozvoli mi.
Ne zahtijevam od tebe da me potpuno razumiješ, bar ne sada; to ću, možda, tražiti tek kad osjetim da od mene hoćeš načiniti kopiju sebe.
I dok ostvarujem svoje želje, pokazujem svoja osjećanja ili izražavam vjeru, ti otvori svoje srce i dopusti da u njega uđe i razvija se saznanje da nije sve pogrešno što je različito...
Ponekad ne mogu da odredim granice između sebe i ljudi koje volim: gde završavam ja, a gde počinju oni. Kao da smo svi mi jedno, kao da smo isti – ista duša, želja koja traži nešto… zajedničko svima nama.
Svi smo u istom čamcu. A opet, svi smo različiti i posebni, izrazito individualni.
Postoji jedna posebna, retka vrsta ljudi koje ja zovem moji ljudi. To su ljudi koje puštam u svoj prostor, u sebe. Svi moji ljudi su u nečemu isti:
Njihovo traženje je stvaralačko. Oni ne ruše, već nešto grade. Ne žele da vladaju, jer vladanje gubi sjaj u očima…
Moji ljudi imaju isto osećanje života. Nije više bitno kako ćemo nazvati naše odnose i koji će oblik oni imati. Forme naših odnosa se mogu menjati, ali to osećanje povezanosti nečim iznad nas...
Jedan crnački dječak na seoskom sajmu gledao je čovjeka koji je prodavao balone. Očigledno, čovjek je bio dobar trgovac, budući da je pustio crveni balon da se visoko digne u zrak i tako privukao priličnu grupu mogućih kupaca.
Potom je pustio i plavi balon, pa žuti, pa bijeli. Svi su se dizali u zrak sve dok nisu nestali iz vidokruga.
Crnčić je dugo stajao pored tezge i gledao u crni balon, a potom i upita: “Gospodine, ako pustite taj crni balon, hoće li se i on onako visoko dići kao i drugi?”
Prodavač balona ljubazno se nasmiješi dječaku, potom pusti konac koji je držao balon, i dok se balon dizao u zrak, reče: “Sinko, ne radi se o boji. Ono što je u njemu diže ga u zrak.”
***
Nije bitna veličina psa u borbi; bitna je veličina borbe...
Čovjek nema volju, pa samim tim, nema šta ni da ojača. Ono što ljudi zovu voljom je nešto malo jača želja, ne i volja. Isuviše smo podijeljeni iznutra da bi rad na volji urodio plodom. Ljudi, recimo, vježbaju koncentraciju, upinju se iz sve snage, i malo ko primijeti da im je moć usredsređivanja vremenom sve lošija.
Slaba koncentracija uzrokovana je unutrašnjom tenzijom, a sama koncentracija je nova vrsta tenzije. Ako napetost “oslobađamo” napetošću, rezultat je psihička reuma: potpuna zakočenost praktikanta. Takav rad je uništavanje volje. Zbog toga rad na sebi uvijek počinje od svjesnosti.
Svjesnost je ono što nam omogućava da se objektivno posmatramo pri svakodnevnim (ili bilo kojim drugim) aktivnostima. Ako nam je svjesnost...
Revolucionari insistiraju na mijenjanju svijeta zbog nesvjesnosti i njihovi sljedbenici su sljedbenici samo zato što nisu svjesni. Promjena okolnosti te ubjeđuje da se nešto promijenilo i u tebi samom. To mišljenje je daleko od istine. Revolucionar mijenja uslove življenja, dok “evolucionar” mijenja sebe samog.
Kad osvijestiš život u sebi, život oko tebe se stoprocentno mijenja. Ali, ako kreneš od okolnosti, sve u tebi ostaje isto. Svejedno je da li si psihološka mašina u povoljnim ili nepovoljnim okolnostima, ali dokle god si mašina, ti insistiraš na okolnostima i logično, na njihovoj promjeni zato što su ti, kad si mašina, važne samo okolnosti; i to po mogućnosti povoljne. Neugodno je osmotriti sebe, ali bez obzira na sve, bolje je...
Gora smrt od psihološke ne postoji. Smrt tijela je smrt staništa, ne stanara. Ali kad stanar umre, kuća je sablasno prazna.
Nepripremljen čovjek ne bi mogao da izdrži ni jedan jedini trenutak suočavanja sa stvarnim stanjem stvari. Mi se smijemo majmunima zbog toga što su nam fizički i po ponašanju toliko slični. Kada kažem daje velika većina čovječanstva potpuno mrtva, ja samo iznosim činjenicu. Ponekad bih i sam volio da je to tek mišljenje, prolazno kao i svako drugo. Mišljenje nam uliva snagu da vjerujemo da će se situacija izmijeniti nabolje, ali mi ne razumijemo da smo zbog mehaničkog mišljenja obustavili napredak ka ljepšem i boljem, da smo izvršili samoubistvo i postali tek bespomoćne mašine koje očekuju pomoć od spolja – kao da...
Nema postupnosti u samospoznaji. Ili je Sunce izašlo ili nije, ali ipak postoje nijanse svanuća. Hoću da kažem da je čovjek ili probuđen ili neprobuđen, ali prije probuđenja postoje etape. Vrlo je nezahvalno opisivati put, jer po riječima o putu ne može da se putuje.
Um bilo kojeg čovjeka je kao mračna, neprovjetrena soba prepuna najrazličitijih stvari, nameštaja, nevažnih detalja. “Stanar” je “ja”, iskustvenik. Pošto nema svijetla, sudari tog stanara sa stvarima u sobi su neizbježni. Svaki udarac u bilo koji predmet predstavlja po jedan unutrašnji konflikt. U okviru ovog primjera stvari su mehanizmi. Nepotrebno je pominjati da je soba prenatrpana. To bi otprilike bio opis umnog inventara zajedno sa stanarom i ujedno, opis sna...
Probuđenje je vedro jutarnje nebo. Soba je um, a probuđenje nije iskustvo, bar ne iskustvo koje se dešava unutar četiri zida. U stvari, probuđenje se ne može nazvati iskustvom, jer u trenutku probuđenja nema iskustvenika, nema stanara. Tavanica uma sakriva nebo probuđenja.
Mehaničnost u nama podržana je i od spoljašnje rutine, od jednoličnosti svakodnevnih obaveza. Kada se monotonija događaja nečim prekine, mašina se za trenutak zaustavi – slično motoru automobila koji radi, ali su mu točkovi odignuti od tla. Zbog toga su putovanja tako privlačna; neizvesnost okrepljuje i oživljava. Sve iznenadne situacije nas rasanjuju, ali to nema neku naročitu vrijednost, zato što, opet, zavisimo od okolnosti.
Budnost koja nije posljedica tvog...
“U taj mah ugledaše trideset ili četrdeset vjetrenjača koje su se nalazile na tom polju, i čim ih Don kihot vidje, reče svom štitonoši: Sreća upravlja našim stvarima bolje nego što bismo to mogli poželjeti; jer tamo, vidiš prijatelju moj Sančo, ukazuje se trideset ili nešto više ogromnih divova s kojim namjeravam da zametnem bitku i sve ih lišim života, a plijen koji ostane iza njih biće početak našeg bogatstva, jer to je valjan rat i velika usluga Bogu tamaniti s lica zemlje tako opaki soj.
- Kakvi divovi? – reče Sančo Pansa
- Oni koje tamo vidiš – odgovori mu gospodar – s dugim rukama koje ponekad imaju gotovo dvije milje.
- Pazite vaša milosti – odgovori Sančo – jer ono što se tamo vidi nisu divovi nego vjetrenjače, a ono što...
Bilo bi lepo da sam ptica
pa da sletim krila umornih
u hlad tvojih trepavice
i ne poželim drugo nebo
osim očiju tvojih
Da sam Odisej koji se vraća
posle lutanja dugih
bežeći od strahova svojih
i da ne poželim toplinu drugih
osim ruku tvojih
Bilo bi lepo
da raspleteš svoje kose
pa da nas njeni valovi nose
nas i našu ladju
tamo gde ružne misli
nikada više neće da nas nadju
Bilo bi lepo
da sve što imamo
bude nam dovoljno
a može da stane na dlan
Bilo bi lepo da želje naše
ponekad nisu samo san
Milan Višnjić
http://fontanasnova.blogspot.com/
Molitva Hristu
Oprosti Gospode dragi
meni, grešnom poeti,
tražeći tvoj pogled blagi,
moja molitva ka tebi leti.
Rođen sam tvojom voljom,
i roditelje svoje znam,
ali sa pogledom tvojim,
uvek se suočim sam.
Svestan da činim greške,
molim za oprost tvoj,
jer ti si milost sveta
i voljeni pastir moj.
Nisam oduvek znao
da tu si i postojiš,
skoro sam srce ti dao
da ga u ljubav bojiš.
Nekad me život slomi
I nisam dovoljno jak
da anđeo tvoj u meni
pobedi greha mrak.
Ipak, ja znam da vidiš
brata svoga u meni,
i da me iznova zoveš:
“ K meni grešniče kreni ”.
Ta ljubav tvoja mi znači
i snagu iznova daje
da na tvome putu ljubavi
nikada ne posustajem.
Ne znam gde i kako da pocnem u stvari....
Mislim upoznali smo se tek pre 5 mes. i vec zakazujemosvadbu,a tko smo daleko jedno od drugog..volim ga a da li mogu da mu verujem ne znam,ne znam kakve su njegove namere kakvi razlozi za brak.****** ipak je vec pokusao brakom da predje preko ispada da sam mu ja laka karta za sledeciodigran potez..ne znam.
On tvrdi suprotno,tvrdi da me voli ,da sam mu sve,ma daj koja zenska glupaca od nas ne bi pala na slatke reci..ali ipak negde u podsvesti ostavljam rezervu...mozda i ne bude nista od toga ..ali bre cela moja porodica familija je uvucena ..zamisli tog blama...i jos ocekuje da ja sve platim jer on nema dinara
mislim stvarno jeste da ja zivim preko ali ne berem bas novac sa drveta rintam bre...
...
Moja treća priča je o smrti. Kada sam imao 17 godina pročitao sam citat koji je glasio otprilike ovako: „Ako živite svoj život kao da vam je svaki dan posljednji, jednog dana ćete sigurno biti u pravu.” Taj citat me je impresionirao i od tad, sljedeće 33 godine, gledao sam u ogledalo svako jutro i pitao se, „Ako bi danas bio zadnji dan mog života, da li bih želio da uradim ono što ću da uradim danas.”. I kada god bi odgovor bio „ne” za previše dana u nizu, znao sam da moram nešto da promijenim. Podsjećanje na to da ću biti uskoro mrtav je najvažnija stvar na koju sam ikad mogao računati da mi pomogne da napravim velike izbore u životu, jer skoro sve, sva vanjska očekivanja, sav ponos, sav strah od poniženja ili neuspjeha, sve ove...
Otmica i jedno Ne, ne, ne!
Prašuma,
nikog okolo do majmuna
ptica i buba koja,
što petrolejka povremeno sprži,
Spustih ispred tebe sač
na metalni sto
ruke ti nisu vezane
već stopala lisicama
dva dana nisi jela.
Otkrivaš poklopac stari
glineni pun rezbarija i naïve,
zaplahnu te sparina onog što se još krčkalo
kupus u zlatno sosu poznatih mirisa
nasmeja the kako je kolenica strčala
pod nekim uglom zgrčena u gnezdu kupusa.
“Oteo si me! šta ćeš da mi radiš za uzvrat ovome?”
Odgovaram da to prosto je, hoću da te okupam
uljima namažem i vratim kući.
“Zar samo to? Platićeš kada te pronadju moji!”
Slatko si jela to veče,
bi me malo sramota kada ti ponudih bagetu,
“Nije pogača, ali krši”
U posudama pored nas smo podelili,
salatu, i paštetu...
Kratke Linije Na Obe Ruke Na Dlanu Me Srame
Muški nam naši ne videše te razgoračene oči
kada zustavih Japanku jer nosila je krst drveni
isti koji je imao pop Radan za slavu u krugu
prekrstih se, i uzeh ga ka usnama mojim
moda me ne zanima a ni ona crkvi ne služi.
Preci ove divlje žute daleke zemlje
smrksali bi kamenje i bilje da dobiju boje
punili bi usta puna smešom razvodnjenom
ispljuvali bi se tako na ruku zaljepljenu u pećini,
otisaka puno više nego koliko još prstiju na ruci ima.
Izgubljeno je crta tanka naše prošlosti
Sotona pljunatu je u uglu samo nekih crkvi.
Crven cvet uvenu u beloj svili svoje zelene okoline
žutih vrhova je isto puno u gnezdu, zovu te da ih seckaš ljubavi...
I čaše su bile prazne
I flaša razbijena
I krevet raspremljen
I vrata zatvorena
I sve staklene zvezde
Sreće i lepote
Treptale su u prašini
Nepočišćene sobe
I bio sam mrtav pijan
I lud od radosti
I ti živa pijana
Gola u mom zagrljaju.
Žak Prever
Svaka prica pocinje mnogo pre početka, ali se s njim ne zavrsava
scenario za novu je u zacetku, ideja tek, ali se kao sunce pomalja!
Zelja za opstankom od koje je samo ponekad, veca zelja za slobodom...
Ne davi se onaj ko u vodu upadne, nego onaj koji ostane pod vodom
vodom.
Guram od sebe umorna budjenja, teza od svakog pocinka, i svakog sna
za ledenu ruku koja mi cupala utrobu pronasla sam tehniku disanja.
Sad sam zdujeni Ratnik Svetlosti, izostren mac vidljivog učinka
merdevine koje se ne krse, sigurnosne i samo meni znane. Kao lozinka
Istrazujem sve moguće puteve, sama ostrim i tupim mac sopstvenih misli
Ono sam zrno ludosti koje je tinjalo u meni kao preteca svih mojih zamisli
bas ono zrno potrebno za fatalni korak a nikad nije...
Trst je, nekada, dok smo bili gladni svega, mirisao na zemičke sa tvrdom korom i kožne cipele, na italijansku salamu i farmerke marke ‘’svinger”,
Pariz je mirisao na kroasane i caffe au lait,
Atina na žućkastu prašinu Akropolja i ovčiji loj,
Crikvenica je mirisala na crno- bele fotografije izreckanih ivica, na more i borove iglice.
Mitrovac na Tari mirisao je na oštre noći, na razblaženi čaj od šipka koji se pije iz plastične šolje,na ”Gavrilović” paštetu…
Miris Beograda, oh, pa to može biti priča o čitavom jednom životu:
Miris bureka sa višnjama u staroj pekari iza Bajlonove pijace;
Miris vlažnih lešnika u Botaničkoj bašti i miris našeg straha dok ih krademo i bežimo preko ograde od pobesnelog čuvara;
Pomešani mirisi orahovog...
Pronaći ćeš sasvim
iste principe
kod ljubavi i ptica
isto su krojeni u biti
dok si ranjiv, mlad
i još u svojoj
krtoj opnastoj ljusci,
probaš li leteti
- rasprsnućeš se
o tlo realnosti
kao i jaje
kad ti prvo
šareno paperje odrastanja,
pokrije nejaka krila,
pomislićeš da si neka nova,
neka najlepša ptica
dostojna – odmah svega
ne postoji
- odmah svega
postoji
- polako pomalo
možeš ispasti iz
gnezda sa te litice,
pokušavajući da poletiš
prerano
šarena, paperjasta
ptico tek
dovršenog detinjstva
ali si na sreću
svoju i moju,
suviše lagana da se
potpuno razbiješ o hridi…
ostaćeš sasvim živa,
ali razlupane naivne glave,
krvavih snova
i polomljenog krila,
ptico moja malena
i nećeš znati
šta je to letenje
mislićeš da je tvoj pad
bio...