Ležala je u krevetu. Podne je. Bože, zašto ne mogu da ustanem? Zašto sam ovako prikovana, nepomična, kao beživotna lutka, ležim u postelji i ne pomeram se...
Kakav život! Šta će mi ovakav život! Ne želim da budem bolesna (da li je ovo bolest ili bol?)
Marija pokuša da ustane, ona, sa svojih dvadestosam godina, pokušavala je da ustane iz te učmalosti, ali joj nije pošlo za rukom.
Oh, bespomoćno se vratila u krevet dok joj je glava teško padala na jastuk poput nekog kamena. Ne mogu. Ne mogu da ustanem...
Razmišljala je o životu, o smislu. Čemu život? Čemu da se radujem? Bože, šta da radim? Telo mi trne, okreće se sa jedne strane na drugu poput šarki na vratima kad ih otvaraš i zatvaraš. Glava joj je teška tonu, kao da je od olova, celo...