Evo, prvo o ulozi D. Mihailovića prije rata. Nakon završetka njegove vojno-diplomatske
karijere ( bio je vojni ataše Kraljevine Jugoslavije u periodu 1935.-1937., prvo u Sofiji,
zatim u Pragu ), pukovnik Mihailović je po povratku u zemlju bio na dužnostima u
Sloveniji ( kao načelnik štaba Dravske divizije, a zatim komandant puka ), zatim kraće
vrijeme nastavnik na Vojnoj akademiji, potom načelnik Opšteg odjeljenja Vrhovne Vojne
inspekcije. Potom slijedi njegova marginalizacija zbog ekscesa koji je napravio (
prisustvovao u uniformi političkom skupu, što je bilo strogo zabranjeno ), udaljen je u
Mostar, na beznačajan položaj pomoćnika načelnika štaba Šeste armijske oblasti, a potom
je postao zamjenik načelnika štaba 2. armije u Posavini, na kom ga je položaju zatekao
aprilski rat.
Međutim, mnogo je interesantniji onaj nezvanični, obavještajni rad Mihailovića u tom
periodu. Za to je ključno bilo njegovo veliko prijateljstvo sa pukovnikom Žarkom
Popovićem. Popović je bio šef obavještajnog odjela Generalštaba, iznimno sposoban
obavještajni oficir koji će kasnije igrati važnu ulogu i u prvim kontaktima izbjegličke
vlade sa Mihailovićem. Preko njega, Mihailović je upoznao i američkog i britanskog
vojnog atašea, koji su bili itekako zainteresovani za razne podatke vezane za stanje u
vojsci i na Dvoru ( Mihailović je imao puno prijatelja u Kraljevoj gardi, čiji je oficir i
sam nekada bio ), jer je upravo tada Jugoslavija pod vođstvom namjesnika kneza Pavla
počela da klizi prema Osovini.
Ipak, možda najvažniji rezultat prijateljstva Mihailovića i Popovića bilo je Mihailovićevo
upoznavanje sa generalom Borom Mirkovićem, preko Popovića. Mirković je bio
vazduhoplovni general koji je već tada, u saradnji sa britanskim i američkim
obavještajnim službama, radio na planovima za obaranje vlade i kneza Pavla, kako bi se
spriječilo stavljanje Kraljevine Jugoslavije na stranu sila osovine. Na taj način je
Mihailović postao dio oficirske klike koja je pripremila i izvršila puč od 27. marta. On
sam nije aktivno učestvovao u puču, jer se u to vrijeme, kako smo vidjeli, nije nalazio u
Beogradu.
U jesen 1940. pukovnik Žarko Popović je otišao na dužnost vojnog atašea K. Jugoslavije
u Moskvi, a na položaju načelnika Obavještajnog odjeljenja trebao ga je zamijeniti
upravo Mihailović. No, to je spriječio pukovnik Miloš Masalović, šef kabineta tadašnjeg
ministra vojske generala Milana Nedića ( Nedić i Mihailović se nisu podnosili i taj
animozitet će se nastaviti i tokom rata ). Interesantan je podatak da će 1944. godine
Masalovića u Beogradu ubiti Mihailovićevi ljudi po njegovom naređenju ( Masalović je i
tada bio Nedićev šef kabineta, samo što je Nedić bio sada predsjednik srpske vlade pod
okupacijom ).
Treba naglasiti i da je Mihailović imao kontakte sa britanskim obavještajnim službama i
neovisno od Popovića, pa se tako često sastajao sa agentima SOE ( Special Operations
Executive-britanska tajna služba zadužena za pomaganje pokretima otpora u Evropi ) kao
što su Amery, Taylor, Bailey i drugi.
Tako da se može reći da je obavještajni rad D. Mihailovića prije rata bio itekako u
funkciji pripreme rata sa silama Osovine ( jer je svakome bilo jasno da bi obaranje kneza
Pavla značilo rat sa Njemačkom i njenim saveznicima, što se i ostvarilo, sa
katastrofalnim posljedicama po Jugoslaviju ).