Moram da ti citiram Vladimira Karića šta kaže u Istoriji Srba iz 1894
Kraljevina Srbija jedina je srpska zemlja, koja dovodi svoje ime od imena našega naroda; ali je postanak toga imena zagonetan, i ako se ono provlači bez malo kroz deset vekova. Po onome što se do danas saznalo, ime Srbije susreće se najpre u književnosti, i to ne kao državno već čisto zemljopisno. Srbiju pominje najpre Konstantin Pofirorodni i za njim, mnogo docnije, pop Dukljanin: obojica opisujući zemlje, u kojima je u njihovo vreme živeo srpski narod.
Konstantin Porfirorodni opisivao je naše zemlje u polovini desetoga veka, pa ređajući redom zemlje u kojima se Srbi do to doba behu nalazili, on je pomenuo i Srbiju (Σερβλια, Srbljija), kazujući u isto doba i gde se nahodila, i ako samo ovlašno, a na ime od Primorja u planinama. Iz daljega opisivanja njegova vidi se, da je on u Srbiju hvatao i sav onaj kraj, što ga danas hvata Bosna. Dukljanin je svoje delo o našim zemljama, misli se, pisao u prvoj polovini dvanaestoga veka, i latinski. Kao kod Konstantina tako je isto i Dukljanin svu Srpsku zemlju podelio na Primorje i Srbiju, samo što je jasnije obeležio oba dela. On veli: Primorje je predeo voda koje s planina na južnu stranu u more teku, a Srbija je predeo voda, koje s planina teku k severu i utiču u veliku reku Dunav. Po Dukljaninu Srbija se zvala i Zagorjem, a podeljena je bila na dve pokrajine: Bosnu od Drine na zapad, i Rasu, od Drine, na istok, do Lipljana.
Od kako su Porfirorodni i Dukljanin ime "Srbija" u svojim delima izneli, od to doba ono se u književnosti nije više gubilo. Svi docniji pisci, koji su što o našim zemljama pisali, pa na posletku i srpski, pozajmljivali su ga od ove dvojice, katkad u istome smislu, dakle u zemljopisnom, katkad pak i u političnom; ponekad mu zemljište pomerajući a ponekad i sužujući. No i ako je se književnost ovoga imena tako čvrsto držala, i ako je Mavro Orbini u početku sedamnaestog veka, u jednom svom delu izneo čak i grb Srbije, opet mi do ovoga veka (XIX – p. p.) ne vidimo da "Srbija" označava ni državu niti kakvu drugu političku jedinicu. Moglo bi se istina misliti da je u Konstantinovo pa i u Dukljaninovo vreme Srbija doista postojala kao država, i u granicama koje su joj obojica približno odredili, pa da je tek docnije, sa raspadom njenim na Bosnu i Rašku, dakle sa nestankom političnoga jedinstva i zajedničko ime državno izgubilo. Ovo bi se moglo misliti i po tome, što se u tituli Ugarskih kraljeva još od 1202. godine nahodi i titula: Rex Serviae, i što se "Srbija" pominje u latinskoj korespondenciji papa, koju su vodili o našoj zemlji zbog verskih i crkvenih poslova. Ali i ako bi uzeli da je verno predanje, koje je ime srpske države, prve nazvane imenom našega naroda, i posle nestanka njenoga moglo biti predano Ugarskim kraljevima i Rimskim papama, onda je doista čudnovat fakat, da nam to ime ne kazuje nijedan od naših, srpskih, spomenika, među svima koji su do naših dana dospeli. Po spomenicima, koji su nam do ruku došli, ne vidi se nikako da je kroza svo vreme, ni ranijega ni docnijeg, sređenijeg, državnog života, ime "Srbija" kao ime državno ili kao zemljopisno i kako u životu bilo. Šta više, to se ime i ne pominje ni kako, ni ma u kakome značenju. Ni jedan od starih srpskih vladalaca, bio on župan, car ili despot, nije se nikada ni nazivao ni potpisivao vladaocem od "Srbije" i ako je onda bio običaj da pri potpisu ređaju zemlje kojima vladahu. Iz pisama, povelja i t. d. koje su do danas sačuvane vidi se, da su se vladaoci naši zvali: ban Bosanski, župan Raški, i t. d. ili docnije, kad već veći deo Srba beše ujedinjen: kralj, car Srbima ili svima Srbima. Pa ni docnije, kad srpska država propade, dakle za Turaka, "Srbija" se ne pominje ni kako, ni kao cela pokrajina niti kao deo nekoga vilajeta. No u celoj ovoj stvari najznačajnije je to, što je ime "Srbija" neznano bilo, gotovo još do početka ovoga veka, ne samo narodu srpskom oko naše današnje kraljevine nego i Srbima, koji u to vreme življahu na ovome komadu Srpske Zemlje. Begunci iz naših krajeva, koji se ispred sile turske uklanjahu u susedne zemlje u Austriji, ne behu tamo poznati pod imenom Srbijanaca već pod imenom Rašana. Tako ih zovu ne samo Austrijski i Ugarski pisci već i srpski.
No ma da je pojam o "Srbiji" u toku vremena i u srpskoj književnosti već sređen bio, opet, kad se u početku ovog veka, bunom od 1804 godine, poče zametati klica našoj kraljevini, u njoj se znalo samo za predeona imena: Šumadiju, Mačvu, Kolubaru, Jadar, Stari Vlah i t. d. ... U toku pak vremena, pošto se Srbija Miloševom bunom koliko toliko oslobodila i stala na svoje noge, potreba jednoga državnog imena učinila je, te je, u književnosti već primljen naziv usvojen i od uređene državne vlasti. Tada se ime "Srbija" poče naglo utvrđivati u svim slojevima našega naroda, koje kroz školu, koje kroz knjigu, administraciju i saobraćaj, tako, da su danas sva ona predeona imena potisnuta u drugi ili treći red, a poneka gotovo i sa svim zaboravljena.
Ime, dakle, naše države skovano je, ili se bar javilo najpre u tuđoj književnosti, kao što svedoči i sam oblik reči "Srbija". Ovo je ime u toku vekova iz tuđih književnosti prešlo u srpsku, a iz ove u narod. Na posletku se, kao što smo videli, svršilo s tim, što je ono doista i postalo imenom jedne srpske države.
Mislim logično. Rumunija se do pre 150 godina zvala Vlaška. Rumunski identitet je izgrađen ujedinjenjem Vlaške i Moldavije. Tako da je Rumun više državljanstvo nego narod jer su Vlasi van Rumunije nastavili da se nazivaju Vlasi