Vratimo se na temu... dobila sam inspiraciju :wink:
Nisam u stanju da odmah pocnem pricu o vrlinama. Zapravo, cesto se pitam koje su moje vrline. Imam li ih uopste? Znam da ih imam jer sam jedno prosecno ljudsko bice, ali ja imam toliko malo samopouzdanja da me to unistava.
Ja sam osetila kako je to biti nevoljen jos u nizim razredima osnovne skole. Ma kako smesno zvucalo, istina je. A zasto to? Zato sto sam, od svog prvog dana u skoli, najbolji ucenik. I sad kad pisem ovo, ne osecam se najbolje u vezi sa tim. Jednostavno, valjda je ljudima tesko da me prihvate jer sam uvek imala uredne domace zadatke, jer sam, kad uciteljica izadje iz ucionice, umesto da divljam s ostalima, mirno sedela u svojoj klupi i radila sto mi je zadato. Mislim, nije da se ni sa kim nisam druzila - ne, bila sam dosta dobra s vecinom. Ali kako smo rasli i prelazili iz klinaca u tinejdzere, losi djaci, oni koji su dolazili u sukob s nastavnicima, koji su prvi probali cigarete i pivo - postajali su cool. Meni slicni i ja, postajali smo ovo sto smo sad. Bila sam omalovazavana sto mi je prioritet u zivotu i dalje bila - skola. Meni je bilo vaznije da super uradim kontrolni iz tako omrazene biologije, nego da odem na neciji rodjendan da bih se napila i - opet dolazi - bila cool. Nikad u zivotu nisam dosla u sukob s nekim nastavnikom, a oni koji su bili cool, zapadali su u nevolje svake nedelje.
Stvari su postale mnogo gore kad sam u cetvrtom krenula na takmicenja. U pocetku je bilo bezveze, ali sama cinjenica da ja idem u jednu, blago receno, klosarsku skolu, koja nije imala bas nesto ambiciozne djake, cinila je da nastavnici budu impresionirani mnome. Svi su mi uvek cestitali na uspesima, istoricar me je cak izvodio pred tablu. Bili su to grozni trenuci, kad nisam mogla da gledam u svoje drugove iz odeljenja, nego u pod. A najjadnije sam se osecala kad mi je u petom, nakon sto sam bila treca na okruznom iz matisa, najbolja drugarica rekla - ne tim recima, istina, ali sustina je bila ista - da je ljubomorna.
U sedmom sam prvi put otisla na republicko. Ovi moji, iz odeljenja, bili su mi zahvalni sto sam ih postedela dva casa srpskog, jer smo nastavnica i ja otputovale u petak, a kasnije smo se svi zajedno smejali njenom ponasanju daleko od skole. Ipak, znala sam da me, kad se okrenem, gledaju drugacije...
Ni u osmom nije bilo puno bolje. Ambiciozna sam - uzasno ambiciozna - cak toliko da mi je to ispred kolega iz odeljenja. Kazem kolege, jer im takav naziv odgovara mozda vise nego drugovi. OK, u osmom smo se mozda i najvise druzili. Nije da me nisu podnosili, or somethin'. Ali, ta ljubomora stalno je bila svuda oko mene - visila je u vazduhu, mogla se seci makazama. Nisam znala koga da okrivim za to: sebe sto sam takva kakva jesam, ili njih sto su previse lenji da porade malo na sebi, jer ja i danas smatram da najbolji moze biti svako ako se dovoljno potrudi. A ja sam samo to - jedna skroz obicna devojka koja se samo mnogo trudi. I mislim da bih poludela kad ne bih radila toliko, koliko radim.
Moji roditelji i bake i dede pricali su mi kako je, ,,u njihovo vreme'', dobar djak bio neko na koga su se ostali ugledali, koga su voleli i postovali. To ne mogu da zamislim, jer je danasnji svet toliko drugaciji. Mislim da nije fer: zar nije moguce imati i jedno i drugo? Zar cu ja uvek biti neko ko nije dovoljno cool, neko ko je streber i bubalica (iako to nikad nisam bila), a ne neko kome treba prijateljstvo i paznja, kao i svima ostalima? Na osnovu svih primera na koje sam naisla, izgleda da je tako. Popularni i trazeni su oni koji ne znaju sta je to nominativ ili kosinus ugla, a s boljim ucenicima niko normalan ne zeli da se druzi jer ,,zaboga...''
Napokon, dosla sam u gimnaziju nadajuci se da cu ovde naci nekoga ko ima slican pogled na svet, ali kakve li ironije, gimnazija nikad nije imala losiju generaciju djaka, pa ni one godine kad prijemni nije bio potreban. I opet sam u istom zacaranom krugu: oni koji su cool, trazeni, voljeni - imaju dvojke u dnevniku. Ja, kao ja, ponovo sam samo jedno ime, jedan broj koji se poziva da bi se osigurala pomoc na kontrolnom. A hvala? To skoro nikad... ako i biva izgovoreno, uskoro je sve zaboravljeno, pa 'ajmo Jovo nanovo. I pitam se, pitam se da li uopste treba da se trudim da me zavole, da shvate da ja nisam samo mozak, nego i jedna dusa, ili da batalim sve i svakoga na ovom svetu i nastavim da gradim savrsen odnos sa - profesorkom latinskog? Da li da pokusam da postanem neciji prijatelj, znajuci da to nece uroditi plodom (mozemo mi da se druzimo i sve, ali svako vec ima nekog svog s kojim se subotom seta, ide u poslaticarnicu i razmenjuje CD-e), ili da sad jednostavno odem i pocnem da se spremam za republicko iz srpskog?
Tezak izbor, ili ne?[/i]