- Poruka
- 200
Kad Srbija ni deset godina kasnije ne želi znati, kad 2009. godine još uvijek vjeruje da je zlo počelo s naoružavanjem OVK 1998, da su prve kasetne bombe u povijesti ratovanja pale na Srbiju i da su sirene šutjele prije proljeća 1999, kad i dalje šuti o svemu što se događalo drugima i drugdje, ona zapravo šuti o sebi. Deset godina šutnje o Drugima završilo je minutom šutnje nad grobovima Svojih. Snažan osjećaj nepravde koji je pritom i ove godine bio jači od suosjećanja, jest loš osjećaj uvrede za djecu koja su ginula proljeća 1999. godine
Dora Adžić je imala samo tri godine. Bio je lijep, proljetni dan, početak maja. Zajedno s bakom Dora šetala je središtem grada, kad se u deset i pol sati začula strašna eksplozija, i djevojčica je s teškim ozljedama nogu i ruku prebačena u bolnicu za dječje bolesti. Medicinske sestre uzbuđeno su te večeri komentirale televizijske vijesti, koje su javljale o zločinačkom napadu agresora na civile u središtu grada zloglasnim kasetnim bombama, psujući brkatog oficira koji je bahato pred kamerama najavljivao nove napade. Sutradan ujutro opet su se začule sirene, opet su gradom odjekivale detonacije, a jedan od kasetnih projektila pogodio je i bolnicu u kojoj je ležala djevojčica što je samo dan ranije izbjegla smrt.
Tog majskog jutra kasetne bombe padale su na ulice u središtu grada, na dječju bolnicu, akademiju i kazalište. Dora Adžić je nekim čudom preživjela, kao i još stotinu i dvadeset ranjenih, ali šestoro njihovih sugrađana nije. Preživjeli će te večeri gnjevno komentirati laži „agresorskih“ medija kako nikakve kasetne bombe nisu padale na civile, i kako su ranjenici zapravo nevješto našminkani umjetnom krvlju, a prizori bombardiranja tek loši filmski efekti.
Iz nekog razloga, u Srbiji nitko nije čuo ni za Doru Adžić, niti za šestoro ljudi koji su poginuli od strašnih kasetnih bombi. Nitko nikad nije čuo za priču o petnaest balerina i baletana na koje je usred probe u kazalištu pala kasetna bomba, nitko nije čuo za dvadesetogodišnjeg Luku, studenta filmske režije kojega je ista takva bomba sustigla na ulazu na Akademiju.
Ništa o njima Srbija ne zna ni danas, kad se tuljenjem sirena i polaganjem vijenaca prisjeća zločinačke agresije NATO-a i suznih očiju pita bahate oficire zašto su na djecu bacali kasetne bombe. Ni danas, deset godina od onog majskog dana kad je podmuklo projektilima s kasetnim punjenjem napadnut grad Niš, i kad su gradske ulice bile prekrivene leševima, Srbija ne zna ništa o Dori, Luki i krvavim balerinama.
Možda i zato što kasetne bombe tog majskog jutra nisu padale po Nišu. Možda zato što nije bila 1999, već 1995. godina, što je brkati oficir koji je pred televizijskim kamerama bahato najavljivao napad na civile bio Srbin, slavni Milan Martić, i što su kasetni projektili, podmukli ubojice civila i djece, bili proizvedeni u Srbiji i ispaljeni od srpske vojske. Možda, eto, i zato što su zloglasne bombe s padobrančićima, „žute ubice“, kako ih zovu Nišlije, tog 2. maja 1995. padale po Zagrebu.
Možda, konačno, Srbija o Dori i Luki ne zna ništa zato što su beogradski mediji toga maja javljali o „televizijskim lašcima iz Zagreba koji su“, kako je sutradan pisala Borba, „zapalivši neke stare automobilske gume, razbivši jedan izlog na Zrinjevcu i potpalivši eksploziv, smislili kako su Srbi raketirali Jelačić plac“. „U medijskoj sotonizaciji samo jedne strane učestvovali smo i sami, jer je jedna beogradska lokalna tv-stanica bez komentara pustila laži CNN-a o raketiranju Zagreba”, pisala je Borba tih dana. “Tvorci te, još jedne laži, slabo su proučili svog najvećeg učitelja Gebelsa, koji je rekao da prva uspešna laž mora da ima barem 90 odsto istine, kako bi se lakše progutala. Ima desetine, kaže se čak i stotine povređenih od srpskog raketiranja. Gde su vam oni? Ranjeni u raketnom napadu imaju specifične povrede. U Zagrebu valjda nemaju toliko šminkera i stručnjaka za filmske efekte.”
-.-PHOTO: EPA/FEHIM DEMIR-.-Izbrisani iz srpskog pamćenja: Albanske izbegliceBit će, kažem, da zbog toga Srbija nije čula ni za Anu Mutevlić, nesretnicu koja je 1994. godine od srpskih kasetnih raketa, bombi, granata i snajpera iz Sarajeva pobjegla na sigurno, u Zagreb, da bi je tamo, na raskršću Draškovićeve i Vlaške, u najstrožem središtu grada, 2. maja 1995. pronašao projektil s kasetnim punjenjem iz raketnog sustava Orkan. Bit će valjda da je zbog toga Srbija za kasetne bombe prvi put čula tek s proljeća 1999. godine.
Sjećam se tog proljeća. Splićani su s oduševljenjem ispraćali avione iz talijanskog Aviana što su uz potmulu grmljavinu nadlijetali Dalmaciju i nestajali na istočnom nebu. Sjećam se ljudi u kafićima i tura pića koje su stizale nakon svakog narančastog bljeska na televizijskom ekranu. Sjećam se mučne rasprave za ručkom u roditeljskom domu i majke koja se čistom, gotovo djetinjom iskrenošću radovala sirenama nad Beogradom. Neka vide, neka čuju, neka i oni malo osjete kako je to – naglas je moja majka izgovarala ono što je tih dana osjećala cijela Hrvatska.
Vikali smo i psovali jedno na drugo, moja majka i ja. Uzrujano sam spominjao djecu u skloništu, djecu mlađu od mene i majke mlađe od nje, i pitao hoće li mirnije spavati kad bude vidjela raskomadane ljude na beogradskim ulicama, a ona je uzrujano odgovarala kako ja dobro znam da ona tako nešto ne želi nikome. Sve što sam im svih ovih godina željela, sve čemu se sada radujem, govorila je ona, samo su ove sirene. Samo jedna njihova noć u skloništu.
Dora Adžić je imala samo tri godine. Bio je lijep, proljetni dan, početak maja. Zajedno s bakom Dora šetala je središtem grada, kad se u deset i pol sati začula strašna eksplozija, i djevojčica je s teškim ozljedama nogu i ruku prebačena u bolnicu za dječje bolesti. Medicinske sestre uzbuđeno su te večeri komentirale televizijske vijesti, koje su javljale o zločinačkom napadu agresora na civile u središtu grada zloglasnim kasetnim bombama, psujući brkatog oficira koji je bahato pred kamerama najavljivao nove napade. Sutradan ujutro opet su se začule sirene, opet su gradom odjekivale detonacije, a jedan od kasetnih projektila pogodio je i bolnicu u kojoj je ležala djevojčica što je samo dan ranije izbjegla smrt.
Tog majskog jutra kasetne bombe padale su na ulice u središtu grada, na dječju bolnicu, akademiju i kazalište. Dora Adžić je nekim čudom preživjela, kao i još stotinu i dvadeset ranjenih, ali šestoro njihovih sugrađana nije. Preživjeli će te večeri gnjevno komentirati laži „agresorskih“ medija kako nikakve kasetne bombe nisu padale na civile, i kako su ranjenici zapravo nevješto našminkani umjetnom krvlju, a prizori bombardiranja tek loši filmski efekti.
Iz nekog razloga, u Srbiji nitko nije čuo ni za Doru Adžić, niti za šestoro ljudi koji su poginuli od strašnih kasetnih bombi. Nitko nikad nije čuo za priču o petnaest balerina i baletana na koje je usred probe u kazalištu pala kasetna bomba, nitko nije čuo za dvadesetogodišnjeg Luku, studenta filmske režije kojega je ista takva bomba sustigla na ulazu na Akademiju.
Ništa o njima Srbija ne zna ni danas, kad se tuljenjem sirena i polaganjem vijenaca prisjeća zločinačke agresije NATO-a i suznih očiju pita bahate oficire zašto su na djecu bacali kasetne bombe. Ni danas, deset godina od onog majskog dana kad je podmuklo projektilima s kasetnim punjenjem napadnut grad Niš, i kad su gradske ulice bile prekrivene leševima, Srbija ne zna ništa o Dori, Luki i krvavim balerinama.
Možda i zato što kasetne bombe tog majskog jutra nisu padale po Nišu. Možda zato što nije bila 1999, već 1995. godina, što je brkati oficir koji je pred televizijskim kamerama bahato najavljivao napad na civile bio Srbin, slavni Milan Martić, i što su kasetni projektili, podmukli ubojice civila i djece, bili proizvedeni u Srbiji i ispaljeni od srpske vojske. Možda, eto, i zato što su zloglasne bombe s padobrančićima, „žute ubice“, kako ih zovu Nišlije, tog 2. maja 1995. padale po Zagrebu.
Možda, konačno, Srbija o Dori i Luki ne zna ništa zato što su beogradski mediji toga maja javljali o „televizijskim lašcima iz Zagreba koji su“, kako je sutradan pisala Borba, „zapalivši neke stare automobilske gume, razbivši jedan izlog na Zrinjevcu i potpalivši eksploziv, smislili kako su Srbi raketirali Jelačić plac“. „U medijskoj sotonizaciji samo jedne strane učestvovali smo i sami, jer je jedna beogradska lokalna tv-stanica bez komentara pustila laži CNN-a o raketiranju Zagreba”, pisala je Borba tih dana. “Tvorci te, još jedne laži, slabo su proučili svog najvećeg učitelja Gebelsa, koji je rekao da prva uspešna laž mora da ima barem 90 odsto istine, kako bi se lakše progutala. Ima desetine, kaže se čak i stotine povređenih od srpskog raketiranja. Gde su vam oni? Ranjeni u raketnom napadu imaju specifične povrede. U Zagrebu valjda nemaju toliko šminkera i stručnjaka za filmske efekte.”
-.-PHOTO: EPA/FEHIM DEMIR-.-Izbrisani iz srpskog pamćenja: Albanske izbegliceBit će, kažem, da zbog toga Srbija nije čula ni za Anu Mutevlić, nesretnicu koja je 1994. godine od srpskih kasetnih raketa, bombi, granata i snajpera iz Sarajeva pobjegla na sigurno, u Zagreb, da bi je tamo, na raskršću Draškovićeve i Vlaške, u najstrožem središtu grada, 2. maja 1995. pronašao projektil s kasetnim punjenjem iz raketnog sustava Orkan. Bit će valjda da je zbog toga Srbija za kasetne bombe prvi put čula tek s proljeća 1999. godine.
Sjećam se tog proljeća. Splićani su s oduševljenjem ispraćali avione iz talijanskog Aviana što su uz potmulu grmljavinu nadlijetali Dalmaciju i nestajali na istočnom nebu. Sjećam se ljudi u kafićima i tura pića koje su stizale nakon svakog narančastog bljeska na televizijskom ekranu. Sjećam se mučne rasprave za ručkom u roditeljskom domu i majke koja se čistom, gotovo djetinjom iskrenošću radovala sirenama nad Beogradom. Neka vide, neka čuju, neka i oni malo osjete kako je to – naglas je moja majka izgovarala ono što je tih dana osjećala cijela Hrvatska.
Vikali smo i psovali jedno na drugo, moja majka i ja. Uzrujano sam spominjao djecu u skloništu, djecu mlađu od mene i majke mlađe od nje, i pitao hoće li mirnije spavati kad bude vidjela raskomadane ljude na beogradskim ulicama, a ona je uzrujano odgovarala kako ja dobro znam da ona tako nešto ne želi nikome. Sve što sam im svih ovih godina željela, sve čemu se sada radujem, govorila je ona, samo su ove sirene. Samo jedna njihova noć u skloništu.