Procitao sam mnogo toga zaista jako mnogo knjiga, u kuci je uvek bila zamasna biblioteka, a davali smo knjige na citanje jedni drugima. Ponesto od toga sto sam procitao verovatno je spadalo u lektiru. Jos kad bi se setio sta je sve bila lektira u to vreme
A sad i ne znam sta je lektira koja se sada preporucuje/zahteva. A inace citam ceo zivot a zbog stila i zahteva zivota licno mislim da ne stizem da citam dovoljno.
Problem sa lektirom je vidjenje da nesto treba da se zna u nekom uzrastu. Medjutim mi smo svi individualni, imamo neka interesovanja i razlicitu sposobnost poimanja, tako ima ono sto nas zanima i ono ne zanima. Ima nesto sto mozemo da shvatimo ili ne mozemo da ukacimo. Tako ja sam citao sve ono sto me zanimalo, a pokusavao sam da citam i ono sto me ne zanima - cisto da bi mogao sam sebi da kazem - eto bar si probao. Postoji neko odredjeno da tako kazem odusevljenje nekim knjigama koje preporucuje nastavni program, ali, ima tu i veliki uticaj nastavnika.
Moja impresija lektire je bila uvek odusevljenje nastavnika ili nastavnice srpskog jezika (u moje doba srpsko-hrvatskog) koji su iz nekih svojih licnih razloga favorizovali neka dela ili ih smatrali obaveznim (naravno u skladu sa programom).
Umesto da nastavnici vide ko cita i da njiga pitaju - sta si citao i zasto? i da inspirise one koji ne citaju, da citaju nesto i da vide kako im ide. Umesto toga uspostavlja se svojevrsni sistem nasilja u stilu - ovo MORAS da znas. To MORAS je u meni uvek izazivalo animozitet. Ne moram. I necu. Kad me bude interesovalo (za 10, 20, 30, 40, 50 godina) - procitacu, ili ne i dalje nece zanimati pa necu. Neke oblasti obaveznig skolskog znanja su mi bile zanimljive mnogo kasnije nego kad je to skolski program to zahtevao. A neke ni dan danas ne varim, ne razumem i ne zanima me.