ljuba miljkovic
Ističe se
- Poruka
- 2.220
Ponovo bih skrenuo paznju na sustinsku komponentu svakog rata koji je do sada vodjen, i svakog rata koji ce u buducnosti voditi – to je ekonomija, a ideologija nastaje i u sluzbi je ostvarenja ekonomskih ciljeva.
Da ne bih gubio vreme u osmisljavanju i sistematiyovanju svojih saznanja u vezi sa ovom tezom, ponovo cu se posluziti tekstovima onih koji su na tu temu, po mom misljenju, veoma uspesno napisali odgovarajuce tekstove, bez obzira na to kojoj naciji pripadaju i koje su spise, osim ovoga, do sada objavili.
Ovom prilikom postavicu tekst Sefka Kadrica, renomiranog bosanskog publiciste u dijaspori.
– Ubjeđuju nas da je nacionalizam pretjerana ljubav prema sopstvenoj naciji ili pretjerana mržnja prema drugoj. Pretjerana ljubav bi bilo nacionalno samoljublje, a pretjerana mržnja društvena patologija koja bez čina zla nije zlo. Nacionalizam je prije svega ekonomska kategorija. Ukoliko tu činjenicu zaboravimo ili zanemarimo, onda je nacionalizam nešto što nema racionalno uporište u ljudskoj djelatnosti te kao takvo ni svrhu da postoji.
Nacionalizmom se naprosto želi jedna nacija pretpostaviti drugoj ili drugima radi prisvajanja njihovog viska rada (znoja, truda, znanja, materijalnih dobara, prostora na kom žive i sl.) Način na koji se to želi ostvariti je sila.
Radi opravdanja te sile, pred savješću, domaćom i svjetkom javnošću nacionalizam se situira izmedju dvije krajnosti: ugroženosti i superiornosti.
Složenost nacionalizma, ali i posljedice po okruženje i sopstvenu naciju možemo posmatrati na primjeru njemačkog nacionalizma (1933 – 1945. godine). Hitler, koji simbolizuje taj nacionalizam naglašava ugroženost životnog prostora za Nijemce a na drugoj strani razvija cijelu teoriju o superiornosti Nijemaca (arijevske rase). Suština je da se tim stvarale pretpostavke da se ekonomija drugih otme za Nijemce. Ti drugi su u Njemačkoj bili Jevreji a kasnije i svi ostali i u Njemačkoj, ali i van nje.
Da ne bih gubio vreme u osmisljavanju i sistematiyovanju svojih saznanja u vezi sa ovom tezom, ponovo cu se posluziti tekstovima onih koji su na tu temu, po mom misljenju, veoma uspesno napisali odgovarajuce tekstove, bez obzira na to kojoj naciji pripadaju i koje su spise, osim ovoga, do sada objavili.
Ovom prilikom postavicu tekst Sefka Kadrica, renomiranog bosanskog publiciste u dijaspori.
– Ubjeđuju nas da je nacionalizam pretjerana ljubav prema sopstvenoj naciji ili pretjerana mržnja prema drugoj. Pretjerana ljubav bi bilo nacionalno samoljublje, a pretjerana mržnja društvena patologija koja bez čina zla nije zlo. Nacionalizam je prije svega ekonomska kategorija. Ukoliko tu činjenicu zaboravimo ili zanemarimo, onda je nacionalizam nešto što nema racionalno uporište u ljudskoj djelatnosti te kao takvo ni svrhu da postoji.
Nacionalizmom se naprosto želi jedna nacija pretpostaviti drugoj ili drugima radi prisvajanja njihovog viska rada (znoja, truda, znanja, materijalnih dobara, prostora na kom žive i sl.) Način na koji se to želi ostvariti je sila.
Radi opravdanja te sile, pred savješću, domaćom i svjetkom javnošću nacionalizam se situira izmedju dvije krajnosti: ugroženosti i superiornosti.
Složenost nacionalizma, ali i posljedice po okruženje i sopstvenu naciju možemo posmatrati na primjeru njemačkog nacionalizma (1933 – 1945. godine). Hitler, koji simbolizuje taj nacionalizam naglašava ugroženost životnog prostora za Nijemce a na drugoj strani razvija cijelu teoriju o superiornosti Nijemaca (arijevske rase). Suština je da se tim stvarale pretpostavke da se ekonomija drugih otme za Nijemce. Ti drugi su u Njemačkoj bili Jevreji a kasnije i svi ostali i u Njemačkoj, ali i van nje.