Pozdrav,
Veliko hvala svima vama koji ste odvojili puno slobodnog vremena i podelili korisne informacije. Pitam se kako je bilo doci do info. u vreme kada nije postojao Internet. Hvala i vama koji ste podelili svoje frustracije vezane za dozivljaj Kanade.
Procitala sam sve teme vezane za odlazak i zivot u Kanadi, proucila skoro sve sajtove i sumirala sam sve na jedno mesto koje izgleda odprilike kao u kriminalistickim filmovima kad inspektor polepi na zid sve sto vodi ka resenju slucaja
Skoro sve mi je jasno. Jedino fali poslednja karika.
Situacija je sledeca: Suprug nije bio nikada za varijantu odlaska iz zemlje, jer je bio ubedjen da cemo zavrsetkom fakulteta i radom, radom i samo radom uspeti i ovde. Inace smo jako skromni ljudi. Mastali smo jos kao studenti da cemo prvo zavrsiti fax, on otici u vojsku, potom zaposliti se, doci do nekretnine, izroditi decu, putovati u slobodno vreme i ziveti jedan obican zivot. To su dakle, bile nase zelje. Trudili smo se zaista da u tome uspemo, jedno po jedno.
Nemamo pomoc sa strane kao vecina nasih prijatelja vezano za nekretninu. Niti imamo sta da nasledimo, niti nasi roditelji imaju sa cime da nam pomognu. (Mi kao podstanari 12 god. pomazemo njima

)
Ispocetka kad je on dosao iz vojske smo radili sve i svasta, honorarne poslice od danas do sutra, jedva smo uspevali da skrpimo za kiriju i racune, a za hranu pasteta i paradajz. Nismo odbijali poslove, radili smo na ulici po vetru, snegu, hladnoci, ali nije bilo izbora. Tako malo po malo, otvori se mogucnost da on radi kao komercijalista za neku agenciju koja se bavila nekretninama i wow, prvi kancelarijski posao. Zaboravila sam da kazem da od naseg fakulteta nema vajde. Kasnije i ja upadnem u tu firmu jer je njegova koleginica otisla na neku operaciju i trebala je zamena na odredjeno vreme. Brzo se snadjem na novom poslu, uslovi iako losi (plata mala, kasni, a racune i kiriju moras da platis, moras nesto i da jedes...), bili smo srecni jer imamo konkretan posao. Suprug se jako dobro snasao, obzirom da nikada nije radio taj posao i gazda je bio zadovoljan. Medjutim, gazda je imao jos nekoliko unosnijih poslova (grdjevinski investitor) i preko noci je zatvorio firmu, pobegao u Kanadu (gle ironije). Racuni u blokadi, nasih plata ni dan danas nema
Nema veze. Odatle ja opet na ulicu, deli flajere, lepi plakate, cisti po kucama, samo da se nesto radi. Suprug se zaposli u jednoj privatnoj firmi u kojoj je radio jos kao student neke honorarne poslove, jer je gazdi trebao komercijalista, a on je vec imao neko iskustvo. Za sve ove godine je toliko napredovao da je i firma od kada on radi u njoj dostigla visi nivo i razvila se u najvecu firmu iz te oblasti na Balkanu (ako ne i sire). Sve je izgledalo super jer je imao ok platu, korektne uslove za rad, napredovao je i bivao unapredjen shodno rezultatima. Medjutim, prijavljen je na minimalac, kreditno nesposoban za stan, poslodavac se polakomio zbog velikog novca koje zaradjuje i jednostavno uslovi rada su postali nemoguci. Ljudi iz firme se osipaju, daju otkaz. On za sad cuti i trpi jer nema drugo resenje. Ukoliko bi ga gazda prijavio na pun iznos plate (zbog kredita), ocekuje da radnik sam placa razliku u doprinosima i porez sto onda znaci da nama ne ostaje ni za ratu kredita, a komoli za zivot. Na kraju krajeva, sve i da imamo uslove za kredit, fali nam onaj najbitniji deo - ucesce koje nemamo. Ja i dalje ne mogu da nadjem posao jer svugde traze iskustvo koje nemam. Ako ne iskustvo, kada se javim na oglas, pitaju me - ko te je poslao (?!) Na mailove koje saljem na razne konkurse ili nema odgovora ili ce me imati u vidu, ali poziva na razgovor nema. Radim honorarno i dalje neke bezvezne malo placene poslove.
Nemamo nikoga bliskog koga bismo pitali za pomoc oko preporuke za posao ovde, niti imamo nekoga za pomoc oko istog u inostranstvu. Rodbina koja je vani se snebiva jer je i njima toboze tesko i tako...
Pokusali smo ovde sve sto je u nasoj moci i jednostavno ne mrdamo se s mrtve tacke. Godine prolaze. Ja imam 34, suprug 35 godina.
Nedavno je nas dobar prijatelj otisao u Edmonton. Prvo je aplicirao za turisticku vizu ali je odbijen. Nedugo potom, njegov prijatelj je izboksovao kod svog poslodavca da mu posalje LMO i nas prijatelj je otputovao i vec radi. Vozi neko vozilo slicno bageru na gradilistu i ima satnicu 20 $. U njegovom primeru sve je islo relativno glatko ako se izuzme odbijenica za turisticku vizu.
Kada se sve sabere i oduzme, ovde nemamo nista da dobijemo niti da izgubimo. Predugo vremena je proslo, nadali smo se i trudili ali nazalost nikakvog pomaka nema. Ako probamo da odemo u Kanadu, mozemo ziveti bar isti zivot kao ovde samo u malo bolje uredjenoj zemlji. Verujem iz procitanog da bi se nas trud, rad i zelja za istim vrednovala ako ne vise, sigurno ne manje nego ovde.
Nadam se da ce nas prijatelj kada se sam snadje malo i stane na noge, uspeti poslati preko poslodavca LMO, jer drugog nacina za odlazak ne vidim. Nasa struka se ne trazi, ali i da se trazi, od necega se mora ziveti dok se ne doskolujemo ili ne kvalifikujemo za neki posao.
Koje poslove ste radili vi kada ste tek stigli u Kanadu i koje poslove radite sada? Gledala sam ponudu poslova na kijiji.ca i rekla bih da za pocetak mozda mogu da cistim, obzirom da za to valjda ne treba neki sertifikat. Satnice jesu male ali bih mozda mogla da radim to kao dodatni posao ako nas prijatelj posalje LMO iz njegove gradjevinske firme.
Da li je tesko naci stan ako imate u vlasnistvu psa? Vidim na oglasima da postoje pet friendly stanovi ali najcesce pise cat only
Da li neko moze da mi odgovori ako konkretno zna, kolike su cene usluge veterinara (uopsteno)?
Sta pas sme, sta ne sme, da li postoje neka rigorozna pravila za vlasnike i njihove ljubimce?
Koliko je tesko pokrenuti sopstveni posao? Imam ideju sta i kako, konkretno mislim na dog sitting.
Unapred hvala na odgovorima i nadam se nekom komentaru. Pozdrav! (Nemojte da trolujete please

)