Blajbi me preduhitrio

... taman sam htela da otvorim temu o iskustvima povodom kliničke smrti.
Na zahtev NpiMovaca evo i mog ličnog iskustva; međutim, razumećete da neke vrlo privatne delove moram da izostavim (koji nisu za javnost), ali, suština ostaje.
Elem, što se tiče zdravlja, imala sam težu vrstu nesreće (tu ne bih o detaljima), da se tako izrazim, i posle operacije je moj organizam nepovratno počeo da propada, usled sepse. Već su me i lekari otpisali i stavili na aparate za održavanje života, i mom mužu i mami rekli da mi nema spasa. Inače, pre toga sam uvek bila neverovatno vitalna i nije mi palo na pamet da bi moglo tako nešto drastično da mi se desi, no ko što rekoh na temi o mrtvozorima, uvek me je fascinirala tema smrti, šta se krije «iza», ezoterija, misticizam...
Elem, ko što rekoh na toj temi, tad sam videla da umreti nije teško

(ovo je sad morbidno, al je tako), mislim, tad me ništa nije bolelo, baš je bilo prijatno. U jedan mah mi je postalo baš dobro, i ja pomislih «super, ozdravila sam, odoh ja sad kući», i lepo ja izađem iz bolnice... vidim, nešto mi čudno... čudim se, šta će napolju u to doba toliko izgubljenih ljudi... i posle skontam da sam van svog tela

.
Ali i to shvatanje je bilo nekako maglovito i polujasno. Ko se bavi astralnom projekcijom i lucidnim snovima zna kako svest može da varira, kako si čas manje svestan, čas više svestan... i kako na astralu ne razmišljamo linearno, nego apstraktno.. e pa, ko ovlada dobro astralnom projekcijom, sigurna sam da neće imati problema da se snađe i kreće posle smrti fizičkog tela.
Nikakvog tunela nije bilo (ili ga se ja barem ne sećam).
U svakom slučaju, da skratim priču – tumarala sam tamo amo, pokušavala da se krećem gde ja hoću, probala da pričam sa mužem i mamom... inače, u jedan mah je došlo do izmenjenog osećaja – imala sam utisak da su zapravo oni mrtvi, a ja živa!!
A šta je život ako ne samo jedan san duše?
U jedan mah našla sam se u blještavo beloj prostoriji, okružena nekim bićima; mislim, ličili su na ljude, ali su toliko blještali da nisam mogla da gledam u njih. Nisu bili kao neki....anđeli, više sam imala utisak da su neka vrsta kontrolora, ili šta već. Videla sam projekciju mog pređašnjeg života (mislim, do momenta nesreće), a onda je počeo da se odmotava i moj budući život, u koji sam trebala da skliznem.
Recimo da ne bih bila ljudsko biće

.
Tad sam mogla da uvidim i ko će ubrzo umreti od onih koji su sa mnom bili u urgentnom. Videla sam da će i prijatelj mog muža na velikoj životnoj prekretnici.
Tad su većali šta će i gde će sa mnom, i o poenti mog života na zemlji

.. ja sam tad počela da se bunim, rekla sam da mi nije vreme da odem! Urgirala sam da me vrate dole.
I vratiše me

.
E onda je usledilo buđenje... tad sam videla da nije bolno umreti, bolno je ostati živ... onako, sa sve cevčicama, sondama i sl

.
Posle sam imala još par manjih kolapsa, (u jedan mah su me prerano skinuli sa aparata) ali ta iskustva vam ne bi bila tako interesantna. Videla sam pokojnog tatu, samo je bio mnogo mlađi nego što ga pamtim. Videla sam tad i neverovatne livade, i reke koje neverovatno harmonično klize (u nedostatku boljeg izraza)... ali, to je «već viđeno» i možda bi se moglo podvesti pod lucidan san. Doživela sam u jedan mah i jako religiozno iskustvo, ali to je zaista suviše privatno da bih o tome pisala javno na forumu. Recimo da sam od tad potpuno uverena u značaj ezoterije za mene.
Sanjala sam malo kasnije i crnu reku, prelazila sam čamcem preko nje, a kad sam došla do druge obale, skočila sam u vodu i zaplivala nazad

.
Interesantno, tu reku od tada povremeno sanjam i ovako...mislim, sad kad je sve prošlo.. nekad u svesnim snovima doprem do druge obale, pa se vratim nazad, i sve tako.
Elem kako sam se oporavljala, neko vreme su mi čula bila užasno osetljiva... tih šapat sam čula ko glasno vikanje. No, i to se normalizovalo kako sam dolazila k sebi.
Eto, u svakom slučaju, od tada sam se fizički potpuno oporavila, na zaprepašćenje lekara koji su me bukvalno otpisali (danas se ne bi reklo da mi se ikad išta loše desilo); i dalje sam fascinirana onostranim misterijama, kao što se da primetiti

...i volim da brknem tamo «gde je opasno, nepoznato» i sl

.
Od tad sam dobila i potvrdu, koliko je bitno da čovek radi na sebi kako zna i ume – i da je sve što savladamo za života, tehnike astralne projekcije, koncentracije, održavanja visoke svesti - izuzetno bitno za onostrani život. Jer svest je ono što nosimo sa sobom

.
Sve ovo sam pričala jednoj doktorki iz urgentnog, koja je bila radoznala da čuje šta se dešava «iza»... i nije se začudila, kaže da je tokom svog radnog staža prikupila razna iskustva...
Jedna moja poznanica je imala iskustvo kliničke smrti kad je bila mlada devojčica. Ona je, kako kaže, vrlo svesno izletela iz svog tela i projurila hodnikom bolnice (imala je tešku nesreću), i prolebdela je pored policajca koji je čuo šta joj se desilo, pa je zaplakao od žalosti (svi su mislili da će umreti). Posle je mogla da potvrdi da je tačno tako i bilo (zaista je policajac došao u bolnicu da čuva kažnjenika koji je gutao predmete, pa je morao u bolnicu).
Ta poznanica je inače vrlo praktična i racionalna žena, i nije sklona ulepšavanju priče.
Drugi prijatelj je imao srčani udar, i to kao relativno mlad čovek, i po njegovim rečima, sanjao je neku baku kako mu prenosi znanje. Od tad je čovek u velikoj meri vidovit

... ali to ne kontroliše. Ili mu sevne, ili mu ne sevne.