Život pisan srcem

Elem da nastavim...
Postoje vise vrsta energetskih vampira...

VAMPIRI ISPITIVAČI - Prikradač
Kao osnovnu strategiju svog delovanja Prikradač koristi ispitivanje kao način za vaše psihološko (i energetsko) otvaranje, te kroz lak razgovor i druženje saznaje sve važnije događaje iz vašeg života. Istovremeno vi o njemu i dalje ne znate skoro ništa, a ako to i pokušate, on će vam ispričati kratke laži, koje sa njegovim životom nemaju nikakve veze. Na ovaj način - držeći vas u neznanju, Prikradač uspostavlja moć nad vama i istovremeno krade vašu životnu energiju.

Osnovna tehnika koju Prikradač koristi kako bi žrtvu otvorio jeste - ćutanje.
Uobičajena komunikacija između dve osobe sastoji se u međusobnom razgovoru, sa periodima ćutnje između njih. Za razliku od ovih perioda koji su za vreme uobičajenog razgovora prirodni, Prikradač ćutnjom stvara psihološku napetost koja dovodi do toga da žrtva prva progovara, kako bi razbila stvorenu napetost i svaki put kada prva progovori, time omogućava Prikradaču da ostvari što dublju kontrolu nad njom.

U energetskom smislu, na ovaj način vaša aura postaje sve otvorenija, dok je njegova potpuno zatvorena pa ne dolazi do međusobne razmene energija, već ona teče isključivo u jednom pravcu - od vas, ka njemu.
 
LJUBAVNI VAMPIRI - Navlakuša

Navlakuša obično glumi neku vrstu bespomoćnog i lakog plena, kome je neophodna pomoć i zaštita. Ovaj scenario je vrlo efektan jer pokreće muškarčeve urođenje instikte osvajača i zaštitinika, na šta ona i računa. Navlakuša žrtvi šalje grupu nemih signala koji govore; "oh, zar ne vidiš kako sam krhka i uplašena, molim te pomogni mi", "molim te, nemoj da žuriš, neka se naša veza postepeno razvija" i slične.
Kako je žrtva od strane Navlakuše navedena da pomisli kako se među njima razvija ljubavna priča, u želji da joj pomogne da prevaziđe svoje stanje, žrtva se u psiho-energetskom smislu otvara i ka njoj upućuje veliku količinu svoje energije.

Karakteristično je da je ovo igra nemih signala, koja se odigrava na energetskom nivou i u kojoj su uključeni samo njih dvoje, dok ostali iz društva najčešće nisu u stanju da primete da se između njih bilo šta dešava. Takođe je važno pravilo da je pri tome potpuno isključena verbalna komunikacija, jer na taj način navlakuša sprečava da se preko nje narasla ljubavno/erotska napetost rasprši, tj. ostvari ili ne ostvari.

Posle određenog vremena, kada zaključi da je vezala i integrisala u svoj energetski sistem dovoljnu količinu žrtvine energije, iznenada i "bez razloga" ona prekida igru navlačenja, čime kod žrtve izaziva bol i šok. Kako je obično u pitanju velika količina njegove energije, žrtva pokušava da uspostavi verbalnu komunikaciju i dobije objašnjenje šta se to dešava "sa njima". Razumljivo da Navlakuša tada koristi "Izvini, a ko si ti?" stav, čime žrtvu definitivno odseca od njene energije i prisvaja je.
 
VAMPIRI MANIPULATORI - Kontrolor
Prilikom upoznavanja sa njime, Kontrolor se od samog početka pozitivno i dobronamerno ponaša prema vama i kako u njegovim postupcima ne možete naći nikakvu grešku, vi smatrate da on predstavlja prijatelja koga ste tražili čitavog života. Za to vreme on pravi kompletnu psihološku analizu vaše ličnosti i na osnovu otkrivenih nedostataka, želja i ciljeva, plete mrežu uticaja oko vas, te kao pravi Gospodar Lutaka povlači konce vaše ličnosti.
Pritom on vuče poteze sa promišljenošću i hladnokrvnošću dostojne najvećih majstora šaha, pa bi zbog svoje detaljne promišljenosti od svih tipova Energetskih Vampira, Kontrolor jedini mogao biti svrstan u kategoriju "intelektualca".

Osnovna tehnika svakog Kontrolora sastoji se u tome da stvori situaciju u kojoj ćete se vi prema njemu osećati kao Dužnik, kako bi na taj način nad vama uspostavio sopstvenu kontrolu i moć.
Stoga vam povremeno stavlja do znanja, da upravo on predstavlja osobu koja može rešiti većinu vaših gorućih problema, a ukoliko ih nemate, on će vam ih - uz pomoć svojih kolega, stvoriti. Da bi vam život krenuo na bolje sve što treba da uradite, jeste da mu samo dopustite da vam pomogne. Kada napokon to i uradite, u prvo vreme bićete zadovoljni onim što ste dobili, te je stoga prirodno da osećate određenu zahvalnost prema njemu.

Međutim, vremenom shvatate da vas je Kontrolor tom uslugom "kupio", te da postepeno sve više potiskuje vaš Ego, uspostavljajući svoju moć nad vama. Doduše, na prvi pogled sve deluje kao da se između vas dvoje ništa nije promenilo, jer se on i dalje prema vama ponaša dobronamerno, osim što vas u redovnim vremenskim intervalima podseća na to da ste njegov Dužnik, što počinje da vam smeta. Vremenom postajete svesni da se vaš odnos značajno promenio, te da više niste ravnopravni poznanici i drugovi, već je sada to odnos nadređenog i potčinjenog.

Ukoliko pak pokušate da se oslobodite dužničkog stiska kojim vas drži, bićete u prilici da osetite sav bes, mržnju i surovost koja leži skrivena ispod maske finoće. Iako se užasava fizičkog nasilja, kao nečeg što je nedostojno njegovog intelektualnog nivoa, Kontrolor će vam se osvetiti i povredit će vas na način, koji često puta u mnogome prevazilazi surovost Zlostavljača.
On smatra da ste vi nepošteni, jer ste prekršili dogovor koji ste sklopili s njim - činjenjem usluge, on vas je "kupio" na neodređeno vreme, te stoga vi predstavljate njegovo neposlušno i odbeglo vlasništvo, koje on mora "da dovede u red".

Ukoliko ste pak uporni u tome da prekinete svaku vezu sa njim, odričući se i vraćajući mu pri tome njegovu "uslugu", čak ni to vas neće spasiti njegovog besa. Tek kada vas u većoj meri povredi i nanese vam zlo, ostaviće vas na miru, smatrajući vas ionako bezvrednim njegove dalje pažnje.
 
EMOCIONALNI VAMPIRI - Svađalica
Ovi vampiri kradu životnu energiju drugih ljudi manipulišući njihovim emocionalnim stanjima. S obzirom da predstavljaju parazite, oni su sposobni da koriste samo energiju negativnih emocija - radost, sreća i ostale pozitivne emocije prvo moraju biti promenjene u negativne energije, kao što su bes, ljutnja, mržnja... kako bi Emocionalni Vampir uopšte mogao da ih prihvati u svoj energetski sistem, te da bi to postigao, on kod žrtve izaziva neku vrstu namerne provokacije i svađe. Osim što je na ovaj način pozitivnu energiju žrtve pretvorio u negativnu, istovremeno je tu pobuđenu energiju naterao da se usmeri ka njemu.

Kada Emocionalni Vampir namerno povredi neku osobu, njen Ego automatski reaguje bolom, ljutnjom i mržnjom koju usmerava ka Emocionalnom Vampiru, što i jeste njegov osnovni cilj. Što ga žrtva vise mrzi - naivno misleći da će na taj način uspeti da ga povredi i da mu se osveti, time šalje veću količinu sopstvene energije ka njemu, čime slabi sebe, a jača njega. Dok ona vremenom propada, Vampir prosto cveta i ovo stanje on može podgrejavati godinama, pa i decenijama, na svoju radost i korist.
 
Moja tetka
Imam jednu tetku, jedno divno stvorenje. Ona je prava pravcata seljanka. Nosi i dalje maramu, citavog zivota je nosila maramu. Nikada u zivotu nije obukla pantalone. I meni kaze, kada imam priliku da sedim sa njom:" Jel nosis suknju na poslu? Suknja ti mnogo bolje stoji.".
Imam jednu tetku, jedno divno stvorenje. Ona nije nikada u zivotu primila ni dinar, ni jedan jedini dinar ni od drzave ni od privatnika. Jel mozete da verujete da postoje jos uvek takvi slucajevi a da nisu socijalni slucajevi.
Znate kako ona jednostavno vidi ljude i stvari, sve stvari vezane za ljude. Njoj se sve svodi na ustajanje, rad, hranu, pice, decu, muskarce i spavanje. A isto se tako po njoj muskarcima sve svodi na ustajanje, rad, hranu, pice, decu, zene i spavanje.
Nesto mi se cini kada se tako zivi, da vampiri beze od takvih ljudi ko od belog luka.
 
Covek se vratio s posla kasno, umoran i nervozan i nadje svog petogodisnjeg sina kako ga ceka na vratima.

Sin : Tata, smem li nesto da te pitam?

Otac :Da, naravno.

Sin : Tata, koliko zaradjujes na sat?

Otac :To se tebe ne tice. Zasto me to pitas?

Sin :Samo sam zeleo da znam.

Otac :Ako vec hoces da znas 100 din dnevno na sat.

Sin :Tata, mozes li da mi pozajmis 50 dinara?

Otac :Ako je jedini razlog da ti pozajmim, taj da bi kupio igracku, tada se okreni i idi pravo u sobu i razmisli zasto si tako sebican.

Decak je tiho otisao u sobu i zatvorio vrata. Covek je seo i razmisljao. Nakon pola sata, malo se smirio i razmislio. Mozda mu stvarno nesto treba za tih 50 dinara…stvarno ne pita cesto za novac. Otisao je u njegovu sobu.

“Jesi li zaspao sine?” upitao je

“Ne, tata, budan sam” odgovori decak.

Razmisljao sam, mozda sam bio prestrog prema tebi. Imao sam tezak dan i iskalio sam se na tebi. Evo ti 50 dinara koje si trazio.

“Oh, hvala ti tata.” Zavukao je ruku ispod jastuka i izvadio jednu novcanicu od 50 dinara. Otac je bio zacudjen, pa ga upita.

“Zasto si trazio novac, ako ga vec imas?”

“Zato sto nisam imao dovoljno, a sada ga imam” odgovori decak.

“Tata, sada imam 100 dinara. Mogu li kupiti sat tvog vremena? Molim te dodji sutra ranije kuci, zelim da veceramo zajedno”

Otac je bio slomljen, i zagrlio je sina.

Ovo je samo kratak podsetnik za sve nas koji naporno radimo. Ne smemo dozvoliti da vreme prolazi pored nas, bez da provedemo neko vreme s ljudima koji nam puno znace, koji su bliski nasem srcu. Da umremo sutra, firme za koju radimo ce nas lako zameniti. Ali porodici i prijateljima koji ostanu za nama, nedostajacemo do kraja zivota.

Pitam se, sta smo to uradili od nasih porodica, jureci za novcem, golom egzistencijom, zaboravljamo na decu, koja su na zalost prepustena drustvu i televiziji, tabloidima, a sve bez ikakvih sistema vrednosti. Da li znamo kako su nam deca i sa kim se druze…?
 
Ušao sam u kuću potpuno slomljen od posla...
Prljavština od raznoraznih ulja mi je bila po licu, miris prerijskih polja pomešanih sa naftnim isparenjima mi je izbijao iz odeće i svake pore kože, ruke nisam uspeo oprati ni nakon ko zna koliko pranja da bi bile toliko čiste da bih mogao tebe dotaknuti...

Napor i težina posla mi je pomalo spustila ramena, noge otežale, jedva su vukle teret čoveka koga održavaju, torba mi je bila teška, još uvek mi je brujao u ušima zvuk teške mašinerije koju sam do maločas slušao...sve u svemu, do tog trenutka, trenutka prekoračivanja kućnog praga, osećao sam se loše, umorno, iscrpljeno, nervozno...samom sebi čak pomalo gunđavo i dosadno...

A onda sam otvorio vrata našeg malog utočišta...hodajući polako da te ne bih probudio.
Tebe i to naše malo, najdraže stvorenje koje sam ikada vidio u životu...
Udarila mi je prijatna toplina u obraze, miris oaze mira se širio oko mene i opkruživao me čineći da se oni prethodni, možda neprijatni mirisi počnu gubiti i bez nekog mog napora...

Sedela si poluzatvorenih očiju na kauču sa našim malim čudom u naručju koje je bezbedno spavalo u rukama majke, i čini mi se da si i ti pomalo dremala...a ipak, jedna ti je ruka pridržavala njenu glavicu a druga flašicu iz koje je malo čudo vuklo mleko kojeg više nije u njoj bilo...i spavalo snom čiste, neiskvarene dece...

Sve je nestalo iz mene..i umor, i polja, i šefovi, i pritisci životni...kao da ih nikad nije bilo.
Svejedno što će svega toga opet biti sutradan, izgledalo mi je kilometrima daleko, kao neki nestvaran doživljaj, neki film koji mi se i nije baš naročito sviđao a nekako sam ipak pomalo glumio u njemu...
Obuzeo me takav osećaj radosti i života kojeg sam mislio da poznajem, o kojem sam često sanjao prisećajući se nekadašnjeg života, zamišljao sam da bolje od toga ne može biti i stalno žalio što sam pretpostavljao da sam u pravu...

Sve dok nisam upoznao tebe.
I sve dok nisam upoznao naše čudo koje si mi ti darovala, koje si mi ti donela na svet i učinila da moje srce postane veće od svih planina, plavlje od Dinare, dublje od Atlantskog okeana, šire od Vasione, toplije od Sahare i nežnije nego u jagnjeta...

Dugo sam stajao i tako vas posmatrao, moj Raj na zemlji, kada si sanjivo otvorila oči i pogledala u mene...
- Od kada tu stojiš i kada si došao ? Izvini, nisam te čula...-
- Ma šta ti da mi se izvinjavaš, - pomislio sam, - radosti moja, ako iko treba da mi se izvinjava, to sigurno nisi ti...-
Ali joj to nisam rekao nego je samo gledao u oči i blago poljubio usne...

- Idem da se okupam i sredim, pa da te mogu onda nezno zagrliti, nedostajala si mi mnogo ovih dana dok sam bio na terenu...a i bebu da prigrlim i da je tata poljubi i na grudi privije...-
- Uf – uzdahnula si teško, kako si mi se samo umorio...kako da ti vratim sve ovo što činiš za nas - ? pitala si zabrinuto.
- Ti meni da vratiš ? – zastao sam u pokretu i okrenuo se prema njoj.
- Pitanje je kako ja tebi da vratim...sve ovo što mi pružaš, sve ovo što me opkružuje, sve ovo što mi daješ i što osećam...kako da ti vratim što si mi dala najlepši poklon na svetu ? Eh...ti meni da vratiš...a dala si mi toliko da mi četiri života ne bi bila dovoljna da se ja tebi odužim...ovo što ja radim je samo neki posao...a to što ti radiš za nas, te noći kada si sama u kući čuvajući, negujući i odgajajući to naše malo, to je pravi život, prava odgovornost, i pored sve radosti koje osećaš ti se umoriš, a ne ja...tebi nema predaha, meni ima...ja svoje pauze dobijem, pa čak i sada kada dođem kući paziš da bi meni bilo lakše posle napornog posla...ti meni dužna i pitaš kako da mi nešto vratiš ? Eh, dobra moja radosti i dušo bezazlena...sedi i odmaraj, sad ću ja...-

Gledala je za mnom dok sam zatvarao vrata kupatila za sobom dok mi je jedna mala suza radosnica klizila niz lice...

A beba je počela plakati tražeći novu hranu...

Ti meni da vratiš ?

E moja mila...

Hvala ti što postojiš...

I nemoj me to više nikada pitati...
 
Poslednja izmena:
Pitam se ovih dana opet jedno pitanje, mada na drugi nacin. Ince, najsmesnija su bas ta pitanja, sto se vracu u drugom ruhu. To me asociralo bas u ovom momentu na pricu 101dalmatinac na onu vesticu sto se pojavljuje u bundi. Tako nam naka pitanja banjavaju sa novom frizurom il bundom.
Elem, pitala sam se opet "Koliko covek moze?".
Sad na ovaj nacin. Koliko ono sto gledamo na filmovima na televiziji, procitamo, utice na nasu predstavu o tom koliko mozemo mi sami; da li uopste imamo predstavu o tom sta se u zivotu moze, da nam mozda te silne slike nisu ipak pobrkale neke stvari.
Meni je to pitanje bilo konkretnije nego sto uspevam ovde da ga napisem. Gledajuci tamo neke savrsene zivote, pojedinacne scene iz ljubavi nekih zamisljenih ljudi, scene sa radnih mesta opet tako izmisljenih ljudi; sve same scene iz izmisljenih zivota; tamo je sve sklopljeno sa super bojama, sve je to estetski jako doterano, cak i kada predstavlja siromasne cetvrti, sve je to u nekom prilicnom poretku.
I onda, u kojoj meri to utice da nas demoralise kada ono sto mozemo postici mi sami nije ni priblizno tako , ne lepo ni idilicno, nije u tom poenta, nije poenta ni da je srecno; ima i tuznih filmova
Nego, u svim tim predstavama , knjigama, sve je nabijeno u jedan kratak vremenski period i postoji kakva takva tenzija za svo vreme
A u realnom poslu realnoj ljubavi, postoji jako mnogo vremena koje je izpunjeno svim i svacim
Ako smo zadojeni tom "predsavom" moze nam se ciniti da se trudimo za nista, da nikada necemo uspeti da stvorimo u zivotu takav posao, takvu predanost, takve odnose, takvu ljubav...
I onda da se ne potrudimo da stvorimo onu nasu malu ljubav, onaj nas mali posao, one nase obicne kolace. Covek stvarno mora da bude u stanju da pohvali sam sebe, da se sam sebi obraduje.
Potrudila sam se, ne umem bolje to da vam prenesem, to novo ruho mog pitanja.
Dovoljno si se trudila...nemoj vise molim te...:dash:
 
Dajem miris:
Skadarlije, obale Dunava, pristaništa, bilo kog keja, reke, mora, četinara, uvelog lišća, trave, parka, starog hrasta, kestena, recepcije, garderobe, restorana, parfema, pudera, hladnog predjela i toplog jela, nove kožne tašne, tepiha, dima ugašene sveće, cveća na sredini stola, neugaslog pikavca, bluze, džempera, košulje, nove frizure, izmešane i potopljene tonove neke melodije laganog ritma, vina pomešanog sa šalom, pričom, uspomenom, idejom, zamisli, obećanjem, radovanjem, osećanjem...
Dajem miris ulice, Zvezda, ledenih gradskih svetiljki, iza ponoći, u hodu, bez žurbe...
Dajem miris Grada, izmešan sa utiskom, nadom, idejom, željom, kao u snu...
Dajem sve mirise, koji nestaju istopljeni pred pogledom i osmehom.
Menjam ih, za ukus
jednog poljupca.

Ukus koji zaustavlja vreme, pretvarajući ga u san.
zauvek.
 
Jedanaest minuta - Paolo Kueljo

Srela sam jednog coveka i zaljubila se u njega. Zaljubila sam se iz jednog jedinog razloga: od njega ne ocekujem nista... Znam da cu za tri meseca biti daleko, on ce biti samo secanje, ali necu uspeti da zivim bez ljubavi; bila je to moja granica...

Volela bih da za njega uradim ono sto je on uradio za mene. Mnogo sam razmisljala i otkrila da nisam usla u kafe slucajno; najvaznije susrete duse dogovaraju mnogo pre nego sto su se tela videla.

Uopste, ti susreti desavaju se kada stignemo do nasih granica, kada nam je potrebno da emotivno umremo i vaskrsnemo. Susreti nas cekaju – ali mi u najvecem broju slucajeva izbegavamo da se oni dese.

Medjutim, kada smo ocajni i nista vise ne mozemo izgubiti, ili pak, kada smo odusevljeni zivotom, tada se nepoznati pojavljuje i kretanje naseg unutrasnjeg univerzuma menja pravac.

Svi znaju da vole, jer su se rodili s tim darom. Neki to rade prirodno dobro, ali vecina treba da ponovi gradivo, da se ponovo seti kako se voli, i svi - bez izuzetka – imaju potrebu da gore u vatri svojih prozivljenih emocija, da ozive neke radosti i boli, uspone i padove, sve dok ne postignu onu nit vodilju koja stoji iza svakog novog susreta; da tamo postoji jedna nit i, dakle, tela uce jezik duse, i to se zove seks.
 
Devojka i ja smo se zabavljali više od godinu dana kada smo odlučili da se uzmemo. Moji roditelji su nam pomagali u svakom smislu, prijatelji su nas ohrabrivali, a moja devojka je bila devojka iz snova.

Ali, jedna stvar - osoba me mučila: mlađa sestra moje devojke. Imala je 20 godina, nosila mini suknje, uske topove ... Kada god bi bila blizu mene, saginjala bi se, a ja sam jasno mogao videti njen veš.

Bilo je očigledno da to radi namerno - nikada to ne bi radila kada bi neko bio u blizini.

Jednog dana, zvala je i pitala da dođe kako bi proverili pozivnice za venčanje. Došla je sama.

Šaputala mi je da ću se uskoro venčati, a da ona gaji izvesna osećanja prema meni- da to ne može i ne želi da preboli.

Želela je da vodimo ljubav samo jednom, pre nego što se obavežem na život sa njenom sestrom.

Bio sam u šoku, bez reči. Krenula je uz stepenice - "Gore sam, ako se odlučiš na taj korak". Nepomičan sam stajao i gledao je kako se penje.

Kada se popela na vrh stepenica, skinula je pantalone.

Stajao sam, okrenuo se ka ulaznim vratima i krenuo ka kolima.

Moj budući tast je stajao napolju. Sa suzama u očima me je zagrlio i rekao: "Tako smo srećni da si prošao naš mali test. Ne mogu ni da zamsilim boljeg čoveka za svoju ćerku. Dobrodošao u porodicu!

Pouka: Uvek držite kondome u kolima.
 
Jedna velika kompanija zapošljava nove ljude, i na pismenom testu je postavljeno sledeće pitanje:

Vozite se automobilom. Noc je i velika oluja, prolazite pored stanice...
Na stanici stoji troje ljudi koje čeka autobus:
1. Starica koja umire
2. Doktor koji vam je pre spasao život
3. I osoba iz tvojih snova, s kojom želite provesti ostatak svog zivota.

Možete uzeti samo jednog putnika!
Koga ćete odabrati?
Zašto?







Kada dobro razmislite pročitajte rešenje dole.
Svako od nas razmišlja na svoj način i ima svoje razloge. Na primer:
Starica će umreti, zato bi trebalo nju spasiti, ali stari ljudi i onako umiru, zato treba povesti doktora, jer vam je on pre spasio život, i ovo je prilika da mu se odužite. S druge strane, doktoru se možete odužiti i nekom drugom prilikom, ali je pitanje da li ćete ikada više sresti tu savršenu osobu ako propustite priliku!

Izmedju dve sotine kandidata, posao je dobila osoba koja nije objasnila razloge svog postupka, već je napisala sledece:

"Treba dati doktoru ključeve od auta, da odveze staricu u bolnicu i ostati na stanici čekati autobus sa osobom svojih snova!"

Na kraju se svi slože da je to najbolji odgovor, ali ga se niko nije setio sam.
ZAŠTO?


Možda se niko ne želi odreći prednosti koje imamo (ključeve od kola)? Ponekad bismo mogli postići više kad bismo bili sposobni da zaboravimo našu tvrdoglavost, ograničenost i takozvane prednosti.
 
Drugim recima,uvek se odreci trenutne prrednosti da bi otvorio nove mogucnosti.Nije tesko,ali nije ni lako,ako se uzme u obzir da je covek sebican.Samo oni koji nisu egocentricni mogu lako*dati kljuceve*....ili mozda,,kad malo bolje razmislim ,to ipak rade oni koji su malo sebicniji,a dovoljno inteligentni da prepoznaju sansu.....Kako god,podseti me ova tvoja prica na onu sa veziljom i naprstkom....mada,ta ima vise veze sa iskrenoscu....ako znas ovu koju si napisao,znas i ovu drugu sigurno....:)
 
Krajem devedesetih najprodavanija kniga u Francuskoj bila je knjiga eseja iz pera Filipa Delerma «Prvi gutljaj vina», a odnosila se na mala životna zadovoljstva. Mini eseji tako su govorili o šoljicama jutarnje kafe, o nedeljnim popodnevima, o odlascima u bioskope ili o jesenjim džemperima, a zapravo su načeli ozbiljne teme ka metafizici. Jer je progon iz Edena, bio zapravo progon u Vreme. U teror vremena. U odbrojavanje. U koncept vremena kao koncept gubitka. A ljudski život uglavnom ima smisla samo u trenucima «kada vreme nema vremena da postane vreme» (A. Boske), odnosno u trenucima kada ne osećamo njegovo proticanje. Sveta umetnost dokolice povratak je u život izvan odbrojavanja svih časovnika sveta i zaranjanje u večnost, u beskraj, u mir i spokoj. Pobeći od sveta, zapravo je beg u naše «ja» koje se nalazi sa druge strane ogledala, u naše «ja» koje je još uvek u vezi sa večitom tajnom i koje se sakrilo da ne bi bilo zbrisano vladajućim besmislom. Čovek je biće koje se skriva. Samo su maske ono što neprestano obznanjuje.
Od vladajuće torture sata i kalendara, postoji spas koji nije nerad, nego – smirenje. Ne lenjost – nego usporavanje. Ko želi da dođe u dosluh sa svetom, mora da se sakrije od njega. Ko želi da čuje Boga, nek se moli u tišini. Ako želite da kažete sve onome koga volite, kleknite pred njega i ništa mu ne govorite.
U svetu ubrzanja, dokolica je sazrelo usporenje, smirenje nemira i tihi, tajni lek. Ako se čovek izmakne od želja i prisila svetine, odustane od svih veličanstvenih, jadnih i dosadnih ciljeva, preostaje mu - čitav svet.
Dokolica je stanje lekovitog bezvremena, stanje odsustva u kome je svako prisustvo dobrodošlo i moguće. To je dug, tajnovit put duboko u sebe, koji nikada ne može biti završen, pošto je ljudsko biće ono što jeste po svom poreklu i po svom kraju u vezi sa beskrajnim i metafizičkim. Od dana poslatog na sva «mora» i «treba» ovoga sveta, postoji lekovitih nekoliko minuta dubokog gledanja u stravstven i ludo mirišljav cvet ili samo izlaganje lica u reski, zimski mrak, tonu vedrih i razigranih pahuljica. Davno je i mnogo puta rečeno «da je Bog u detaljima i malim stvarima», no zaboravljeno je da se kaže da gde je Bog, tu je i čovek, tako da je i ljudsko biće baš tamo – u nečemu sitnom i dragocenom i uvek prisutnom i jedva vidljivom.
Čoveku pripada onoliko koliko može da stane u njegove dve ruke, dakle jedno ljudsko biće i nekoliko knjiga, a da bi se rodio živi Bog potrebno je malo zanesenosti i dva ljudska bića sjedinjena u poljupcu.
 
Izbegavala je Čarobnjakov pogled. Oči su joj se zaustavile na selu u kome su se dimili dimnjaci. Od nastanka sveta svi su pokušavali da shvate univerzum putem ljubavi.

- Napustila bih – reče najzad.
Čovek koji se nalazio ispred nje nikada neć moći da razume šta se dešava u srcima ljudi. On je bio čovek koji je poznavao moć, misterije magije, ali nije poznavao ljude. Imao je sedu kosu, preplanulu kožu i fizički izgled nekoga ko je naviknut da se penje po onim planinama. Bio je zanosan, s tim očima koje su odslikavale njegovu dušu punu odgovora, i verovatno je još jednom bio razočaran osećanjima običnih ljudi. Ona je takođe bila razočarana sobom, ali nije mogla da laže.
- Pogledaj me – reče Čarobnjak.
Bridu je bio stid. Ipak ga je pogledala.
- Rekla si istinu. Naučiću te.
Pala je noć i zvezde su sijale u noći bez meseca. U sledeća dva sata Brida je tom neznancu ispričala ceo svoj život. Probala je da se seti nekih činjenica koje su objašnjavale njeno interesovanje za magiju – vizije u detinjstvu, predskazanja, unutrašnje pozive – ali nije bilo ničega sličnog. Naprosto je osećala želju da je upozna. Zbog toga je već pohađala kurseve astrologije, tarota, numerologije.
- To su samo jezici – reče Čarobnjak. – I nisu jedini. Magija govori sve jezike ljudskog srca.
- Šta je onda magija? – upita ona.
Iako je bilo mračno, Brida je primetila da je Čarobnjak okrenuo glavu. Gledao je u nebo, udubljen u misli, tražeći možda odgovor.
- Magija je most – najzad reče. – Most koji ti omogućava da prelaziš iz vidljivog u nevidljivi svet. I da učiš lekcije oba sveta.
- A kako mogu da naučim da pređem taj most?
- Tako što ćeš naći svoj način da ga pređeš. Svako ima svoj način.
- Zbog toga sam došla ovamo.
- Postoje dva pristupa – odgovori Čarobnjak. – Tradicija Sunca, koja uči tajnama putem prostora, putem stvari koje nas okružuju. I Tradicija Meseca, koja uči tajnama putem vremena, putem stvari koje su zarobljene u pamćenju vremena.
Brida je razumela. Tradicija Sunca je bila ona noć, drveće, hladnoća koja je prožimala njeno telo, zvezde na nebu. A Tradicija Meseca je bila onaj čovek ispred nje u čijim je očima blistala mudrost predaka.
- Naučio sam Tradiciju Meseca – reče Čarobnjak, kao da joj čita misli. – Ali nikada nisam bio Učitelj te Tradicije. Učitelj sam Tradicije Sunca.
- Pokažite mi Tradiciju Sunca – reče Brida, nepoverljiva jer je u glasu Čarobnjaka predosetila određenu nežnost.
- Naučiću te ono što znam. Ali mnogi su putevi Tradicije Sunca.
“Neophodno je verovati u sposobnost svake osobe da uči samu sebe.”
Brida se nije prevarila. U Čarobnjakovom glasu je stvarno bilo nežnosti. To ju je plašilo, umesto da je opusti.
- Mogu da shvatim Tradiciju Sunca – reče.
Čarobnjak je prestao da gleda zvezde i koncetrisao se na devojku. Znao je da ona još nije sposobna da nauči Tradiciju Sunca. Uprkos tome, treba da je podučava. Neki učenici biraju svoje Učitelje.
- Želim da naglasim jednu stvar pre prve lekcije – reče. – Kada neko pronađe svoj put, ne sme da se plaši. Mora biti dovoljno hrabar da pravi pogrešne korake. Razočaranja, porazi i gubitak volje su oruđa koja Bog koristi da bi pokazao put.
- Čudna su to oruđa – reče Brida. – Često zbog njih ljudi odustaju.
Čarobnjak je znao razlog. Na telu i duši je već osetio čudna božija oruđa.
- Nauči me Tradiciji Sunca – insistirala je ona.
 
Gabrijel Garsija Markes

Kad bi Bog za trenutak zaboravio da sam ja samo marioneta,
i podario mi komadić života,
moguće je da ne bih kazao sve što mislim,
ali nesumnjivo bih mislio sve što kažem.
Stvari bih cenio, ne po onome što vrede, već po onome sto znače.
Spavao bih manje, sanjao više.
Shvatio sam da da svaki minut koji provedemo zatvorenih očiju gubimo šezdeset sekundi svetlosti.
Hodao bih kad drugi zastanu,
budio se dok ostali spavaju.
Slušao bih kada drugi govore i kako bih uživao u sladoledu od cokolade.
Kada bi mi Bog podario komadić života, oblačio bih se jednostavno, izlagao potrbuške suncu ostavljajući otkrivenim ne samo telo već i dusu.
Bože moj, kada bih imao srce ispisivao bih svoju mržnju na ledu, i čekao da izgreje sunce.
Slikao bih Van Gogovim snom, na zvezdama jednu benedetijevu poemu, a Seratovu pesmu bih poklanjao kao serenadu u času svitanja.
Zalivao bih ruže suzama, da bih osetio bol njihovih bodlji i strastveni poljubac njihovih latica…
Bože moj, kada bih imao jedan komadić zivota…
Ne bih pustio da prođe ni jedan dan, a da ne kažem ljudima koje volim da ih volim.
Uveravao bih svaku ženu i svakog muškarca da su mi najbliži i živeo zaljubljen u ljubav.
Dokazivao bih ljudima koliko greše kada misle da prestaju da se zaljubljuju kada ostare, a ne znaju da su ostarili kada prestanu da se zaljubljuju.
Deci bih darovao krila, ali bih im prepustio da sama nauče da lete.
Stare bih poučavao da smrt ne dolazi sa starošću, već sa zaboravom.
Toliko sam stvari naučio od vas ljudi…Naučio sam da čitav svet želi da živi na vrhu planine. a da ne zna da je istinska sreća u načinu savladavanja litica.
 
Shvatio sam zbog čega je čovek najsrećnije od svih stvorenja i samim tim vredan sveg divljenja... (Bog je) uzeo čoveka kao stvorenje neodređene prirode i, odredivši mu mesto u središtu sveta, ovako mu se obratio: Priroda svih ostalih stvari je ograničena i prinudna u okviru granica zakona koje smo MI propisali. Ti ćeš, nesputan ograničenjima, u saglasnosti s tvojom slobodnom voljom ... propisati za sebe granice svoje prirode. Postavili smo te u centar sveta kako bi odatle lakše mogao da posmatraš sve ono što postoji na svetu. Nismo te stvorili ni od neba ni od zemlje, niti smrtnim niti besmrtnim, tako da sa slobodom izbora i sa čašću, kao tvorac i uobličitelj samoga sebe, možeš sebe da uobličiš u koji god oblik ti želiš.
Đovani Piko dela Mirandola (1463-1494), Govor o dostojanstvu čoveka
 
Kao mlad momak zagledao sam se u neku devojku. Nije me primecivala, ali ja sam bio uporan i jedne veceri sam Sofiji (ona se tako zvala) govorio o svojoj ljubavi tako zarko da me je zagrlila i na svom obrazu osetio sam njene suze. Po ukusu tih suza odmah sam poznao da je slepa, ali to meni nije smetalo. Ostali smo zajedno zagrljeni kada se iz obliznje sume zacuo topot konja.
- Je li beo taj konj, ciji se topot cuje kroz nase poljupce? - upitala me je.
- Ne znamo i necemo znati - uzvratio sam - dok ne izadje iz sume.
- Ti nista nisi svatio - rece Sofija i u tom iz sume izadje beo konj.
- Jesam, sve sam shvatio - uzvratih i upitah je kakve su moje oci.
- Zelene - rece ona.
Pogledajte...moje oci su plave...
 
Kad uvece usnimo, mi se zapravo svi pretvaramo u glumce i odlazimo uvek na drugu pozornicu da odigramo svoju ulogu. A danju? Danju na javi tu ulogu ucimo. Ponekad, ne naucimo je kako valja i onda ne smemo da se na pozornici pojavimo i krijemo se iza drugih glumaca koji bolje znaju svoje reci i korake za taj put.
A ti, ti si onaj koji dolazi u dvoranu da vidi nasu predstavu, a ne da glumi. Neka tvoje oko padne na mene u casu kada budem dobro uvezbana, jer niko nije svih sedam dana u nedelji ni mudar ni lep.
 
Svi putevi sveta vode do ratnikovog srca ;on uranja, bez oklevanja, u reku strasti koja neprestano protice kroz njegov zivot.
Ratnik svetlosti je slobodan da izabere ono sto zeli;on svoje odluke donosi hrabro,samostalno,a -pokatkad-i s izvesnom dozom ludosti.
Prihvata svoje strasti i obilato se njima koristi.Zna da se ne treba odricati osvajackih
zanosa; osvajanja su deo zivota i pricinjavaju radost svima koji u njima sudeluju.
 
Jedne noci covek je usnio san.Sanjao je da hoda plazom s Bogom.
Preko neba bljeskale su slike njegova zivota.
Uz svaku sliku video je i dva para otisaka stopala;jedne koje su pripadale njemu,a druge Bogu!
Kada je i zadnja slika njegovog zivota bljesnula pred njim,pogledao je unatrag na otiske!
Primetio je da je mnogo puta na stazi njegovog zivota bio samo jedan par otisaka stopala!
To se dogadjalo u najtezim i najgorim trenucima njegovog zivota!Videvsi to,odlucio je pitati Boga za objasnjenje!
"Boze,Ti si rekao da ces,kad te jednom odlucim slediti,hodati sa mnom duz cijeloga puta,ali primetio sam da u vrijeme najtezih dana u mom zivotu ima samo jedan par otisaka!
Ne razumem zasto, kada sam Te najvise trebao,Ti si me ostavio?
" Bog se nasmijesio i odgovorio: "Moj sine,moje dragoceno dete,volim te i nikad te ne bih ostavio!! Kad si video samo jedan par otisaka,to je bilo onda kada sam te ja nosio!!"
 
...Ljubavna pisma.Divno ih je dobijati.Ona su najlepsi pokloni.Tesko,a slatko ih je pisati.Uzbudljivo je citati tudja.Roniti kroz nepoznate intimne zivote predaka ili potpuno nepoznatih ljudi.Poruke zaljubljenih su citav jedan svemir u virtualnoj ljubavi razdvojenih osoba.
Nekada davno postojali su takozvani epistolari.Obrasci pisama nepoznatim osobama,pretpostavljenima,administrativnim celnicima,porodici,prijateljima i naravno,voljenim osobama."Duso moja slatka","Lane moje","Grlice bela","Sudbino moja",nezno-slatki su poceci tih ceznjivih stiva.
Pozutela hartija sa izbledelim mastilom plave ili zelene boje,tragovi suza na razlivenim slovima,miris drvenih fioka,kutija od ruzinog drveta,miris skrivenih tamnih prostora gde su cuvana.Pohabave satenske masnice kojima su sveznjevi povezivani.Energija ljubavi vezana u cvor.
Caroban je prateci pribor ljubavnih pisama.Divne kutije sa finim papirom,nazubljenim kovertama,hrapavim kartoncicima za poruke,mastovite mastionice,drzalje s perima,vosak i pecati sa utisnutim grbovima ili monogramima za zatvaranje pisama,puderasti prah koji se pospe da bi brzo upio mastilo,parfemi u bocicama od biljurnog stakla sto daju aromaticnu notu otposlatom pismu...
Nasledila sam od jedne rodjake pisaci sto njenog muza.Sav od punog drveta,pripada stilu ranih cetrdesetih proslog veka.Ruzan je spolja.Solidan cetvrtasti komad bez ukrasa govori o epohi u kojoj je izradjen.Nema skrivenih pretinaca,niti dvostrukog dna,vec je bilo doslo vreme otvorenosti,vreme bez dubokih tajni.Sto ipak ima kljucice za fioke i pregrade.Sve brave su obijene.Nesuptilno.Nasilno.Prica se da je moja rodjaka,lepa gospodja ali bez poroda u trenutku strahovite ljubomore na svog takodje lepog muza,predratnog profesora univerziteta,obila njegov sto trazeci ljubavna pisma druge zene.Posle rodjakine smrti,a ona je pozivela jos nekoliko godina po muzevljevom odlasku s ovog sveta,morala sam kao naslednica da preturam po njihovim stvarima,po njihovom zivotu.Ni ja nisam nasla njegova pisma.Nasla sam njena.Zapravo,njenog ljubavnika.Bila su sakrivena u raskosnu ruzicastu cipkanu suknju italijanske lutke.Onu koja se nekada stavljala kao ukras na sredinu bracnog kreveta.
Lutku sa ljubavnim pismima pronasla sam u pozuteloj kartonskoj kutiji na vrhu kuhinjskog ormarica.Ispod nje su bile kutije sa prvim tipom plehanog elektricnog rostilja i jedne sprave za pecenje galeta.Cipka na lutkinoj suknji je vec pocela da se raspada i truli,pisma su bila neverovatno cedna i ja sam mnogo plakala citajuci ih.Ne toliko zbog njihovog sadrzaja,nego zbog cele price,zbog toga sto mi se desilo da bas ja buem ta koja ce razdeviciti proslost ove zene posle njene smrti.
Svoja ljubavna pisma cuvam u kutiji od cigarilosa koje je pusio moj muz dok mi jos nije bio muz.Ona ima majusnu mesinganu kopcu,kitnjastu markicu zemlje porekla i utisnut crtez palmi,mora i crnkinja koje plesu,na poklopcu.Unutra sam,osim pisama,stavila mirisnu uspomenu-njegovu maramicu natopljenu parfemom koji je tada koristio.Kada u setnim trenucima otvorim svoju skrinjicu ljubavnih secanja,preplavi me izmaglica mirisa,vracajuci me u proslost.Tada procitam nasumice neko pismo i lekoviti ritual povratka u nekadasnju ljubavnu opnu okrepi me donekle.Na dnu tih secanja je ipak tuga.Melanholicna,setna,ovlasna tuga.Pramen minulih vremena.
Danas se pisma cuvaju u kompjuterskim folderima.Posiljalac koji poseduje personalni folder,te nije strpan u opsti inbox,dobro je prosao.Ima sopstvenu "kutiju".Ljubavne sms poruke cuvaju se i u boljim mobilnim telefonima koji imaju memoriju za arhiviranje.U protivnom,moraju da se bace.Delete-lepa engleska rec za brisanje,unistavanje,odbacivanje...

Jasmina Mihajlovic - "Ljubav sa recnikom nepoznatog"
 

Back
Top