Život pisan srcem

Govor: grube reci, nezne reci
paznja prema ljudima, nepaznja prema ljudima
neznost , grubost
Prvi put mi se ta tema otvorila jako davno, treci srednje. Naslov pismenog zadatka :"Nezne, tople brizne majcine reci". A jedan od ucenika u odeljenju nije imao ni oca ni majku. Bila sam nekako besna na profesora i njegovu glupu temu. Kako li se osecao on za tih citavih 45 minuta , samo on zna.
Profesor je hteo da bude nezan i pazljiv a ustvari. Oni cije su majke mogle da budu prema njima nezne i onako su navikli na to i samo su sa dosadom vrteli olovkama vamo tamo a onaj ko nije znao ni o cemu se zapravo radi boo je olovkom papir.
I onda sam napravila uzas od zadatka. Opisala sam zivot jedne zene koja postaje majka. Tezak zivot. Napisala sam da ta zena kao devojcica nije imala donji ves i da je morala da to skriva sve dok nije naucila da koristi iglu i sasije sebi prve gace. Posle su je zaposlili u fabrici. Na poslu mora biti u 5. Svakog jutra ulazi u masi , tiskaju je i guraju. Ko od nej moze da cedi reci? Ko od nje sme da trazi nezne tople reci? Nije li to drskost?
Profesor je trazio da citam rad pred odelenjem.. Jedan jedini koji sam citala tako. Htela sam u crnu zemlju da propadnem. Tu je bilo i tezih detalja. Srecom, bio je relativno kratak, samo jedna strana. Tog dana me niko iz delenja nije gledao u lice. Jedna ucenica, ona od imucnijih mi je prisla da mi kaze da se stidi svog rada.
 
I onda. Zamahnes tako. Krenes macem na sve. Pocnes od glupih tema, bezobzirnih komsija, televizije koja ispira mozak mladima... Zaletis se na sve. I sta?
Nisi promenio nista. Sa sramom moras priznati da si pucao u prazno.
I sta?
Sednes i bolujes, ili sednes i tugujes, ili sednes i tupo gledas u to prazno.
To je do nekle detinjast odnos prema stvarnosti. Kao da se nadas da ces ga tim pogledom, tim tupim pogledom i upornoscu, svojom tvrdoglavoscu zapitati , kao sto si mozda uspevao kod roditelja.
I sta? Opet nista. Opet sa stidom moras priznati da si gledao u prazno i da si uzalud protracio svoje vreme.
I sta?
Nauci drago moje dete da psujes. Nauci da psujes sto socnije. Psuj na sve sto je nesavrseno, prolazno trulo, nesrecno... Psuj , a onda ga unutra pomazi. Cim opsujes u srcu se pokajes. e sad moram da se nasmejem.
U tome je poenta psovanja.
Tada nisi vlik. Tada nisi onaj ko razume, ko bi to bolje. Nisi ni onaj ko je odustao od svega.
Bila sam i jedno i drugo. A sad psujem i smejem se posle svega.
 
Alhemicar uze knjigu koju je neko iz karavana poneo sa sobom. Knjiga je bila bez korica, ali on je uspeo da utvrdi da je njen autor Oskar Vajld. Listajuci knjigu naisao je na pricu o Narcisu.
Alhemicar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladicu koji je isao da posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jednom jezeru. Toliko je bio opcinjen samim sobom da je jednog dana pao u jezero i utopio se. Na mestu gde je pao, nikao je jedan cvet, koji su nazvali narcis.
Ali Oskar Vajld nije tako zavrsio ovu pricu.
On je napisao da su, kada je Narcis umro, dosle sumske nimfe i zatekle dotle slatkovodno jezero, pretvoreno u krcag slanih suza.
- Zasto places? - upitase sumske nimfe.
- Placem za Narcisom - rece jezero. - Ah, nimalo nas ne cudi sto places zbog Narcisa - nastavise one. I pored toga sto smo mi sve stalno trcale za njim po sumi, ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu.
- Pa zar je Narcis bio lep? - upita jezero.
- A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? - odgovorise iznenadjene nimfe. Na kraju krajeva, on se svakog dana sa tvojih obala naginjao nad tebe.
Jezero je za trenutak zacutalo. Najzad, rece: - Ja placem za Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis lep. "Oplakujem Narcisa zato sto sam, uvek kada bi se nagao nad mene, moglo u dnu njegovih ociju da vidim odraz moje sopstvene letote."
"Lepe li price", rece Alhemicar.
 
Starac poce da lista knjigu i udubi se u citanje jedne stranice. Mladic malo priceka i prekide ga isto kao sto je i ovaj njega.
- Zasto vi meni sve ovo pricate?
- Zato sto nastojis da prozivis svoju Licnu Legendu. I upravo pomisljas da od nje odustanes.
- I vi se uvek pojavljujete u takvim trenucima?
- Ne uvek u ovom obliku, ali uvek sam se pojavljivao. Ponekad se pojavljujem u obliku nekog dobrog resenja, neke lepe ideje, ali uvek se pojavljujem. U drugim prilikama, u odsudnom trenutku, olaksavam stvari. I tako redom, ali vecina ljudi to i ne primecuje.
Starac isprica kako je predhodne nedelje bio primoran da se nekom kopacu dragog kamenja prikaze u obliku kamena. Kopac je sve napustio da bi krenuo u potragu za smaragdima. Punih pet godina radio je na jednoj reci i uspeo je da izlomi 999999 kamenova u potrazi za jednim smaragdom. U tom trenutku kopac je pomislio da odustane, a nedostajao je jedan kamen - jos samo JEDAN KAMEN - da bi otkrio taj smaragd. Posto se radilo o coveku koji je sve stavio na kocku zbog svoje Licne Legende, starac je resio da se umesa. Pretvorio se u kamen koji se dokotrljao pred noge kopaca, a ovaj, besan i razocaran zbog pet izgubljenih godina, daleko je bacio kamen. Ali bacio ga je takvom snagom da je njime razbio drugi kamen koji se polomio i ispod njegovih krhotina se ukazao najlepsi smaragd na svetu.
 
Alhemicar uze knjigu koju je neko iz karavana poneo sa sobom. Knjiga je bila bez korica, ali on je uspeo da utvrdi da je njen autor Oskar Vajld. Listajuci knjigu naisao je na pricu o Narcisu.
Alhemicar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladicu koji je isao da posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jednom jezeru. Toliko je bio opcinjen samim sobom da je jednog dana pao u jezero i utopio se. Na mestu gde je pao, nikao je jedan cvet, koji su nazvali narcis.
Ali Oskar Vajld nije tako zavrsio ovu pricu.
On je napisao da su, kada je Narcis umro, dosle sumske nimfe i zatekle dotle slatkovodno jezero, pretvoreno u krcag slanih suza.
- Zasto places? - upitase sumske nimfe.
- Placem za Narcisom - rece jezero. - Ah, nimalo nas ne cudi sto places zbog Narcisa - nastavise one. I pored toga sto smo mi sve stalno trcale za njim po sumi, ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu.
- Pa zar je Narcis bio lep? - upita jezero.
- A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? - odgovorise iznenadjene nimfe. Na kraju krajeva, on se svakog dana sa tvojih obala naginjao nad tebe.
Jezero je za trenutak zacutalo. Najzad, rece: - Ja placem za Narcisom, ali nikad nisam primetilo da je Narcis lep. "Oplakujem Narcisa zato sto sam, uvek kada bi se nagao nad mene, moglo u dnu njegovih ociju da vidim odraz moje sopstvene letote."
"Lepe li price", rece Alhemicar.


Ni Narcis,ni jezero nisu umeli da vide....
A,ponekad vidimo.....al se pravimo da ne vidimo ;)
Zasto ? E,to je vec druga prica..... i ima veze sa srcem.:heart:

:bye:
 
Ja misli da su i Narcis i jezero umeli da vide...Razlika je sto je Narcis imao srce...a jezero nije...cini mi se da je Narcis trazio svoje srce u jezeru umesto u sebi...a jezero je trazilo nesto sto nikada nije imalo niti je moglo da ima...niti ce imati ikada...
 
Poslednja izmena:
Vidi @kuca, ulazimo na taj nacin u diskusiju bez kraja.
Eto, zivot , ovaj jedini za koji znam, postoji u vremenu, a vreme protice iz trenutka u trenutak. Dakle, ako opsujem u svakom trenutku po jednom eto ti resen problem. A opet, jasno mi je sasvimm da nije sada red da idem i non stop psujem, strpali bi me u ludnicu. A i nije da u svakom trenutku ima potrebe da psujem. Ako bih merila broj trenutaka u toku dana u kojima treba opsovati, ispalo bi da taj broj i nije tako velik. Tamo vamo, neki dan par stotina vise a neki mozda nula. Bilo bi zanimljivo beleziti tokom zivota vise ljudi taj broj pa posle smrti izvaditi neki prosek, mozda bi ispalo da se taj prosecan broj vrti oko nekog broja, pa da taj broj nosi neku vaznu informaciju o ljudskom drustvu.
Tako moja @kuca, ja ipak glasam za psovanje, pre nego za ijednu drugu aktivnost u cilju postizanja mudrog odnosa prema ljudima, u cilju razumevanja prema komsijama i njihovim navikama.



Slazem se da bi ovo moglo da nas uvuce u diskusiju bez kraja i to ne zelim..ono sto sam mislila je to da sama psovka nam ne moze pomoci da resimo bilo kakav problem osim da sebi.. izbacivsi bes i ljutnju ili negodovanje kroz nju ..u datom trenutku onako socno..glasno.ili tiho..svejedno..olakisamo. suprotno od toga a vezano za ljude koji povredjuju .treba svako da nadje odgovarajuci vid samo zastite od losih i nedobronamernih ljudi..ono sto je zanimljivo je to da ne postoji osoba koja nije bar jednom ili vise puta opsovala u svom zivotu...sto vazi i za mene...psovanje je ventil..
 
besan-500gm.jpg
 
I jezero i Narcis trazili su sebe u drugom....Gledali su se,bili blizu,ali slepi za lepotu onog drugog....

Imati srce znaci videti druge.

Drugi nisu odraz nase vlastite lepote.Kad uspemo da vidimo lepotu drugog bica,tada se moze dogoditi da osetimo i vlastitu lepotu.

p.s. moze se reci da se Narcis utopio u "vlastitoj lepoti"....ne,on nije umeo da vidi...umesto jezera,video je sebe....
 

Da i to je zivot.....uzasne slike....i problem i jeste zatvaranje ociju pred tim.U bol se gleda da se vidi.I opet kazem gleda se da se vidi,jer svi gledaju,ali svi ne vide.
Destrukcija,razaranje,mrznja....zasto?

Odrasti bez ljubavi znaci osuditi to bice na mrznju....ljubav se uci,ali i mrznja...mnogo je mrznje i mnogo je bola niklo iz te mrznje...

Ljubav nije slepa.Ljubav gleda i vidi.
Mrznja je slepa i ne vidi....ne moze da vidi...
 
Priča o leptiru

Jednog dana, pojavio se maleni otvor na čauri. Čovek je sedeo i gledao kako se leptir nekoliko sati muči da bi izvukao svoje slabašno telo kroz taj maleni otvor.
Onda je leptir stao.
Zato je čovek odlučio da pomogne leptiru: uzeo je makaze i razrezao čauru.
Leptir je s lakoćom izašao.
Čovek je nastavio da posmatra leptira, očekujući da će se svakog trenutka krila otvoriti, povećati i raširiti, kako bi podržala leptirovo telo i osnažila ga.
Međutim ništa se nije dogodilo.
Leptir je ceo svoj život proveo puzeći okolo sa slabašnim telom i nerazvijenim krilima. Nikada nije poleteo.
Čovek uprkos svojoj ljubaznosti i dobrim namerama, nije razumeo da su poteškoće kroz koje je leptir morao proći, izlazeći iz čaure, potrebne, kako bi krv iz tela leptira potekla u krila i kada se oslobodi čahure da bude spreman da poleti.



Ponekad su poteškoće upravo ono što nam treba u životu. Nikada ne bi postali onoliko snažni koliko možemo biti. Nikada ne bi mogli leteti.

Trazio sam snagu - Bog mi je dao poteskoce koje su me osnazile,
Trazio sam mudrost - Bog mi je dao probleme koje treba resiti,
Trazio sam bogatstvo Bog mi je dao mozak i telo da mogu raditi,
Trazio sam hrabrost - Bog mi je dao prepreke koje treba savladati,
Trazio sam ljubav - Bog mi je dao ljude kojima treba pomoci,
Trazio sam usluge - Bog mi je dao prilike...
Nisam dobio nista od onoga sto sam trazio...ali sam dobio sve sto mi je trebalo...
 

Back
Top