Život pisan srcem

Jedan jadnik bez posla se prijavio za posao u Microsoft kao cistac WC solja.
Kadrovski direktor ga je primio na razgovor i posle kratkog testa mu rece:
"Primljeni ste. Ostavite mi Vas e-mail, tako da Vam mogu poslati ugovor i spisak Vasih duznosti."
On jadnik, zbunjen, odgovori da nema racunar, pa samim tim ni e-mail.
Direktor ce na to:
"E pa onda, zao mi je, ako nemate e-mail, virtualno znaci da ne postojite, tako da Vas ja ne mogu primiti..."
Siromah, ocajan, izidje iz sedista Microsofta, bez ideje sto bi mogao raditi i sa samo 10 $ u dzepu. Uputi se prema supermarketu i tamo kupi gajbicu s 10 kg jagoda. Za kratko vreme, proda sve jagode na komad iduci od vrata do vrata i do podne duplira pocetni kapital. Iznenadjen i s entuzijazmom, ponovi istu stvar tri puta i vrati se kuci s 60 $.
Tada je shvatio da bi mu taj sistem omogucio da prezivi, tako da ga je poceo primjenjivati u kontinuitetu, izlazeci uvek rano ujutro i vracajuci se kuci uvek kasno uvece. Radeci tako, utrostrucavao je i ucetvorostrucavao kapital svakoga dana. Za kratko vreme kupi rucnu dvokolicu da bi mogao povecati obim posla, a kasnije je zameni s jednim kamioncicem. Radeci tako, u roku od jedne godine, postade vlasnik male flote vlastitiih motornih vozila. Za 5 godina je postao vlasnik jedne od najvecih mreza za distribuciju namirnica u SAD.
I tako, misleci na buducnost, odluci osigurati svoj zivot.
Pozvao je brokera kako bi potpisao polisu osiguranja. Broker ga na kraju razgovora pita za njegov e-mail da bi mu poslao prospekt osiguranja. Nas covek mu odgovori da nema e-mail. "Bas cudno" prokomentarisao je broker "Nemate e-mail, a uspeli ste napraviti imperiju. A zamislite gde biste bili, da ste ga imali!".
Covek se zamisli, pa odgovori: "... u Microsoftu cisteci wc solje"
 
NOTNA SMRT MUZICI

..izjavljujem da obilazim mnoge kafane i da tako lepo umem da lumpujem, da je to prosti čudo.Sviraju mi Cigani,godinama,sviraju mi bez nota,iz srca i znam da sam dobar deo života potrošio na njih i oni na mene i da sam zbog njih čak i naućio ciganski,tako da niko bolje od mene ne ume da prevede,recimo sve stihove(ni Branko V.Radičević, ni Rade Uhlik)
-Pira manđe korkoro,kaj sem devla čororo,kaj sem devla čororo, najma dadorodo..
I sad meni dođe moj drug, svirac, Ciganin,čovek pošten,svirao violinu37 godina i žali mi se, jer misli da sam neka vlast;žali mi se da ide u penziju i teraju ga da uči note.
Kaže , od kad ga teraju da svira na note , on ne ume.
Pitam Miću Vojnovića, mog druga iz Udruženja estradnih umetnika Vojvodine,predsednika Miću, pitam ga lepo:
-Što ovaj moj Gaga mora da zna note?
-Ne može biti umetnik-kaže Mića-jer to su propisi Udruženja Srbije.
I tako moj Gaga piše četvrtine, polovine i cele note, muči se i ne ume više da svira.Dok mi je napamet svirao, sve je umeo.Sad ništa ne zna. Crta violinske ključeve, a meni ga žao, crta ih naopako,crta ih smešno,crta ih kao dete iz zabavišta,a ljudi, ja vam dajem reč,taj kad je nekad u ono vreme bez nota,zasvirao "ševu", onu rumunsku, ja sam plakao.
Sad gledamo obadvojica belo u njegovu svesku i propalo nam veče.
-Gago-kažem ja njemu kao bratu-ne mogu ti pomoći.Moraš da naučiš note.I mene je mati opominjala da diplomiram, jer sad se ljudi cene po tome i badava svih mojih trinaest knjiga pesama, ja nisam diplomirao i ja sam sad dileja..A ti znaš šta na ciganskom znači dileja..
Sedimo tako on i ja,prevrćemo tu notnu svesku,gledamo se belo,govorimo malo ciganski, malo srpski, a žao mi violine,biće kiša, žao mi je da violina ne pokisne;pitam ga hoče li da mu je uvijam u papir.Neče.Posle ga ispratim do kapije,jer i portir ga nešto sumnjivo gleda, pa odemo da mu kupimo malo kalafonijuma, a on sve kao nešto neće, a ja sve kao nešto hoču., i idemo mi tako sokacima,pevušimo kroz nos, moj drug Gaga i ja, a on me pita, hoču li da mu budem kum, ženi čerku.I pristanem.
Sad se ja pitam zašto moj Gaga nije umetnik.Svirao mi je tog dana do pola jedan noču,lepo mi je svirao,plakali smo obadvojica,lepe mi pesme svirao,pesmu o Peri koji plače pred bircuzom jer ga žena ostavila i naučio sam kako se ciganski kaže vetar duva, a kaže se balval purdel i pevao mi je pesmu ovakvu; Dino,Dino šumadino...
A u prevodu ona kaže:Dino,Dino ptico iz šume,kakav glas ti meni donosiš.
Donosim ti vest da ti žena leži na samrti.
Neka je Dino, nek umre, imam šest kradenih volova. Dva ću dati na daću.Dva ću dati na zvona.Dva-da se ponovo oženim.
Notnu svesku smo zaboravili negde u jednoj od mnogobrojnih kafana.Idem danas da je nađem za mog druga Gagu...

M.Antić
 
Цео живот и један трен исто је. Од једне секунде или једног дана, до живота од осамдесет година, готово никаква разлика. Шта онда радити са овако неподношљивом чињеницом са којом се суочавамо сваки пут када одемо неком на сахрану. Изгледа да морамо наћи начина да се од ове ужасне чињенице одбранимо, како? Када постанемо свесни тога, на отприлике почетку треће деценије живота, ми морамо себи осмислити живот и квалитетом и квантитетом, тако да се некако извучемо из овог пакла. Како то можемо? Сваки дан од изласка Сунца, па док нас умор не савлада, мора садржати цео живот: уради шта желиш без икаквих НЕПОТРЕБНИХ и БЕСМИСЛЕНИХ обзира према било коме и чему, без икаквог стида, глупог стида, све ограде сруши, оне су смрт животу, смрт пре смрти+ бар ове смрти не сме да буде- реци шта ти срце жели и нађи оне који ће те разумети и следити, буди храбар, на почетку највише. Немој устукнути пред жељом за коју мислиш да ће наићи на презир, подсмех, одбојност. Не мисли да ће онај други бити збуњен (Исус је ученицима опрао ноге, истина они су били збуњени, али то је била можда највећа порука човечанству, сујете не сме бити, таштина је зло- ево ја, бог, опраћу свима вама ноге). Наравно, да у првом тренутку када кажеш и предузмеш нешто што људи нису никад чули или доживели или нису навикли да доживљавају, они ће бити затечени- све што је ново у животу, науци, нови правци у уметности, тешко се пробија, но када процвета и заживи то је једна Богу угдна лепота и поље слободе, смисла и живота. То могу само људи који имају “неустрашивости да користе разум”, људи са визијама. Сваког дана уради оно што желиш, ако то никога не повређује, или повређује, због наслага конвенција и предрасуда које су смртоносне- смрт конфекцијских бића је пакао, смрдљиво ђубриште и легло стеница- каже Кафка. Открити код људи ону разлику између нећу и не смем јер ћу некога повредити (чувај друге од себе) и нећу и не смем јер сам кукавица и стидим се, а желим. Када се изузме рад и сан, остаје нам највише осам сати дневно, живи зато, и ту своју трећину. Буди искрен у својим жељама, храбар да их кажеш и живиш. Охрабри и друге, нађи их, биће их све више, оних који су за живот, сваког дана, сваког трена. Слуша ти се музика, плеше ти се, хоћеш неком нешто да кажеш “незгодно”, неког желиш ког можда не смеш, можда и тај мисли да не сме тебе, провери то, увек и стално проверавај и искажи се, не стиди се, стид је за не живот, стид је смрт. Слушај музику, плеши, воли, води љубав, путуј, живи, искористи све своје људске могућности, јер си без своје жеље и кривице осуђен на неумољиву, ужасну, скору и страшну смрт, сандук и црве-“слутим ужурбану армију мрава како се у име заборава спрема на моје чело... обуци најборбеније одело и крени у преостале дане...”, каже песникина Мирјана Булатовић.
Поготову једној прелепој ствари као што је људско тело треба угодити. Оно тражи то од нас, тражи своје, само напред бићемо здравији и паметнији, јер...
“Живот је шири од сваког прописа, морал је замисао, а живот оно што бива”
 
Postoji vreme ćutanja...u tom vremenu svaka izgovorena reč izgleda nepotrebno...i moja i svačija...to je ono vreme kada posmatram stvari i pojave istovremeno vodeći sa sobom neki čudan dijalog u kome samo menjam likove i jezike...to je ono vreme kada mi svaki spoljni nadaražaj stvara bolno ježenje kože...svaki ton čujem kao urlik...a svaku intonaciju kao iritantnu...jednostavno padam u neku vrstu hibernacije...za spoljni svet...a u meni se vode beskrajne priče...oživljavaju događaji...prelaze kilometri...u tim periodima ne osecam potrebu ni za snom i dopuštam mu tek po koji minut da me otrgne od mene...ne osecam potrebu ni za hranom...ona me usporava u mislima i opterećuje telo...jeste da stomak zaboli ali...izdržim...tada mi je dovoljna velika šolja kafe i par pakli cigareta...i to je to...jednom...davno...u nekom vremenu koje sam već živeo rekao sam...pssstttt...probudićeš tišinu u meni...tugu ili radost...ne znam...zato...pssssttttt...ne želim tišinu...
Danas...posle tog odživljenog vremena i mnogih ćutanja...shvatio sam da je ona postala deo mene...
 
Poslednja izmena:
....samo za prijatelja...i nesto kao odgovor...a mozda i nije....

Danasnja kisa nema kraja.Danasnja kisa je izgubila svoj pocetak.
Koracam prema tebi i razmisljam koliko se dana vec ovako vidjamo...
I pricamo...
Pricamo kao i uvek,polako i pametno.
Sve sto sada vidim podseca me na Onaj grad,koji nasoj vrsti na kraju ostane.
Nasa vrsta voli starinske filmove.Oni hrane usvojene tastine.
Tvoja tisina mi opet bistri misli....Kad prodje,poklonicu ti svoju.
Nek vode ljubav,kako to samo tisine cine.
U pauzi svega beskrajnog ti govorim...sto sam sutra zeljela reci....
I juce....
Kisa jako pada i nije hladno.
Kafa u soljicama strpljivo ceka,pokoravajuci se dobovanju nasih ceznji.
Volim kisu kad nije hladno i kad pijemo kafu tamo gde posluga ne voli
svoje goste,,tamo gde ni muzika nije dobra.
Na takva mesta odlazimo sve vise,narocito kada ovakva kisa pada....
kada sve ostaje iza nas.
Pitam se ...hocu li u Onom gradu imati svoje mesto...i nekog
poput tebe,da mi upotpuni podneva mokrih utoraka,sreda,ponedeljaka...
i ovih ostalih....
Pomalo se brinem....ne zbog sebe,
vec zbog tisine.
Znas vec......
Znam da znas...
 


niko me ne pokrece kao ti ;)



I had to escape
The city was sticky and cruel
Maybe I should have called you first
But I was dying to get to you
I was dreaming while I drove
The long straight road ahead, uh, huh

Could taste your sweet kisses
Your arms open wide
This fever for you is just burning me up inside

I drove all night to get to you
Is that alright
I drove all night
Crept in your room
Woke you from your sleep
To make love to you
Is that alright
I drove all night

What in this world
Keeps us from falling apart
No matter where I go I hear
The beating of our one heart
I think about you
When the night is cold and dark
No one can move me
The way that you do
Nothing erases this feeling between me and you

I drove all night to get to you
Is that alright
I drove all night
Crept in your room
Woke you from your sleep
To make love to you
Is that alright
I drove all night

Could taste your sweet kisses
Your arms open wide
This fever for you is just burning me up inside

I drove all night to get to you
Is that alright
I drove all night
Crept in your room
Is that alright

I drove all night
I drove all night to get to you
Is that alright
I drove all night
Crept in your room
Woke you from your sleep
 
tamo gdje se i pije i pjeva i plače u isto vrijeme...nekako sam završila večeras na jednom takvom mjestu a svirci su odradili svoju gažu za deset...vino je malo gorčilo ...ali samo zbog toga što si blistao u svakoj čaši ...i nekako je baš svaka pjesma podsjećala na tebe..baš na tebe...
Ne znam ni kad sam shvatila da postojiš ti, kao moja sjenka..ti kao sinonim za definiciju ljubavi..kao
onaj razlog zbog kog su ljudi tužni, nesretni i sami...ti...
ma ja sam te izmislila da bih imala razloga da pišem pjesme i da budem tužna...to tako ide u životu...netko izmisli nekoga, pa ga zavoli, pa se zaljubi...pa ga ovaj drugi kao ne voli...i eto ti tužne priče...eto...to si ti....samo tužna priča...ništa, ništa drugo...a to, što me zaboli na jednnoj strani duše kad pomislim na tebe...to je od prehlade...ili cigara...nije to ljubav...ma kakvi...to nema ama baš ništa s tim što te volim...
 
Prepoznajem te po nebu po liscu po kostobolji
ni jedna ne zgasnu zvezda naseg poslednjeg leta
prepoznajem te po snu po zvezdi jutro zakolji
kao sto ljudi kolju kukuruz ispod cveta
prepoznajem te po nebu po liscu po kostobolji

i spavas negde jednako sa lutkama nad sobom
i spavas negde tiho kao sto ptice spavaju
ovde prolaze kise nad mojom hladnom sobom
kapi se guraju oknom kao ljudi u tramvaju
dok spavas negde tiho sa lutkama nad sobom

ne sacuvasmo istinu od vremena od leta
nista ukrali nismo nista rodili nismo
kamen je samleo zoru u prah suvoga cveta
ja citam ovo vreme k'o tudje ljubavno pismo
i niceg se ne stidim niti sta hocu od sveta

istino kuda odvode reci neizrasle iz glave
kuda odvode cutnje kuda nehajne boli
istino znas li mi ime lepse od prve trave
znas li to obicno ime sto ona nece da voli
kuda odvode reci neizrasle iz glave

noc u koju se vracam nema svoga imena
i dok prolazim nekim nemirom razaznani
oblaci kisom otezali kao kravlja vimena
zamicu iznad njiva i ko ce da me brani
noc u koju se vracam nema svoga imena

koja je ovo voda sto iz mog straha toci
zanemarena bolest gmizanja za zivotom
mrtvi nikad ne placu jer im pojedu oci
oni koji su gazili nepostedno a potom
ponovo neka voda iz moga straha toci

ustani kazem suncu preko glave je noci
u ovoj mojoj pesmi ni jedan fenjer ne gori
cvet sam iz vetra izniko u umisljenoj samoci
sam sebi nedovoljan da potpuno izgori
ustani kazem suncu preko neba je noci.
 
Sa kolevkom zaljuljanom utihne plac
nastane tisina sto se jako cuje,
odjekuje,o zidove odbija,vraca se u tren
da rukom pokrije disanje glasno
i samo oslusne kisu sto dobuje.

I krenuse koraci sa suncem u dusi
s pogledom u nebo od plavetni vedro
beruci maslacak tek poniko zuti
andjeoskog lica,preplanile puti.

I zivot zivota plete svoju pricu
iz kolevke sto je bezbrizno ponese
s koracima malim i zutim maslackom
povetarac dunu u mladost uznese.

Tu ljubavi mnoge slise se u krcag
pojiliste duse,ceznje i nadanja
susreta,radosti,patnje i stradanja
ostavise vetrovi neizbrisiv trag.

Kad zivot zivotom romane pise
srce mu diktira,oko budno prati
tisinu zaljuljale kolevke trazi
da na tren se u nju kao nekad vrati.

JA
 
Ljubav i mreznja potpuno izopacuju nas sud: kod neprijatelja mi vidimo samo mane,kod nasih ljubimaca samo prednosti,pa nam cak i njihove mane izgledaju privlacne.Slicnu tajnu moc vrsi i nasa licna korist,ma kakva bila:ono sto njoj odgovara izgleda nam odmah pravedno,razumno i posteno,a sto joj je protivno,ukazuje nam se,najiskrenije,kao nepravedno i gnusno ili nerazumno i apsurdno.Otud tolike predrasude,staleske,profesionalne,nacionalne,predrasude sekti i religija...jednom prihvacena hipoteza,daje nam oci risa za sve sto je potvrdjuje,a cini nas slepim za sve sto joj protivureci.Ono sto se nasoj partiji,,nasem planu,nasoj zelji,nasoj nadi suprodstavlja,mi cesto ne mozemo ni da pojmimo i kada je to svima drugima jasno:ono sto je za nas povoljno,odmah vidimo vec izdaleka.Ono sto nam se srcu suprodstavlja,glava ne prima.Mi se drzimo grcevito za mnoge zablude celog svog zivota,pazimo se dobro da ne ispitujemo njihove razloge,zato samo sto se i nesvesno plasimo da bismo mogli otkriti da smo tako dugo verovali u nesto lazno i zastupali ga.Tako je nas intelekt svakodnevno zaludjivan i podmicivan varkama nasih naklonosti.
(Sopenhauer)
 
Za ratnika svetlosti nista sto postoji nije apstraktno. Sve je konkretno i sve ga se tice. On ne sedi u udobnosti svog satora posmatrajuci sta se dogadja napolju, u svetu; vec prihvata svaki izazov kao priliku da unese promenu u vlastiti zivot. Neki od njegovih saboraca vecito negoduju zbog nemogucnosti izbora, razglabajuci tudje odluke. Ratnik, medjutim, svoje misli pretvara u dela. Dogodi se da promasi cilj i tada - bez prituzbi - placa svoju pogresku, ili pak skrene s puta i izgubi mnogo vremena dok se ne vrati na zacrtani pravac. Ali ratnik nikada ne odustaje

 
Ratnik svetlosti poznaje znacaj intuicije.
Ratnik svetlosti potrebuje strpljenje i brzinu u isto vreme.
Ratnik svetlosti kad nesto pocne, ide do kraja.
Ratnik svetlosti ne odlaze svoje odluke.
Ratnik svetlosti ima svoje snove.
I ti snovi ga vode napred.
Ali nikad nece nasesti zabludi da je put lak a vrata siroka.
Ratnik svetlosti se smesi, jer nema niceg sto ga plasi.
I niceg sto ga sputava.
S pouzdanjem coveka koji zna sta hoce, otvara vrata.
Ratnik svetlosti zna da se trud isplati.
 
Danas sam možda najsrećniji čovek na svetu jer meni pripada sve što ne želim...a jedinoj zeni do koje mi je stalo u životu svaki zaokret elise priblažava me...a možda ću sve izgubiti kada stignem do nje...ali imaću nju...
 
Svaki ratnik svetlosti bar jednom je iskusio strah da se upusti u bitku, bar jednom je pomislio da nije ratnik svetlosti. Zato i jeste ratnik svetlosti; zato sto je prosao kroz sve to, a nije izgubio nadu da je bolji nego sto jeste.
Ratnik svetlosti zna da niko nije budala, jer zivot svakoga poducava
-cak i kad to zahteva vremena.
Ratnik svetlosti poznaje svoje nedostatke.
Ali,isto tako poznaje i svoje vrednosti.
Ratnik svetlosti proucava vrlo pazljivo polozaj koji namerava da osvoji.
Ratnik svetlosti stalno proverava svoju opremu sastavljenu iz tri dela: vere, nade i ljubavi. Ako su sve tri na broju, onda ne okleva da nastavi dalje.
Ratnik svetlosti uvek koristi zrnce ludosti. Jer u ratu i u ljubavi nije moguce sve predvideti.
Da bi verovao u svoj vlastiti put, nema potrebe da dokazuje kako je tudji put pogresan.
Protivnik je mudar. Ratnik svetlosti koristi svaku priliku da sebe poduci.
Ratnik svetlosti se ne boji da ce ispasti budala.
Ratnik svetlosti ne traci svoje vreme slusajuci provokacije:
on ima sudbinu koju treba ispuniti.
Ratnik svetlosti ne slusa sta djavo govori on je gospodar svog maca.




RATNIK%20SVETLOSTI%202.JPG
 
Poslednja izmena:
S vremena na vreme čini mi se da u nekom susretu, u predskazanju, u odredjenom razvoju dogadjaja prepoznajem sudbinu, ali kada je suviše puteva, oni nikuda ne vode - suviše brojne sume ne sabiraju se! Osećam lepo u toj raznovrsnosti, u tom neredu, prisustvo jedne ličnosti, ali njen oblik kao da je uvek ocrtan pritiskom okolnosti, a crte joj se mute kao slika koja se ogleda u vodi. Uostalom, masa mojih sklonosti, želja, planova, ostaje neodredjena i neuhvatljiva - kao što je avet.
 
Postoje razdoblja tokom dugih i krupnih promena kada se vreme izvrće prema spolja, a bića tada tonu u život. Još su od kristalno čistog duha, žive u nenarušenoj radosti, kruže u lepoti i beskrajnom vremenu. Tada još nema sunca i meseca, zvezda, i nema dana i noći, nema sedmica i meseci, nema muškaraca i žena. A onda, tokom dugih vremena, tek odjednom izdiže se prijatna zemlja, blaga kao skorup i šarena kao duga, i mirisna i slatka kao med. Jedno biće je spopala želja i okusilo ju je; prijala mu je, ali je postalo žedno. I ostali su redom okusili zemlju, i svima je prijala, i svi su od toga postali žedni. A kada su bića okusila zemlju, izgubila su sopstvenu svetlost. I kada su izgubila unutarnju svetlost, nastala je spoljna svetlost, sunce, mesec i zvezde, nastali su dani i noći, nastale su sedmice i meseci. I što su bića više jela zemlju, sve su više gubila svoj kristalno čist duh i lepotu. I tada je nestala prijatna zemlja, a iz nje su izrasli pupoljci kao pečurke a bića su jela pupoljke, i što su više jela, telo im je postajalo sve grublje i sve se više gubila njihova lepota. Žito je onda još raslo divlje, belo poput brašna, nije ga trebalo mleti, bilo je slatko, nije ga trebalo peći. Ono što bi uveče pobrali, ujutru bi izraslo, što bi ujutru pobrali, uveče bi izraslo. Bića su jela žito, a onda je na njihovom jednom delu tela postalo vidljivo da su žene, na drugom da su muškarci. I kada su se pogledali, spopala ih je žarka strast i zagrlili su se. Ostali su se sablaznili, i zbog toga su bića počela da grade kuće i da u njih skrivaju svoj stid. Jednog dana je jedno biće ovako proslovilo: Zašto da idem po žito i ujutru i uveče? I ujutru je nabralo i ono što mu je bilo potrebno uveče. Tada žito već nije sasvim izraslo sutradan, tek do polovine. I ostali su tako uradili, i žito nigde nije sasvim izraslo, tek samo do polovine. A drugi put je opet jedno biće reklo: Zašto da idem svaki dan po žito? I jednog dana je nabralo onoliko koliko mu je bilo potrebno za dva dana. A žito je tada poraslo samo za četvrtinu, a kada su bića odjednom nabrala za celu sedmicu, izraslo je samo osmi deo. Šta bi bilo, rekla su bića, ako bismo zemlju podelili izmedju sebe? I podeliše zemlju, a onda je nekoliko bića bralo iz tuđeg. Kada su ostali primetili, oni rekoše: Izaberimo nekoga izmedju sebe ko će paziti da svako bere samo sa svoje zemlje. I tada nastade vladar, a za njim dodje sveštenik, ratnik, gradjanin, seljak i zanatlija.
 
"Čovek ima u sebi deset hiljada pari gena; nije u stanju, međutim, da kontroliše nijedan od njih, oni sami donose sve svoje odluke, i premda se može učiniti da čovek nosi gene, geni su ti koji nose čoveka, čovek je samo njihova životna stanica, obličje koje trenutno zauzimaju."
 
"Ja sam Oz, Veliki i Strašni", progovori čudovište glasom koji je bio nalik na riku. "Ko si ti i zašto si želeo da me vidiš?"

"Ja sam drvoseča i načinjen sam od lima. Zato nemam srce i ne mogu da volim. Molim vas, dajte mi srce kako se ne bih razlikovao od ostalih ljudi."

"Što se toga tiče", odgovori Oz, "mislim da grešiš što želiš srce. Ono većinu ljudi čini nesrećnim. Ni ne slutiš koliko si srećan što ga nemaš!"
 
"...Kada je pogledao u njene crne oci,njene usne koje su se dvoumile izmedju osmjeha I cutanja,shvatio je najznacajniji I najmudriji dio jezika kojim svijet govori, I koji svi ljudi na zemlji mogu da razumiju u svojim srcima. A to se zvalo ljubav,nesto starije od ljudi I od same pustinje, a sto je ipak svaki put istom snagom izbijalo bilo gdje da se srtenu dva pogleda, kao sto su to ovoga puta desilo pored jednog bunara. Usne su se konacno odlucile na osmjeh, a to je bio znak, znak koji je on, ne znajuci, ocekivao toliko vremena u svom zivotu, znak koji je trazio I medju ovcama I u knjigama, medju kristalima I u tisini pustinje.
Tako je izgledao susti jezik svijeta, bez objasnjenja, jer Vaseljeni nisu bila potrebna objasnjenja da bi nastavila svoj put u proctor bez kraja. Mladic je u tom trenutku jedino shvatao da se nalazi pred zenom svog zivota, a ni njoj nisu bile potrebne nikakve rijeci da bi isto znala. U to je bio sigurniji nego u bilo sta na svijetu, iako su njegovi roditelji I roditelji njegovih roditelja govorili da je potrebno zabavljati se, vjeriti se, upoznati osobu I imati para prije zenidbe. Taj koji je to govorio, nikad nije upoznao univerzalni jezik, jerk ad se covjek u njega zagnjuri, onda mu je lako da shvati da na svijetu uvjek postoji jedna osoba koja ceka onu drugu, bilo to nasred neke pustinje ili usred nekog velikog grada. I kada se te osobe sretnu I njihovi pogledi se ukrste, sva proslost I sva buducnost gube svaki znacaj I samo postoji taj trenutak I ta nevjerovatna sigurnost da je sve stvari pod suncem ispisala jedna ista ruka. Ruka koja budi ljubav I koja je stvorila jednu dusu bliznakinju za svaku osobu koja radi, odmara se I trazi blago pod suncem. Jer bez toga nijedan san ljudske rase ne bi imao bilo kakvog smisla..."
 
Pravu ljubav mozemo pronaci tek onda kad sebe iznutra uravnotezimo. Verujem da onda kad trazimo i lutamo ne znajuci uopste sta zelimo od sebe i zivota, da se samo gubimo….
Kad po prvi put postanemo spremni drugu individuu prihvatiti BAS TAKVU KAKVA ONA JESTE, unikatnu /jer svi smo mi unikatni primerci na ovoj planeti/, nesavrsenu, punu mana i neobicnih zelja bez ikakvih primisli da je menjamo na nacin kako mi mislimo da bi bas TREBALA BITI… Da, verujem da je to LJUBAV.
 

Back
Top