Život pisan srcem



Piće ima zakon: bilo kada, bilo gdje, bilo kako. Za ozbiljno vrijeme, ozbiljnog čovjeka i ozbiljan narod to je dovoljno. Danas taj zakon, nažalost, često zloupotrebljavaju. Čuo sam da je neko ljeti, u sumraku pod lozom, pio szentgyorgyvolgyi i čitao novine. Da to nije rekao čovjek od riječi, pomislio bih da laže. Kad ljeti u sumraku pod lozama piješ szentgyorgyvolgyi, znači da se radi o velikom i svečanom trenutku u životu. Potrebno je obavezno postaviti sto, pokriti žutim ili roza stolnjakom, u vazu dati cvijeće, i to ciniju ili suncokret, i čitati uistinu velike pjesnike, Pindara, Dantea ili Keatsa. Ko ne poznaje takve trenutke možemo reći da je izgubljen čovjek.
Postoji još nekoliko takvih dogadjaja koji bodu u oči. Na svečanoj večeri dok su sa mladom punjenom guskom pili szekszardi, neki je gospodin nazdravljao nadnačelniku. Nažalost to danas spada u moguće stvari. U nekom selu su pričali da je notar uz kobasicu sa dinstanom paprikom i paradajzom pio stari pannonhalmi. Ako je to istina, bio je notar slabouman ili ateist. Vjeovatno zadnje.
Zakon pijenja je kao i zakon ljubavi: bilo kada, bilo gdje, bilo kako. Ali kao u ljubavi i u piću su važne sve okolnosti. Po prirodi vina treba odabrati godišnje doba i dio dana. Postoji vino za ljenčarenje, zavodljivo vino, pripovijedajuće vino, tragično vino. Najveća bezosjećajnost je, naprimer, na veselom obiteljskom ručku piti dramatično vino. Isto takva neukusnost je na službenom vjenčanju piti razuzdano vino. Kada si sam i nalaziš se vani, uvijek potraži pravu perspektivu. Vino voli visinu i dobar pogled, voli gledati odozgo. Kad si u sobi uvijek najprije pripremi sto i postavi stolnjak. Barbar pije na povoštenom platnu, nesrećnik, a ne zato što nema stolnjaka, nego zato što nema srca za pijenje. U svakom slučaju najprije nešto pojedi, bar nekoliko orasčića, lješnika ili badema. Poslije masnog sjemena razvija se pravi ukus vina. U kasnu jesen neka na tvome stolu uvijek budu kesteni, pečeni, kuvani ili u pecivu i preko njih pij oštro mlado vino. Ne zaboravi krizantemu! Može biti žuta, svjetloljubičasta ili bijela, svejedno, samo da je tu. Kesten, krizantema i mlado vino. Zapamti to dobro!


 
Ispunjenost duše

Kapi sreće rose nad mojim životom
I maglovita tama nestaje sa mojih
trepavica
Krivac svemu si Ti jer si zavirio
u unutrašnjost moje duše
I samo jedan Tvoj smiješak oživio
je moju zaspalost
Uzalud sam se godinama odmarala
lebdeći mislima ka nekom
savršenstvu
Samo Tvoj tihi korak bio je presudan
da osjetim ispunjenost duše
Da se prizemljim u stvarnosti
Tvoje ljubavi
Da se okupam istinom u Tvojim
očima
Da se nastanim zauvijek
u Tvome srcu


Evica Kraljic




 
Zovem se Ljubav.

Postojala sam pre nego sto je bilo šta postojalo u Univerzumu, postojala sam pre nego sto je postojala priroda, postojala sam prije nego sto je postojao covek.
Bila sam usamljena, htela sam da podelim sve ovo sto nosim sa sobom kroz nebrojene vekove i stvorila sam svet koji sam htela da se mojim imenom zove.

Uvukla sam se u more i jezera, u reke i potoke, u planine i beskrajna polja, u sume i proplanke.

Ja sam ona u kojoj se umivate, ja sam ona u kojoj lice svoje ogledate, ja sam ona koju udisete.
Volim da dodjem iznenada, kada se nenadate, volim da vam oduzmem dah, volim da vam oduzmem moc govora.
Volim da vam srce brzo zakuca, da vam kolena klecaju, da cesto izgovarate nesuvisle recenice.
Volim da zbog mene radite nepromišljene stvari, da se smete kao deca, volim da setate livadama i berete retko cvece.
Volim da ste radosni zbog mene, volim da zbog mene pevate, volim da zbog mene pesme pišete, da zbog mene price izmišljate kojima nijedna bajka ravna nije.

Ali sam tuzna kada me se bojite.
Tukli ste me, mucili, zatvarali u tamne kleti, izbacivali iz hramova, ostavljali me gladnu i zednu, zaklanjali ste sunce od mene, slali vecne kise i tmurne oblake, krali ste duge od mene.
Vezivali ste me lancima, niste mi dali da se sirim i razvijam, govorili ste cak i da ne postojim.
Niste verovali u mene, izmišljali ste strasne stvari samo da prikrijete moje ime, palili ste, pljackali ste, ubijali ste.

Ali sve sam zbog vas izdrzala.
Nisam se bunila, plakala sam u tajnosti da me ne vidite nesrecnu, da vas ne rastuzim.
Sve lance sam pokidala, sve sam oblake rasterala, nepriemetno, tiho i tajno, da mi se ne prepadnete naprasno.
Sunjala sam se kao mio lopov oko vasih srca, omeksivala ograde koje ste postavljali i mislili ste da vam se nece moci nikada vise ukloniti.
Brisala sam vam suze sa lica kada ste mislili da vam ih nema ko obrisati, terala na smeh kada ste mislili da cete vecno plakati, terala vas na govor i tada kada biste se zarekli na vecno cutanje.

Ne bojte se.
Primite me u svoje dvorove, otvorite mi vase hramove.
Primpremite sudove duse svoje da vam ih napunim radoscu i veseljem.
Ja cu biti vasa molitva, ja cu biti vas vid kada ne vidite, ja cu biti vas sluh kada ne cujete, ja cu vas nahraniti kada ogladnite, ja cu vas napojiti kada ozednite.
Ja cu biti vasa svetlost u mraku, ja cu biti put po kojim cete hoditi kada budete mislili da prolazite nepoznatim predelima.

Ne bojte se.
Otvorite srce i primite me u sebe.
Jer sam tu.
Jer postojim.

Zovem se Ljubav, samo me pozovite i bicu tu...

S
 
Neka se izvrne sav svet i na levak sruci u tebe,
Neka nice drvece koje niko nije posadio.
Neka se niko ne pridrzava svojih oblika i granica,
Neka tresnje, neka jabuke ne budu okrugle,
Nego kakve god i kolike god hoce,
Neka se slonovi uvuku u misje rupe!
Neka moju dusu grubo istovare na prvom djubristu,
Neka najjaci glasovi sruse sve plafone,
Neka se nebesa otarase snega i kise,
Neka sve ostane cisto i slobodno,
Neka samo moji prsti budu prljavi od mastila,
I neka se proglasi ludakom
Svako ko pomisli da te vise voli!:heart:

M/B
 

Namenjeno jednoj divnoj... plavoj... posebnoj... Zeni...

Pisem ti pricu o tome...kako sam sam...i kako provodim dane...pisem ti pricu o tome kako si mi svakim danom sve potrebnija...i kako iste precrtavam...
Kako provodim dosadne i monotone dane i besane noci...pisem ti pricu a ne umem da pronadjem prave reci..ne umem recima da iskazem tugu...pisem ti pricu...ludice moja...o tome kako stalno mislim na tebe...kako sam samo tvoj...i kako ti u ovoj prici saljem sebe... ja ne umem da te dodirnem u prici...ne umem da dodirnem tvoje usne...tvoje ruke...mozda te moja prica zaboli...i bojim se da je napisem...ali ona vec mesecima drhti u meni...i moli me da ti kazem...sve one reci bolne i nezne...koje se radjaju u mojoj glavi. Ali kako da ti napisem broj onih suza kada sam plakao...kada to ni sam ne znam...kako da ti opisem svoju ljubav koju nosim i koju sam cuvao samo za tebe...kada ona ni u deset knjiga ne bi stala...
Reci mi...sunce moje...kako da ti napisem najlepsu pricu o ljubavi...kada si to u stvari...Ti...
Sve ono sto mi je ikada trebalo...sve ono sto volim i sto me boli...ipak...pokusacu da ti napisem pricu...o najlepsem delu moga zivota koji je poceo u hladnom novembru... o ocima boje lesnika koje vidim kada zazmurim iako ih nikada nisam video...napisacu ti najlepse reci koje znam...ali sve je to nista...sve je to samo magla...jer jedino sto zelim je da dodirnem...tvoje srce...jedino zelim da shvatis da je...sve ono sto nisam napisao...sve ono sto sam precutao...zbog toga...sto ne zelim da budim ceznju i strast... i da stvaram bol...i evo...napisao sam ti pricu...mada jedino sto sam zeleo u ovom trenutku...je da ti kazem da Te Volim...
 
Poslednja izmena:
Da te dotaknem
Da u tebe proniknem
Pogledom
Da te zagrlim
Najjace
Da te poljubim
Makar ovlas
Da ti izmamim osmeh
Kao nekad
Da ti olaksam
Tugu
Da mi olaksas
Bol
Da veceras
Prevarimo samocu
Zajedno
Da, zelim to
I za to živim
Ali meni dovoljno
Bice
Da te sutra ponovo
Dugo
Posmatram
Izdaleka
Da ti se divim
I da u sebi sapnem
Koliko te volim
I svoju tajnu od svih
Da krijem

 

Галанд
август 16, 2007 Posted by Zoran Matić

Зимско сунце полако је тонуло. Држао ју је у наручју. Њена коса, коју хладни ветар мрсише, милова му лице.- Спрема се олуја. Хајдемо унутра. - рече му тихо.- Сачекај љубави. Сачекај, желим нешто да видиш.- Постаје хладно, уђимо.- Погледај, погледај тамо. - показа руком негде у даљину.- Шта раде тамо, ускоро ће снег, ветар се појачава, зашто не дођу у град? Чини се да чујем смех.- Они никада овде не могу доћи, никада - рекао је тужно грлећи је.У одаји на највишој кули града било је топло. Ватра је тихо горела а ветар који је хуком доносио хладноћу не пробијаше топлину.- Ко су они? - упита га у полугласу.- Дођи до мене љубљви, седи и саслушај стару причу, стару колико и векови од доба наших праотаца. Звали су га Галанд. Био је краљ, барем тако говоре. Она била је краљица. Звали су је Крид.Њене дворе похараше дивље хорде. Он пружи је уточиште и дом. Пође у рат за слободу њених поседа.Била је тужна и сама. Тек понекад он видео би јој сјај у оку. Једино он, тако кажу. И наједном погледи су им се срели. Тек једном. Тек на трен. Копље у боју погоди га и он у грозници паде у постељу. Она, преузе бригу о њему а дани прођоше. Она паде у сан. Када он се пробуди виде је крај себе. Помилова је по коси. Она се тад пробуди и он је рече: - Ти заувек моја ћеш бити. Време је пролазило и он је пољуби. И она пољуби њега. Знали су да љубљв као њихова вечно траје. Кажу да то била је љубав, велика и јака као ни једна до тада. Говоре да он волео је њу. Говоре да она волела је њега. Кажу да отров намењен њему једном она попи. Он виде да је губи и испи оно што за њом у пехару оста. Негде у понору на путу ка наручју Молоховом док падала је у тмину он стиже и руку јој даде. - Врати ми се, - рече јој. И поведе је ка светлости што даље од мрака. Није дао да неко му је узме. Ратове доби и врати мир краљевству њеном. Пред љубави, као прва, тад дужност се јави и она од њега оде.Он остао је сам. Кажу да чувао је њу у свом сећању. Кажу да он њу заувек је волео. Кажу, да она је њега заувек волела.Говоре да сузама он написа песму. Најлепшу песму о љубави, никада довршену. Кажу да се свитак временом изгуби. Кажу да нико после њега је не певаше, никада. Са именом њеним тражио је снове, сваке вечери од кад је виде последњи пут. Кажу да очи чудно му сјајише, и да поглед му ледан би. Ратови и битке које водише без среће и жара победе га остављаше. Кажу да тражио је самоћу, да тражио је смрт. Нареди да донесу му књиге искона и старих заветних друида. Ноћима дугим он чита их. Кажу да чудне звуке чуше са куле у коју се затвори.Онда наједном његова крв постаде црна и тешка а душа из тела оде.Негде далеко, кажу, да она то је знала, да тада пришла је прозору и видела га у крају ноћи. Видела га је на ободу шуме. Он, само је стајао док јутарња мага полако се дизала.Чинило јој се да чује да је говори да ће једном доћи, једном кад време без времена прође. Говорио је да ће је чекати ту где тада га виде, да неће прећи реку Стикс. Онда је отишао, нестао у јутарњој магли. Тада одлучи да када јој се врати са њиме пође. Нареди да сваке ноћи бакље се пале на кулама града, јер он једном мора доћи. Доћи, и наћи пут до ње. Кажу, да само њега је волела.Пролазиле су године, кажу, да она је чекала. Једном док крај пролећне ноћи се ближио учини јој се да кроз сан чује дозивање имена, свога имена. Дошао је помисли. Срце јој закуца брже. Стрепња коју је осећала годинама, да можда упркос обећању, више неће га видети, неста у трену. Истрча кроз градске капије и нађе га на ободу шуме. Док се јутарња магла дизала пришла му је и додирнула његово лице, тако кажу. Пољуби га и даде му руку. Он поведе је, ти видела си, да путују светом, сада срећни и сами. Кажу, ветрови носе њихов смех. Кажу, само они који се воле, могу их видети, ћути њихов смех. Ја сам их видео, чуо смех, давно, већ после нашег првог сусрета. Желим да једном кад време овог света за нас прође лутамо као и они.Погледао је. Спавала је на његовим грудима први пут после толико година. Није знао да ли је чула све његове речи. Бојао се. Бојао се њеног одговора али негде у дубини душе знао је да она једном можда ће отићи и да је он тада мора пустити. Осетио је страх. Нешто тешко попут туге сви му се око срца. Помилова је по коси. Мирно је лежао, не желећи да је буди. Знао је да њу ће заувек волети. Мрак давно потисну светлост умирућег дана. Галанд и Крид су се смејали. Ветар је носио њихов смех ка онима који су их видели, ка онима који су се волели. 28.09.2003.
 
Razmisljam o tome kakva je nasa ljubav... da li je velika...ili mala... naspram svekolike ljubavi...ne znam...znam samo da je od onih ljubavi koje odolevaju svim iskusenjima...koje prolaze tiho i hrabro kroz sve nevolje...i uzivaju u svim srecnim trenucima...Takva je nasa ljubav...
Takve su samo prave ljubavi...Volim Te...
 


PAULA



Nicega drugog nema u ovoj pjesmi - sem tvog lica.
Nicega drugog nema ovdje - sem tvojih zednih, kao
noc sivih ociju.

Kej se u jezero pruzio pravo kao puscana cijev
Stojim na keju i pjevam o tebi kakvu te znam
ujutru.
Ne mislim na tvoje oci, tvoje lice.
Niti na tvoje razigrane noge, noge trkackih konja.
Zbog neceg drugog mislim na tebe ujutru na keju.

Tvoje su ruke sladje no hljeb orahove boje kad me
se taknes.
Tvoje se rame ocesalo omoju ruku - jugozapadni
vjetar krstari kejom.
Zaboravljam tvoje ruke i tvoje rame i opet kazem:

Nicega drugog nema u ovoj pjesmi - sem tvoga lica.
Nicega drugog nema ovdje - sem tvojih zednih,
kao noc sivih ociju.
 

VELIKI LOV


Ne mogu sad da ti kazem.
Kad me ne bude vise
Gonio i vitlao vetar
I kad se pretvori najzad u sapat-
Mozda cu, jednom, reci.

Kad ruzin odsjaj na suncu
Klone u izmaglicu
I kada ruza bude samo minula rumen,
Kad lice koje volim odluta,
Kada kapija poslednji put zabruji,
Kada vise ne vredi
Mahnuti i reci do vidjenja-
Mozda cu jednom, da ti kazem.

Od tebe lepsu ne upoznah:
Lovio sam te i iza svojih misli,
Saginjao se pod vetrom
I ispod ruza trazeci te.

Od tebe uzviseniju
Nikada naci necu.
 
Bila jednom tri stabla na brdu u šumi. Razmatrali su svoje nade i snove kada prvo stablo reče: "Jednog dana, nadam se, ja ću postati kovčeg za blago. Možda ću biti ukrašen zamršenom rezbarijom i svatko će vidjeti ljepotu." Tada drugo stablo reče: "Jednog dana ja ću biti moćan brod. Nosit ću kraljeve i kraljice preko voda i plovit ću do krajeva svijeta. Svatko će se osjećati sigurnim u meni zbog snage moga trupa." Konačno treće stablo reče: "Ja želim narasti i biti najviše i najravnije stablo u šumi. Ljudi će me vidjeti na vrhu brda, gledat će na moje grane i mislit će na nebesa i na Boga i kako sam im blizak. Ja ću biti najznačajnije stablo svih vremena i ljudi će me se uvijek sjetiti".
Nakon nekoliko godina molitvi o njihovim snovima da postanu stvarnost grupa drvosječa dođe do stabala. Jedan dođe do prvog stabla i reče: "Ovo izgleda snažno stablo, mislim da ću biti u stanju prodati drvo tesaru." i počne sjeći stablo. Stablo bijaše sretno. Znalo je da će ga tesar napraviti u kovčeg za blago. Kod drugog stabla drvosječa reče: "Ovo izgleda snažno stablo, bit ću u stanju prodati ga brodogradilištu." Drugo stablo bijaše sretno. Znalo je da je na putu postati moćan brod. Kada drvosječa dođe do trećeg stabla, stablo bijaše uplašeno jer ako ga posijeku, njegovi se snovi neće ostvariti. Jedan od drvosječa reče: "ne trebam ništa posebno od svog stabla pa ću uzeti ovo. I on posiječe stablo. Kada prvo stablo dospije kod tesara, napraviše ga u jasle za hraniti stoku. Staviše ga u štalu i napuniše sijenom. To nije ono što je on molio. Drugo stablo je napravljeno u mali ribarski brod. Završiše njegovi snovi o moćnom brodu koji nosi kraljeve. Treće stablo je nasječeno u velike komade i ostavljeno samo u mraku.

Godine su prošle, stabla zaboraviše svoje snove
Jednog dana, čovjek i žena dođu do staje. Ona se porodi i staviše dijete u jasle koje je napravljeno od prvog drveta. Čovjek je želio da je mogao napraviti kolijevku za dijete, ali ove jasle će morati zadovoljiti. Stablo je osjetilo važnost ovog događaja znajući da je sadržavalo najvažnije blago svih vremena. Godinama kasnije, grupa ljudi uđe u ribarski brod napravljen od drugog stabla. Jedan od njih bijaše umoran i ode spavati. Dok bijaše na vodi, podiže se velika oluja i stablo uvidje da nije dovoljno snažno da zaštiti ljude. Ljudi probudiše spavajućeg čovjeka, on se ustade, reče "MIR" i oluja stade. Tada stablo uvidje da je nosilo kralja nad kraljevima na brodu. Konačno netko dođe i uzme i treće stablo. Nošeno je kroz ulice dok su se drugi ljudi rugali čovjeku koji ga je nosio. Kada dođoše do mjesta, čovjek bijaše pribijen na stablo i uzvišen u zrak da umre na vrhu brda. Kada nedjelja dođe, stablo uvidje da je dovoljno snažno da stoji na brdu i da bude blizu Gospodina Boga jer Isus bijaše razapet na njemu.
 
Koji ti je djavo

Resio mladi djavo da se zeni pa otiso kod caleta djavola da ga pita gde da nadje devojku.
Cale mu kaze:
- Znas, sine, ovde u paklu su sve same *****, nego ti lepo idi na zemlju pa tamo ulovi neku postenu zenu.
- A kako da prepoznam takvu?
- Samo zvizni za njom, pa koja se okrene ta je ***** a koja nastavi dalje, ta je postena.
Otisao mladi djavo na zemlju, zvizdao za devojkama i najzad nasao jednu koja se na to nije okrenula, odneo je u pakao i ozenio se njom.

POUKA: ***vajte se devojke da vas ne odnese djavo!
:lol:
 
Павле - Коринћанима

Љубав је великошдушна,

добра је,

не завиди,

љубав се не хвали,

не надима се;

није непристојна,

не тражи своје,

није раздражљива,

не памти зло;

не радује се неправди,

а радује се истини;

све покрива, све верује,

свему се нада, све подноси.

Љубав никад не престаје.

Павле
 
JEDNA SUZA


Ponoć je. Ležim, a sve mislim na te -
U tvojoj bašti ja te vidjeh juče,
Gdje bereš krupne raspukle granate.

Mila kô zlatno nebo pošlje tuče,
U tihu hladu stare kruške one,
Sjede ti djeca i zadaću uče.

Nad šedrvanom leptiri se gone
I sjajne kapi, sa bezbroj rubina,
Rasipaju se, dok polako tone

Jesenje sunce... I kô sa visina
Olovni oblak, po duši mi pade
Najcrnji pokrov bola i gorčina.

I kobna misô moriti me stade:
Što moja nisi, i što smiraj dana
Ne nosi meni zvijezde, no jade?

Što moje bašte ostaše bez grana
I slatka ploda, što rađa i zrije
Na vatri srca?... Gdje su jorgovana

Vijenci plavi?... Gdi je kletva, gdi je?...
Vaj, vjetar huji... a ja mislim na te,
I sve te gledam, kroz suzu što lije,

Gdje bereš slatke, raspukle
 



MOSTOVI


Daljina

I uvek neki mostovi -
razrušeni zaboravljeni
il` novi i nestrpljivi
da se na njih nogom stane



I cirkuske žice vežu ljude

I klizavi balvani
I ponori
I zidovi

Nataša D. bluebricksky

ipd031-1-1.jpg
 


Spushtao se tiho suton, a ja sam uspeo na trenutak da ti ugledam oči dok si dolazila kući, zaklonjen onim granjem pored puta. Nastojao sam što duže da ih gledam, duboke i drage pune neobičnog sjaja ali i sete i neke daleke tuge.

Sav sam drhturio od neke tihe jeze, a toliko sam želeo da osetim kakve li brige te more, dušo moja?

Možda je srce tvoje i osetilo, bar neke noći, da sam pod prozorom tvojim i da uporno zgledujem, nadam se i očekujem neki pokret-znak, uzdah, svetla zračak..misao..

Ponekad duša onako ustrepti, misli se uskovitlaju i metež prave i nevidljiva ruka me vuče da krenem gore ka tebi..a ipak ne mogu!

Ne!! Nikako ne želim da te uznemirim ni na trenutak jedan!

Tvoj mir ću svojim nemirom čuvati celog života i neću zaliti nikad, ali je teško ne reći nikom da te čekam i želim i dalje, možda i još jače nego ikada pre.

Znam da to srce oseća tvoje, sluti i drhti kao i moje i čeka, nada se.

Svaki put strahujem da me ne vidiš, da me ne prepozna neko da ne poremetim mir makar i prividan bio..

Polazio sam i vraćao se tu dole kroz cveće i orošenu travu, ispod drveća, pored onih ruža koje zajedno brali svakog proleća i radovali se.

Kako mi je srce udaralo dok sam te gledao na balkonu sa šoljicom u ruci usamljenu, pogleda uprtog u zvezde, u daljinu...možda ka meni, onako u mislima, kao što ja umem satima da činim, možda?..

Nisam smeo da dishem da neshto ne pomerim da vazduh ne poigra, ni jedan listak da se ne pokrene, kako bih otkucaje tvog srca čuo, kao nekada, onako u tišini.

U našoj tišini, koju samo mi osećamo i ćutimo dušo moja.

Polazio sam i vraćao se bezbroj puta i nikad prestati neću da se vraćam.

Nisam mogao da odem, iako cele noći nisi izlazila na balkon, niti gledala kroz prozor.

Kako li ti je?

Srećna li si možda?

Sanjaš me ili tuguješ?

Da li tuguješ ili te i dalje život muči zamkama,

Možda tuguješ za nama, za uspomenama, za novom ljubavi, za nedostignutim željama...?

Kazu da se mudrost meri, skladom izmedju zelja i mogućnosti“, pa onda ja mozda nikada nisam bio mudar, kako mi mnogi tvrde, jer su mi želje ipak jače i veće od mogućnosti i nisam siguran da ih ikada mogu uskladiti, barem kada si ti u pitanju, dušo moja?

Zasvetlelo je severno nebo, padalica zvezad je prosekla tamu i nestala negde daleko, a ja ne stigoh da poželim po hiljaditi put istu želju - da mi se ispuni, pa valjda je i same zvezde napamet znaju i zato padaju iznenada-brzo.

Začu se kikot i bat koraka iza ugla u jednom trenu, a onda u sledećem tik kraj mene si prošla i opila me svojim mirisom omamnim. Osetio sam vrtoglavicu i učini mi se da će mi srce iskočiti iz grudi u jednom jedinom trenu. Ruka je poletela sama i zakoračio sam onako ponešen, zagledan, omamljen i zaustio da kazem: vol i m...te ali me glas izdade, samo onako u sebi, negde duboko unutra u nedokučivom delu sebe, gde ne smem bez tebe da ulazim, da nešto ne pokvarim, ovako trapav i nespretan, kao daleki eho se ču vrisak duše moje..

Ne znam zadremah li ali u neko doba u grudima mi koraci odzvanjaju i dah osećam, a ti mirna i nasmešena ruku pod ruku, lagano idete ka ulazu..ta silueta kraj tebe sam sigurno ja.

Vodiš me polako i na trenutke pogleduješ, oslanjaš mi se na rame glavom naslanjaš i mazno šapućeš meke i drage reči, pa čak i poneku bezobraznu, kao nekada, dušo moja..

Gledam i ne pomeram se, a duša trepti i zurim u vas, kako idete, onako vedri puni nade, iako ne ličim to sam sigurno ja sa tobom, samo sam pomalo promenio stil, možda se pravim važan što sam konačno uz tebe na tom „opasnom“ mestu, gde sam oduvek, na žalost, nepozeljan svima, osim tebi, dušo moja, a sad i tebi zbog njih možda.

Na tren me izdadoše noge i malo se poplaših, jer nocna ptica mi prolete tik iznad glave iz jedne krošnje u drugu i to me uveri da sam ovde,a ne tamo sa tobom i žao mi bi. Ostadoh nepomičan na vlažnoj travi pokraj staze, pod tvojim prozorom dole, u sred prohladne noći, al' mi se i dalje činilo da sam i tamo upravo ušao sa tobom, ruku pod ruku, u ulaz, na stepenište u sobu našu, dušo moja..

To sam se ja udvojio izgleda?- pitam se.

Kako sad mogu biti i tamo i ovde u isto vreme?

I na oba mesta sam srecan, jer sam u tvojoj blizini i mogu da osetim miris, čujem semh i otkucaje srca.[/

Hiljade nepovezanih misli su prosto tekle-kuljale i preplitale se k’o kose devojačke na vetru, dok sam pokušavao da se koncentrišem i učinim nešto sa sobom, a da to ne bude glupo i da te ne osramotim nespretnošću svojom.

Da mi ne zameriš posle, kako sam po ko zna koji put brzoplet i ne znam da se kontrolišem u tvojoj blizini .

Necu to da budem!!

Rukama zadržavam dah i srce, a oči i onako se ne pomeraju, nego je pogled prikovan za tebe neprestano..

Hoću da budem jak i siguran u sebe, da se ponosiš mnome, pa nek boli koliko hoce i nek izgori i srce što tako luuudo kuca i poigrava-treperi k’o brezin list na jakom vetru.

Valja nam ceo zivot nekako u istom svetu odživeti, jer drugog rezervnog nema ni za koga od nas, a ja sam srećan zbog toga, jer nas niko u njemu razdvojiti ne može ma gde se nalazili.

Koliko puta sam nastojao od onda da ne mislim na tebe, jer te ni mislima uznemiriti ne želim, dušo moja.

Vetar mi tiho šapuće tvojim glasom i na mahove me podiže ka nebu.

Čuje se ćuk u daljini.

Mrkla noc beše i tek poneka zvezda između oblaka izviruje i mami.

Hladno je, onako nekako iznutra više, nego što napolju je stud.

Volim ovako da sedim ovde i da razgovaram sa tobom u mislima, da ti šapućem i smejm se tvojim dosetkama, da ti „verujem“ kako si sasvim ok od onog dana i da te više ništa ne muči, nikakve brige ni tuga i da je osmeh na tvom licu stvaran i iskren.

Moram da ti se požalim na ove beštije, koje mi povremeno presecaju put i navode na stare ludosti koje iskreno ne želim od kad te sretoh, jer više uopšte ne uzivam u njima, a ipak ovako otudjen pristajem ponekad i na to, ma kako glupo bilo. Ne znam dokle i zašto to radim i stalno iznova se kajem i molim oproštaj.

Trenutak kasnije..

Taman sam mislio da krenem i već zakoračio na put, kad sam ponovo prepoznah po mirisu i u neverici se okrenuh i bacih pogled ka balkonu.

Nikog ne beše.

Čak su i svetla pogašena bila.

Nemoguće!-pomislih.

Tek što se okrenuh i skoro zakačih rukom par koji prolazi stazom pored mene, a sve jače se osecao poznati miris koji me tako luuudo mami i opija, pretrnuo sam od straha i od čežnje u isti mah, umalo ispusti krik, a oči zasuziše

Ipak ne!!
O Bože daj mi snage da odolim iskušenju, samo još ovaj put.

Odlazite skoro u tišini, tek poneka reč kratak osmeh.

Dodirnuo sam te dahom, jer si u trenu zastala, na samo korak od mene, u tami.

Bio sam siguran da ćutiš moje prisustvo i ad si uznemirena do bola, ako i ja..

Grozničavo su jurile misli, šta da kazem ako mi se javiš-pozoveš ali mi ništa „mudro“ na pamet palo nije. Sve misli su bile slivene samo u jednu - volim te dušo moja!

Stajala si ne znam koliko dugo, pokušavajući da „središ“ kosu, jer ju je vetar mrsio.

Znao sam da me osecaš, da ti je teško, da te je nemir uhvatio i da više ne slušaš pratioca, nego mu onako refleksno uzvraćaš pogled i klimanjem glave potvrđuješ prisustvo. A u duši si razgovarala sa mnom, osetio sam to duboko i nisi dala da se te dve priche preplicu ni trenutka..

Zato te volim i zato ću te uvek voleti, ma šta radila i ma s kim bila, jer verno čuvaš naše snove, iako mi naravno nije drago što sve se ovako ludo urušilo, bez moje želje i krivice.

Ljut sam bio na sebe i sada sam, što nisam znao šta da učinim u tom trenu.

Tako sam, kao nikad do tad, nemoćno izgledao sam sebi.

Deo neba nad nama se razvedrio te druge noci i osuo se zvezdama.

Topli poveterac je dopirao sa juga, tek na mahove.

Poželeh ko zna koji put da te na tren zagrlim, onako čvrsto, kao nekada-da te podignem i okrenem oko sebe hiljadu puta i da ne skidam usne sa tvojih dok daha u nama ima. Želeo sam da tako zanešeni uzletimo ka nebu, kao odbegli rigišpil, o kome dugo sanjarimo i zamišljamo ga zajedno.Tako prijatno smo se mnoge noći osećali na njemu, sami u postoru-zagrljeni čvrrrsto, željni života.

Ljubljena moja.

Dušo moja - tako duboko je odzvanjalo u meni ali se ipak otelo nije, ostalo je unutra.

I kad si pošla dalje i okrenula se još jednom, ni sad ne znam kakva me je sila zdrzala da ne potrčim i zagrlim te, mada sam sada srecan što nisam učinio tu glupost, jer bih te sigurno razočarao, kršenjem datog obećanja.

Izdržah, a sve je u meni otišlo k tebi osim mene samog.

Ne bi ti naravno bilo teško da shvatiš, da sam i prethodnih noći, kao i ove sada, i kao što ću ko zna koliko puta još boraviti ovde i dozivati te dušom i ćutati tvoj nemir.

I sada mi se čini da su nam se ipak pogledi na trenutak sreli u tami i da smo se jasno videli i zadrhtali ali ostali nemi i bez pokreta, sem misli koje su letele brzinom munja...

Jesu li nam rane povređene ili smo dovoljno jaki da izdržimo?
 


Čeka li nas ipak sreća zajedno ili ćemo se i dalje praviti da nam nije stalo, dušo moja?

Dovoljno smo oboje uporni i tvrdoglavi.

Mislim da smo „na inatu začeti“ i da cemo ga se teško odreći, a tako mnogo nas je koštao u zivotu pa ipak eto.

Pre neku noc sam sedeo u istom kafiću gde i ti, i uzivah u tvom osmehu.

Naravno da bih bio mnooogo srećniji, da sam ja bio taj koji te zasmejava, kao nekada, ali svejedno, tvoj mi je osmeh tako sladak i umirujuci da i ne primetim u tom trenutku, da se ti ustvari drugima smeješ i raduješ, a ne meni. Da li u njemu prepozanješ mene, kao što ja tebe stalno prepoznajem u drugima?

Ipak, ja sam oduvek i želeo da budeš srećna, pa kako god i drago mi je iskreno da je tako, a lagao bih mnogo, kad ne bih priznao da mi je neizmerno žao, shto razlog tvoje sreće više nisam ja, dušo moja.

Možda bi ponekad morali skinuti maske spokoja, makar u ovim letnjim noćima punim mesečine i pustiti srca da se beskrajno vole, koliko god to opasno bilo, možda.

I neke naredne noci dušo moja, ispod tvog prozora cu biti i gledati te na balkonu ili na ulici dok šetaš sa osmehom na licu, iza koga je duša puna oziljaka kao i moja, a medju njima je onaj naš najdublji i najbolniji od svih, pa zato najgromkijim smehom se pokriva i taji od sveta i od samih sebe.

Bojim se da ljude kao što smo mi udaljava strah od novih i još većih rana koje toliko bole, a leka im nema, niti ih onaj ko nije iskreno voleo može razumeti, a takvih je malo.

Kako sam siiilno besan na taj strah i gordost i sva ta pravila koja su nametnuli ljudi bez srca nemoćni da vole, neprijatelji ljubavi.

Ne dam da tebe povrede dušo moja, dokle god duše u meni ima.

Ne dam!!

Slutim meko obzorje i spremam se da krenem.

Uskoro ce svanuće i neko bi mogao da me prepozna, a znam da ti odavno spavaš i možda sanjaš našu livadu...šumicu-jezerce naše.

Zajedno sa tobom i ja sanjam nashu kucicu na osamku pored jezera okupanu mesečinom i prepunu ljubavi naše, dusho moja.

Našao sam te u sutonu, a evo odlazim sa obzorjem, ako ti ikada ustrebam, u nekom novom sutonu me potraži, dušo moja, i ja ću biti tu, zauvek sa tobom.



MJ
 
DŽENET VINTERSON - STRAST

U legendama niko Sveti Gral nije osvojio silom. To je uspelo Persivalu, nežnom vitezu, koji je ušao u razrušenu kapelu i našao što su drugi prevideli, tako što je prosto seo i mirovao. Mislim sada da sloboda nije biti ni moćan ni bogat, ni omiljen ni bez obaveza, već biti u stanju da voliš. Voleti drugoga toliko da makar i za tren zaboraviš na sebe, to znači biti slobodan. Mistici i crkvenjaci govore o odbacivanju ovog tela i njegovih žudnji, o odbijanju da robuješ puti. Ne kažu da se kroz put (telesno) osloba?amo. Da će nas žudnja za drugim uzdići iz nas samih potpunije no išta božansko.
Mlak smo mi svet i naša čežnja za slobodom, čežnja je za ljubavlju. Da imamo hrabrosti da volimo, ne bismo toliko cenili sve te ratne činove.
Ljubav je, kažu, ropstvo, a strast je demon i mnogi su se zbog ljubavi izgubili. Znam da je ovo istina, ali znam da i bez ljubavi samo pipamo kroz tunele svojih života i nikad sunca ne vidimo. Kad sam se zaljubio, to je bilo kao da sam prvi put pogledao u ogledalo i video sebe. U čudu sam podigao ruku i dotakao svoje obraze, svoje grlo. To sam bio ja. A kad sam se video i privikao se na to ko sam, nisam se bojao da poneki deo sebe mrzim, jer sam želeo da budem dostojan onoga u koga je ogledalo.
Tada, pošto sam prvi put osmotrio sebe, osmotrio sam svet i video da je raznolikiji i lepši no sto sam mislio. Kao i većina ljudi uživao sam u toplim večerima, u mirisu hrane i pticama koje probadaju nebo, ali nisam bio ni mistik ni Božji čovek i nisam osećao zanos o kojem sam čitao. Čeznuo sam za osećanjima, mada vam u to vreme ovo ne bih umeo reći. Reči kao što su strast i zanos... svi ih naučimo, ali one ostaju mrtve na stranici. Ponekad ih prevrćemo, da saznamo šta je s druge strane, i svako ima svoju priču o nekoj ženi ili nekom bordelu, o opijumskoj noći ili ratu. Toga se bojimo. Bojimo se strasti i smejemo se prejakoj ljubavi i onima koji previše vole.
A opet, čeznemo da nešto osetimo.
 
Grešio sam mnogo, i sad mi je žao
i što nisam više, i što nisam luđe
jer, samo će gresi, kada budem pao
biti moje delo - sve je drugo tuđe.

Grešio sam mnogo, učio da stradam
leteo sam iznad vaše mere stroge
grešio sam, jesam, i još ću, bar se nadam
svojim divnim grehom da usrećim mnoge.

Grešio sam, priznajem, nisam bio cveće
grešio i za vas, koji niste smeli,
a sad deo moga greha niko od vas neće
a ne bih ga dao - ni kad biste hteli.

Duško Trifunović
 
Tri sibice upaljene jedna za drugom u noci
jedna da ti vidim lice
druga da ti vidim oci
Poslednja da ti vidim usta
i citava tama noci da bih se setio svega toga
stezuci te u zagrljaju


Pričao neki čovjek: - Vidio sam u nekim planinama starca koji bijaše slijep, sakat (i bez nogu i bez ruku), kojeg je svaki čas hvatala oduzetost, a tijelo mu je već uveliko bilo u fazi raspadanja, tako da su crvi i drugi insekti jeli pojedine dijelove njegovog tijela. Starac je neprekidno ponavljao:
- Hvala Allahu koji me je sačuvao od belaja kojima su izloženi mnogi drugi ljudi, i koji me je odlikovao između njih Svojim fadiletima i blagodatima.

Ja mu rekoh: - O brate, a od čega te je to sačuvao Allah, kad su svi najgori belaji pali baš na tebe?

Starac podiže glavu i reče: - Bježi od mene, neznalico! Zar mi nije ostavio jezik kojim ću Ga u svakom momentu spominjati i zikriti, kao i srce kojim ću Ga voljeti i spoznavati!

(Šejh Abdul Medžid Ali)


Kada se nemam kome okrenuti
I kada se osjećam nekako potišteno,
Kada nemam nikoga za razgovor
I kada ne želim nigdje otići,

Zagledam se duboko u sebe
To je ljubav u mome srcu
Koja mi govori da si TI ovdje
Iako smo kilometrima razdvojeni.

Tada se smiješak pojavi na mome licu
I sunce počne sjati.
Začujem glas, tako tih i drag
Govori mi, "sve će biti u redu".

Može se činiti da si sam
Ali nikada nisi usamljen.
Kada god zatrebaš svoga Mene
Sve što trebaš je zazvati.

Ljubav je bezuvjetna
Na to se možeš osloniti.
Uvijek će stati iza tebe
I uvijek će ti biti prijatelj.

Kroz najcrnje noći i najdivnije dane
Ljubav te vidi i čuje ....


Ti si nesto moje ,
Nadam se da sam i ja tvoje.

 
Moja zadnja poruka sinoc je bio osmeh...jer znam da kad dobijem kratku poruku koja glasi...laku noc...osecam da ti je potreban mir da savladas jos te delice bola...demona proslosti... koji su ostali u tebi...osmeh je bio moja podrska tome...znam da ti je potreban...ne zelim da te boli...ti si u sustini olicenje neznosti i ljubavi...zelim da uzivas u nama i svemu sto smo do sada stvorili i sto cemo stvarati...
 
Kroz prozor mi masu suncani zraci a ja se danas prisecam detinjstava ...daleko sam
otisla...... ka mom prvom susretu sa Dionisom- bogom vina ...zasto bas tamo ?
Na jednom kamenom bloku uklesan natpis FELIX ROMULIANA
-Reljefni ukras na arhivolti na kojoj je natpis uklesan potvrdjuje da u nazivu Felix Romuliana prva rec ima religijsko i ideolosko znacenje, aludira na nesto sto je SVETO i VECNO.
Gamzigrad u dolini Timoka -rimsko carstvo .



Secam se kako sam se osecala neobicno na tom mestu ...
udisala svezinu vazduha tog magicnog mesta okruzenog zelenilom,cvrkutom ptica i jednom malom recicom.
Dok su neki nestrapljivo skakutali naokolo ja sam upijala to mesto
Dan danas kad god se setim tamo sam i vidim sebe kako dodirujem pazljivo mozaik
s postovanjem, kao da cu neki kamen povrediti svojim prstima.Recica mala na nekim mestima plitka ,prozirna da se moze videti svaki kamencic cak i najsitnije zrnce peska .
Vidim devojcicu sa masnom u kosi izuva sandalice,ushicena da je tu koraca...gazeci po vodi a onda cuceci posmatra okolinu i protok vode.....sa obe ruke zagrabi sljunak promatrajuci na suncu odbljesak mokrih kamencica i peska ....
zasvetluca neki komadic metala .
Izdvojivsi ga od peska posmatrala sam to malo parce u ruci ,izlizano od trenja sa kamenjem u vodi nesto je bilo urezano sto nisam mogla da protumacim na jednom mestu je bila rupica ...
Ushiceno razrogacenih ociju ;kao najvece blago drzala sam u ruci to parce metala i bila presretna ....
da sam ga upravo ja pronasla .


 
Poslednja izmena:
Rekose mi:”Morat ces birati izmedju uzitaka ovoga svijeta i mira drugoga svijeta.”
Odgovorih im: “Ja sam odabrao i slasti ovoga svijeta i spokoj onoga, jer u dubini duse cutim da je Vrhovni Pjesnik napisao samo jednu Pjesmu, savrsena sklada i cudesnih rima.”
(Halil Dzubran)​
 

Back
Top