Na zalu istocno od sela, postoji jedno ostrvo, s ogromnim hramom, prepunim zvona-rece zena
Decak primeti da je ona odevena u neobicno ruho i da nosi veo Nezaborava koji joj pokriva kosu. Nikada je ranije nije sreo.
"Jesi li vec video tu crkvu?" upita ona. "Otidji tamo pa mi posle reci kako ti izgleda"
Opcinjen zeninom Lepotom, decak ode na naznaceno mesti. Sede u pesak i zagleda se u horizont,
Ali nije ugledao nista osim onog sto je navikao da vidja: plavo nebo i Okean.
Razocaran, zaputi se u obliznje selo, da se raspita o Ostrvu sa crkvom prekrasnih, visokih zvonika.
" Aaa, to je bilo davno, jos u doba kad su moji cukundedovi ovde ziveli", rece mu jedan stari stanovnik.
"Onda je naisao zemljotres i Ostrvo je potonulo u more. Medjutim, iako vise ne mozemo da ga vidimo, i dalje uspevamo da cujemo zvona s hrama, kada ih more zanjise tamo na dnu."
Decak se vrati na zalo i naculi usi, ne bi li zacuo zvona. Proveo je tamo citavo popodne, ali jedino sto je uspeo da cuje bio je sum talasa i krici galebova.
Kad se spustila noc, decakovi roditelji dodjose po njega. Sutra izjutra vratio se na morsku obalu, nije mogao da veruje da bi onako lepa zena mogla da govori lazi. Ako se jednoga dana vrati, moci ce da joj kaze da nije video ostrvo, al' da je cuo zvona sa hrama, kako bruje uzljuljana gibanjem vode.
I prodjose tako mnogi medseci; zena se nije vracala i decak je vec zaboravio na nju. bio je ubedjen da mora otkriti biogatstvo i blaga potopljene crkve.
Ako zacuju zvona, po njihovom zvuku utvrdice gde se hram nalazi, a onda ce moci i da se domogne skrivenoga blaga.
Vise se nije zanimao za skolu, niti za staro drustvo. Postao je meta podsmeha druge dece, koja su obicno govorila:" On vise nije kao mi. Vise voli da bulji u more, jer se plasi da ne izgubi u igrama".
I svi bi se smejali, videvsi decaka kako uporno sedi na morskom zalu.
Iako nije uspeo da cuje stara zvona sa zvonika, decak je Vremenom naucio razne stvari. Primetio je, na primer, da ga sum talas, kojeg se toliko naslusao vise ne uznemirava. Malo kasnije, navikao se i na krestanje galebova, zujanje pcela, sum vertra u palmovom liscu.
Sest meseci nakon svog prvog razgovora sa zenom, decaka vise nijedan zvuk nije uspevao da pomete- ali zvona sa potppljene crkve nikako da se oglase.
S vremena na vreme, dolazili su ribaru da popricaju sa njim, i uporno tvrdili da cuju zvona.
Ali decak to nije uspevao. Posle nekog vremena, ribari skrenuse razgovor na drugu temu: " Suvise si zaokupljen zvukom zvona iz dubine; zaboravi na to i idi opet da se igras sa svojim drugarima. Mozda je samo ribarima dopusteno da ih cuju."
Kad je prosla skoro godina dana, decak pomisli: " Mozda su ovi ljudi u pravu. Bolje je da sacekam dok ne porastem, pa da se svakoga dana vracam na ovu plazu, jer sam je zavoleo. I jos pomisli mozda je sve to samo legenda i mozda su se u zemljotresu zvona polomila i zauvek zamukla."
Te veceri, resio je da se vrati kuci. Prisao je okeanu da se oprosti. Jos jedanput je pogledao prirodu - i kako vise nije bio zaokupljen zvonima- mogao je slobodno da se smesi pred lepotom pesme galebova, hucanjem mora i vetrom sto sumori u palmovom liscu.
Zacuo je, iz daleka, zagor svoji drugova u igri i obradovao se pri pomisli da ce se uskoro vratiti igrama svoga detinjstva.
Decak je bio zadovoljan- onako kako to samo deca umeju- zahvaljivao je sto je ziv. Bio je uveren da nije uludo stracio vreme, jer je naucio da posmatra i postuje prirodu.
I tada, dok je slusao more, galebove, vetar, sustanje palmovog lisca, glasove svojih drugara u igri zacuo je i prvi zvuk zvona.
I drugi.
I sledeci.
I jos jedan, sve dok se ne zabrujase sva zvona potonulog zvonika, na veliku decakovu radost.
Posle vise godina-vec kao odrastao covek vrati se na zalo svoga detinjstva. Nije vise nameravao da iskopava nikakvo blago sa dna mora; mozda je to bilo samo plaod njegovog uobrazilje; mozda nikad nije cuo bruj potopljenih zvona, jedne davne veceri u detinjstvu. No, ipak, resio je da se malo proseta da bi slusao hujanje vetra i pesmu galebova.
Kako se samo iznenadi kad je ugledao kako u pesku sedi ista ona zena sa kojom je razgovarao o potonulom Ostrvu sa crkvom i zvonima.
"Otkud vi ovde", upita.
"Cekala sam te", odgovori ona.
Primetio je da se zena-uprkos tolikim godinama koje su prosle- nomalo nije promenila; veo koji je zaklanjao njenu kosu nije izbledeo od vremena.
Ona mu pruzi jednu plavu svesku sa belim, praznim listovima.
"Pisi rece mu: Ratnik Svetlosti obraca paznju na decje poglede.
Jer deca umeju da posmatraju svet bez gorcine. Kad hoce da sazna da li je neka osoba u njegovoj blizini dostojna poverenja zeli najpre da vidi kako neko dete na nju gleda."
"Sta je to Ratnik Svetlosti?"
" Ti znas", odgovori ona, smeseci se. "To je onaj ko je kadar da pronikne u cudo zivota, da se bori do kraja za nesto sto veruje i- najzad da cuje zvona koja bruje sa dna mora".
On sebe nikada nije smatrao Ratnikom Svetlosti. Kao da mu cita misli, zena nastavi: "Svi su sposobni za to. Ali niko sebe ne smatra Ratnikom svetlosti, iako su ratnici".
On pogleda listove sveske. Zena se ponovo nasmesi.
Pisi o Ratniku", rece na kraju.
Vec je bila mrka noc kad je zena prestala da govori. Nastavise da sede, cutke, zagledani u mesec koji se radjao. "Imam mnogo protivurecnosti u onom sto ste mi pricali", rece on.
Zena ustade.
" Zbogom", rece. " Ti si znao da zvona na dnu mora nisu Legenda; ali bio si kadar, da ih cujes tek posto si shvatio da , VETAR, GALEBOVI , SUM PALMOVOG LISCA- SVI ZVUCI KOJE SI SLUSAO, CINE ZAPRAVO BRUJANJE ZVONA."Isto tako Ratnik Svetlosti zna da sve sto ga okruzuje- Njegove POBEDE, PORAZI, ODUSEVLJENJE I MALODUSNOST-SPADA U NJEGOVU DOBRU BORBU.
I ume da uportrebi pravu strategiju u pravom trenutku. Ratnik se ne trudi da uvek bude dosledan; naucio je da zivi sa vlastitim PROTIVRECNOSTIMA.
" Ko ste vi," upita.
Ali zena se udaljavala, koracajuci preko talasa u susret mesecu koji se radjao.
Svi koji veruju to znaju.
Na svetu ne postoji nista sto nije u jedinstvu sa svim ostalim oko sebe