Verujem da priče nemaju kraj, jer iako protagonista više nema, njihova dela i dalje utiču na one koji su ih nadživeli. Zato verujem da je Istorija okean u koji se ulivaju reke svih naših ličnih priča. Sva što je bilo pre nas pruža nam osnovu. Mi smo produžetak tih priča, kao što će oni koji dođu iza nas nastaviti naše. Povezani smo u mrežu koja se pruža kroz prostor, sva živa bića tesno su povezana, tako da se naše sudbine prepliću ali i kroz vreme; jer tu mrežu činimo mi koji smo živi danas, ali i oni koji su živeli juče, i oni koji će doći sutra.
Verujem da priče nemaju kraj, jer čak i kad se život završi, njegova energija pruža život drugima. Jedan leš (iz perspektive larvi) samo uvećava broj života ispod zemlje, kako bi doneli plodove iznad zemlje i hranili mnoštvo koje će, sa svoje strane, kad umre drugima podariti život. Dok je života u ovom svemiru, priča nijednog bića neće imati sopstveni kraj; samo će se preobraziti. Kad umremo, priča našeg života samo promeni žanr. Više nismo krimi roman, komedija ili epska priča. Postanemo udžbenik geografije, biologije, istorije.
Marselo Figeras, Kamčatka