Život pisan srcem

Gde god me put odvede... ja uvek ostajem tvoja.

6c7867a89eb983c2ce0b733027f79b03fe860936.jpg
 
Kajanje

Autor: Zoran Milivojević nedelja, 11.12.2016. u 10:05

Svaki put kada neko nešto pogreši, oseća se više ili manje neprijatno. Kada osoba uvidi da je njena greška izazvala neku veću negativnu posledicu – štetu – i oštetila nekog drugog, pojavljuje se osećanje krivice, koje se izražava kao kajanje. Kako ljudi često greše, dobro je razumeti krivicu i kajanje.

Glavna funkcija osećanja krivice jeste da se osoba iznutra i spolja distancira od svog pogrešnog postupka. Na taj način ona zauzima poziciju nekoga ko je dobar i ko se odriče svog lošeg postupka. Razlikovanje sebe kao osobe koja je dobra od svog lošeg postupka, preduslov je za osećanje onoga što se zove odrasla krivica, a što je osobina emocionalno zrelih ljudi. Deca po pravilu ne prave razliku između sebe i svog pogrešnog postupka, tako da kada shvate da su pogrešila, počinju loše da misle o sebi kao osobi. Osećanje krivice je rezultat ljutnje na samoga sebe, to jest zahtevanja od samog sebe da se prekine sa pogrešnim ponašanjem i da se ono ne ponavlja u budućnosti.

Priznanje krivice i izražavanje kajanja su poruka drugim ljudima koja glasi: „Za razliku od mog postupka, ja sam dobra osoba.“ Time osoba koja se kaje pokazuje oštećenom i drugim ljudima da je dobra, da nije imala lošu ili zlu nameru, da ne sude o njoj na osnovu postupka. Slično je i na sudu kada se okrivljenom uzima kao olakšavajuća okolnost to što priznaje krivicu i izražava kajanje. Time pokazuje da zna razliku između dobrog i lošeg, pa da prihvata moralne norme.

Osim što osoba koja se kaje ima želju da prizna svoju grešku, osećanje krivice je motiviše da ispravi negativnu posledicu, da smanji štetu bilo tako što će stvar vratiti u prethodno stanje, bilo tako što će ponuditi nadoknadu za štetu. Isto tako važno je i uputiti izvinjenje oštećenoj osobi, čime osoba koja je pogrešila pokazuje da je uvažava i da joj nije svejedno što se oseća loše zbog štete koju je pretrpela. Na taj način ona pokazuje oštećenom da prema njemu ima prijateljski odnos, tako da mu je teže da zauzme neprijateljski odnos, da mrzi i da se sveti. U tom smislu izražavanje kajanja „leči“ međuljudske odnose.

Osećanje krivice motiviše osobu i na učenje. Osim što je naučila da više nikada ne postupa na pogrešni način, ona se pita kakav bi bio ispravan postupak u nekoj budućoj sličnoj situaciji, kako ne bi ponovila grešku. Osećanje krivice i kajanje omogućuju ljudima koji tokom života ne mogu da izbegnu donošenje pogrešnih odluka i grešenje na druge načine, da uče iz svojih grešaka i da postaju ličnosti koje sve manje greše.

Iskreno kajanje bi trebalo razlikovati od manipulativnog straha od kazne kada neko imitira kajanje kako bi izbegao ili smanjio kaznu.

Kajanje poziva druge ljude na opraštanje. Međutim, ne bi trebalo oprostiti nekome, bilo odraslom ili detetu, neki loš postupak za koji se osoba nije iskreno pokajala.


 

Back
Top