Uspravljam se sirim zenice,
i pitam se
hocu li dotaci onu misao
ozarenu
jednoga jutra,
gde putuje pogled oka moga.
Hocu li u tom pogledu
ponovo
videti svoju kucu seosku staru
koju sam davno ostavila kada
sam
u beli svet posla.
Hocu li sresti nekoga na kapiji
staroj,gde
nekada je bilo sve.
Ko zna sta cu zateci,ko zna
sta cu vise tamo
naci,strepim
dok idem sorom,zebnjom se pokrivam
i tiho dok idem
suza mi lice kvari.
U ocima mi se useljava praznina,
nema ostajem
kao preplasena ptica.
Jer stizem...i nailazim na jedno otplovljeno
detinjstvo,
koje cuteci nosim do svojih grobova.
I nadjoh se pod strasnim tamnim
podnebljem,
lezim pored grobiva i nadoilaze mi secanja.
Sada je
sve kasno...Sada ovde vise nikog nema.
Beskraj