Život pisan srcem

Stajala je pred njim i nemo ga gledala.Obuhvtio joj je lice dlanovima, naslanjajuci palceve levo i desno od ociju, priblizio joj se ustima i stao na tacno dva santimetra. Osetio je da ce da padne gledajuci ga, cekajuci da joj oduzme i usne i jezik i nepca i dah iz grla. Ovako je rekao da ce biti, ovako je ona znala da ce joj se tresti kolena, da ce je izdati noge i glas… sve da ce da je izda kad je on prvi put bude poljubio. Zaronio joj je pod nepca. Otvarala se polako u strahu da ce da padne, da ce samo niz njega da sklizne i onesvesti se. Obecao joj je da ce srce opet poceti da joj kuca, nekih sat-dva posto prestane da je ljubi. Verovala mu je. Verovala je u ovaj vatromet koji joj se palio iza cela, u ringispil koji se vrteo u njenoj glavi, u spokoj pesme koja se cula sa nekog udaljenog vergla…Za nju je, ljubeci je, gradio najlepse vasariste, samo njoj, sve svoje davao je ovim poljupcem, pretakao je u nju sve svoje snove i nade, sve zelje, svaku uspomenu, ispitujuci koliko njega moze u nju da stane. Uranjao je svojim u njena usta, zauvek ostavljajuci stazu kojoj niko ne moze osim njega proci. Dlanove je oprezno zavukla ispod njegove majice, prekrstajuci svoje prste na njegovim leđima. Zategao se. Napeo misice. Znao je bolje od nje. Mora da prezivi ljubljenje,da bi je ljubio..Njene grudi su nasle put do njegovih grudi, ruke do njegovih ramena, do bola i jecaja obasipao ju je neznoscu, pazeci na nju, voleo ju je, dodirivao zastajkujuci da joj po kozi i dahu raspozna zelju. Davala mu se,a kome drugom?Davala mu se, da iz nje izvuce i poslednje secanje na proslost, davala mu se, a on ju je ucio kako da ga doceka, kako da primi njegova milovanja.
 
Juče sam zobao pesak. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan obala ili pustinja.
Danas sam jeo zemlju. Probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan sami u nebu: planeta.
Sutra ću jesti breze. Pa probaj to malo sa mnom. Bićemo ceo dan šuma prepuna sunca i mirisa.
I senki poneke ptice koja se uplašila.Prekosutra ću gutati oblake.
Probajmo, bićemo ceo dan nečija kosa na obrazu i ličićemo na vazduh
 
2z5134y-1.gif


Ali mi je duša nekako potmulo i slatko tištala, kao da je nešto prozrela, kao od nekog predosećanja.
Moje uplašeno srce, drhteći od očekivanja, odgonetalo je nešto bojažljivo i sa radošću.
Odjednom, grudi su mi zadrhtale, zabolele, kao da ih je nešto probolo i suze, slatke suze briznuše mi iz očiju.
Pokrio sam lice rukama i sav drhteći kao travka neodoljivo se predao prvom saznanju i otkrivanju svoga srca,
prvom još nejasnom buđenju moje prirode.

(Dostojevski
 
jrhtEhEift-1.jpg


Jedan dečak je stalno mamio moje poglede.... Toliko je brzo jurio mojim mislima da sam jedva uspevala da pohvatam
sve konce svojih pomahnitalih prstiju koji želeše da dodirnu nežnost.... Srce mi je tuklo u ritmu njegovog juriša,
a oči svetlele kao neonske reklame.... Osmeh je tražio njegovo ime, a ruke grlile njegova kolena...
Poljubac je ostao na čelu kao znak prepoznavanja, žig.... Bila sam obeležena njegovim dodirom... Ulio me je u svoje ruke i
patentirao ugrizom kao najsuroviju iluziju i najnežniju stvarnost.... Danas su misli razbacane kud i kamo...
On stoji kao trenutak na mom dlanu...

(autor: neznost
 
Povlaci se u sebe da se skrije, uplasena ptica moje neizvesnosti...
Lepeta krilima tiho,u samoci, zapletena u beg bezizlazni...
Eh,da je sunce bar koji korak blize, da su zvezde na rukohvat rasporedjene,
mozda i ne bi bilo ove kazne, neshvatljive i neodredjene... Mozda bi ipak nasli put..
 
There was a blind girl who hated herself just because she was blind. She hated everyone, except her loving boyfriend. He was always there for her. She said that if she could only see the world, she would marry her boyfriend.

One day, someone donated a pair of eyes to her and then she could see everything, including her boyfriend. Her boyfriend asked her, “now that you can see the world, will you marry me?”

The girl was shocked when she saw that her boyfriend was blind too, and refused to marry him. Her boyfriend walked away in tears, and later wrote a letter to her saying:

“Just take care of my eyes dear.”

Izvor:Moral stories
 
"Na svetu postoje dve vrste ljudi: oni koji sanjaju i oni koji su prestali da sanjaju. Tužno je doživjeti starost kada izgubimo iluzije. Dokle god negujemo u sebi neki san, možemo da se osećamo mladima. U tome i jeste suština mladosti.
Daljina je kao vreme. Njome možemo da izmerimo samo materijalne stvari, kao što se sati mere kapima vode što padaju u klepsidru, ili peskom koji curi na dno peščanog sata. Ali, ko meri daljine duše? Mogu da se nalazim vrlo daleko od Iskaj, ali ću uvek biti blizu. Dokle god traje naša ljubav, bićemo sjedinjeni i ništa nas neće rastaviti. Kada se dva bića vole, ne postoje daljine. Nasuprot tome, kada ljubav iščezne, možemo deliti postelju i istovremeno biti daleki kao dve zvezde iz različitih galaksija."

Eduardo Santa - Pastir i zvezde
 
SERGEJ ALEKSANDROVIĆ JESENJIN


Датум рођења: 21. септембар 1895.
Место рођења: Константиново (Руска царевина)
Датум смрти: 28. децембар 1925.
Место смрти: Лењинград (Совјетски Савез)
Сергеј Александрович Јесењин (рус. Сергей Александрович Есенин; 21. септембра (стари календар) / 3. октобар 1895 — 28. децембар 1925) био је руски песник.
Јесењин важи за једног од најбољих и уједно најомиљенијих песника Русије. Због порекла са села, он је себе сматрао „песником села“, и у многим својим делима бавио се животом на селу. Рођен је у селу Константиново у Рјазањском региону, 1895.
Почео је да пише поезију са девет година. Као вундеркинд, преселио се у Москву 1912. и почео да ради као лектор у издаваштву и да паралелно похађа студије на Московском државном универзитету. Године 1915, преселио се у Санкт Петербург, где је упознао песнике Александра Блока, Сергеја Городетског, Николаја Кљујева и Андреја Белог. Уз њихову помоћ, Јесењин је изградио своју поетику и постао познат у књижевним круговима.


Са Исидором Данкан, године 1923.
Од 1922. до 1923. био је ожењен америчком плесачицом Изадором Данкан, коју је пратио на турнејама. Необично је било то да он није говорио стране језике, док она је знала само неколико десетина речи руског. Као последица алкохолизма, Сергеј је стекао лош глас због вандализма по хотелским собама. Очаји пијанства видљиви су у његовим песмама из овог периода. Брак са Исидором није дуго трајао, тако да се 1923. вратио у Москву.
Јесењин је био у браку укупно пет пута. Први и други брак је био са Синаидом Рајх, са којом је имао двоје деце. Имао је и двоје ванбрачне деце (једно од њих је био познати математичар и дисидент Александар Јесењин Волпин). После Исадоре Данкан, оженио се младалачком симпатијом Галином Бениславскајом, а касније Софијом Толстајом, унуком Лава Толстоја.
У почетку, Јесењин је подржавао Октобарску револуцију, међутим касније се разочарао њеним последицама. Велики број његових дела био је забрањен у Совјетском Савезу, нарочито у време Стаљина.
Последње две године Јесењиновог живота су биле пуне пијанства и лутања, али је у том периоду написао неке од својих најбољих песама. Јесењин се обесио у соби лењинградског хотела „Англетер“ (Angleterre). Постоји сумња се да је то било убиство по налогу агената званичне власти. Имао је 30 година. Галина Бениславскаја убила се на Јесењиновом гробу годину дана kasnije.

Izvor: Vikipedija

200px-Sergey_Yesenin.jpg
 
Poslednja izmena:
Ni o jednom "predmetu" se nije toliko govorilo u zivotnim pricama ..
a ni u knjizevnom korpusu koji su nam ostavili, kao o ljubavi.
Izgleda da nista nije toliko zaokupljao ljude, jer, sve satisfakcije
zadobijene slavom, borbom, novcem, gube na dramaticnoj snazi u
ljudskim zivotnim pricama, u poredjenju s ljubavlju.
Valjda zbog toga sto ljubav predstavlja vrhunac i nemogucnost, tugu i
pomilovanje. centralnu tacku u kojoj mogu da se koncentrisu sva patnja i sva radost.
 
ddd_4edc_b8aa_74bb690470db_998-vi-1.gif



Smisao reci meri se veštinom prećutkivanja lepotom neizgovorenog . Suština kazivanja samo je Tišina onog najglasnijeg
u nama jedina prava večnost samo veličina prolaznosti . Da li je važnije kako To reći ili kako prećutati ?!
Uvek smo samo ono što nam nedostaje ali moze li išta tako da se razlikuje od nas kao mi sami ? Nismo li samo neka granica
suštine i smisla ono malo beskraja izmedju nenadjenog i traženog , Neka najčudnija pogodba Uzroka i Posledice u izazivanju
postojanja , da li je neizvesnost - mogućnost izvesnog da li je sreća - ne znati mnogo ....
Nista nije slučajno Ili je slučajno Sve , čovek je ono što čini (dosada je najgluplji prigovor postojanju) da li je jednostavnije
biti izuzetak ili pravilo ? Umetnost vode nije u izvoru , već u žedji mudrost hleba nije u pšenici , nego u gladi
(lepota razumevanja počiva u sumnji)
Opravdanje prolaznosti je u stvaranju u gradjenju nečega što je najvise Ti. Da li je sposobnost da osmislis najlepsa umetnost postojanja ?
Da li je važnije - nadvladati daljine ili značenja ? Ono najveće što se može doživeti nije večnost već Trenutak !
Lepota beskonačnosti - mudrost je konačnog . Najveće zadovoljstvo nije u posedovanju već davanju.
Da li je sramota biti nesrećan ? Znam: najepše Ja nikada neće biti i jedino ja najlepše.
Ovde nikada neće biti i jedino ovde i Tamo je ovde sve samo po sebi ponavljajući se ostaje neponovljeno ...
Da li je postojanje - mudrost mogućeg ? Da li je sreća - voleti mnogo ?

(Neznosti, Mita Golic
 


Naveće nežnosti najleše ćute



ni u jednoj antologiji nežnosti
nije zapisano tvoje ime

nijedna pesma nije mogla
tako nežno
da govori ono što ćuti


( najlepša pesma nikada nije napisana
najveće istine nikada nisu rečene)


i jednoga dana
kada beskonačno zašto postane
konačno Ti

Ti-tako mnogo jedna
(moja najlepše nenapisana pesma)

ni u jednoj antologiji nežnosti
neću pomenuti tvoje ime

(najveće istine nikada neće biti rečene
najlepša pesma nikad neće biti napisana)

najmudrija od svih tuga zove se sreća
najveće nežnosti najlepše se ćute

uvek sam za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga
uvek si za jedno "ne smem"bila nevinija
od svih mojih razloga


moja najsentimentalnija legenda o nežnosti
neodredjena dimenzija svih mojih čula
u namerama odjeka
neka najlepša večnost sa hiljadu lica
i jednom prolaznošću


mit o volim

uvek si za jedno "ne smem"bila nevinija
od svih mojih razloga
uvek sam za jednu nežnost bio lepši
od svih tvojih tuga

u tebi se najjevtinije na svetu
prodaje večnost
ali i najskuplje plaća
u tebi se najlepše veruje u besmrtnost
u beskraj

tkana od neke čudne
svečane beskonačnosti
uvek ista
i uvek drukčija

nedovršen beskraj
neprekidna svežina sveta

sa ovo malo beskončnosti u sebi
u tebe mogu verovati do iščeznuća

nežnošću potpisujem sve
iako znam:
isuviše nežnosti može da smeta

ljubavlju se ne ispravlja svet

ipak
sa ovo malo beskonačnosti u sebi
u tebe mogu verovati do iščeznuća

ne mogu te više imati ni nemati

zbog nečeg što je kao čekanje
izmedju UVEK i NIKADA
zbog mnogo malih običnih možda
zbog nečeg tako konačnog kao beskonačnost
ni dodirnuti te ne mogu više
onako
kao da sam te dodirnuo zauvek

ne mogu te više ni nemati ni imati

jedna prolaznost više
jedna je prolaznost manje
zbog neke sasvim druge poetike razloga
ni previše ni premalo
i mnogo je i malo
i smrt
i smrt će jednom umreti
kao priroda umetničkih predmete promenjena
u nedogled
nežnost neka najlepša zakletva beskonačnosti
treba jednom obećati i ono
što se ne obećava nikad
treba ući u srce zvezde da bi je video izdaleka

ne mogu te više ni imati ni nemati

video sam kako prolazi večnost
i tišinu sam naučio da ćuti
jedna prolaznost više
je jedna prolaznost manje
ni previše ni premalo
i mnogo je i malo
ili
koliko malih običnih MOŽDA
u jedno ZAUVEK može da stane
treba ući u srce zvezde da bi je video izdaleka

ne mogu te više ni nemati ni imati

zaboravio sam da te zaboravim

možda će sva moja MOŽDA biti samo tvoje NIKAD VIŠE

ali
možda je moje JESTE iskrenije od svih tvojih NIJE
možda je moje JEDNOM strpljivije od svih tvojih NEĆU
možda moje NEKAD VIŠE znači od svih tvojih NIKAD

možda je moje MOŽDA lepše od svih tvojih ZAUVEK

najlepša pesma nikad neće biti napisana

biće još onih koji će za jednu nežnost
biti lepši
od svih nečijih tuga

biće još onih koji će za jedno ne smem
biti nevinije
od svih nećijih razloga

biće ih više od nežnosti
i najmudrija od svih tuga zvaće se sreća

u sva buduća neka najlepša predvečerja na svetu
možda će još nečije MOŽDA
biti lepše od svih nečijih ZAUVEK
možda će još nečije JEDNOM
biti strpljivije od svih nečijih NEĆU

ali
najlepša pesma nikad neće biti napisana
NAJVEĆE NEŽNOSTI- NAJLEPŠE ĆUTE

( Mita Golić
 
Koliko puta smo ispricanu
pricu pricala,bez reci ostali
tamu i mrtvilo prigrlili
i ponovo sve iz pocetka krenuli.

Nikome nista nismo rekli,
dok smo hodali po nebeskim
poljima samo sam jednu zelju
imala da otkrijemo zabludu kretanja.

Cutimo svoje zelje,dok skupljamo
zrnevlje.Dok srce gori usnama mi se
smejemo da bol bude zabava.U gradu
koji nema vise imena smrt nam je blaza od zivota.

Cutim jer nikome ne smemo nista
da kazemo,u odsjaju kupujemo tajnu,
pokrivamo po ko zna koju noc zaboravom.
Zapomazemo nad cesticama,osecamo prah
jauka dok vreme se polako dovrsava.
Beskraj

_101012_chaos_by_fabioselvatici-d30lkmt.jpg
 
Bernhard Slink – Čitač

"Zašto nam se, kad gledamo unatrag,čini da je ono što je bilo lepo, okrnjeno time što je skrivalo ružne istine? Zašto nam sećanje na srećne godine braka postane gorko kad saznamo da je onaj drugi sve vreme imao ljubavnika ili ljubavnicu? Zato što se u takvoj situaciji ne može biti srećan? Ali bili smo srećni. Nekada sećanje poriče sreću već i zbog toga što je kraj bio bolan. Zar sreća može biti srećom samo ako traje večno? Zar bolan završetak pripada samo onom što je bilo bolno, mada neosvešćeno i neprepoznato? Ali šta je neosvešćena i neprepoznata bol?"
 
Cijenjena prijateljice,

Pitaš me, gospodarice moja, da li sam u mislima, u srcu i duhom sam. Kako da ti odgovorim? Čini mi se da moja samoća nije izraženija niti veća od samoće drugih ljudi. Svi smo mi sami. Svi smo mi zagonetka. Svi smo mi pokriveni hiljadu i jednom koprenom i kakva je razlika izmedju dva usamljenika, osim što jedan govori o svojoj samoći, a drugi uvijek ćuti?
Ne znam, gospodarice moja, da li je moja samoća, zajedno sa tugom koju nosi, ispoljavanje “ponora nekih mojih unutrašnjih stanja” ili dokaz nepostojanja ličnosti u ovom biću koje zovem ja. Ne, ne znam. Ali, ako je samoća adresa slabosti, zasigurno, najslabiji sam čovjek.



Ljudi su, i ja medju njima, skloni dimu i pepelu. Vatre se boje, jer zasljepljuje vid i opeče prste. Ljudi se, i ja medju njima, prihvataju istraživanjem nabora na ljusci. Jezgro ne diraju, jer je izvan domašaja. A jezgro se može vidjeti tek kada se razbije ljuska. Nije lako da čovjek iskida srce kako bi ljudi vidjeli šta je u njemu. To je samoća, gospodarice moja, to je tuga…”

Deo pisma koje je Halil Džubran pisao prijateljici Mej Zijad
 
Toplo je u sobi..
lampe sire svoju meku zuckastu svetlost..
praveci senke na zidovima…
senke koje lice na tebe u mojoj glavi…u mojoj dusi..
Zatvorenih ociju ..pod kapcima koji podrhtavaju ..zamisljam te..
Sve je jednostavno u ovakvoj noci..
Na trenutak...spokoj.. mir...i smesak koji otkidam...
a onda opet misli koje se preplicu i nestaju u beskonacnosti…
Zadrzavam dah..disuci duboko...
zeleci da slike neznosti sacuvam sto duze...za sva svoja postojanja…
 

Back
Top