mari47
Stara legenda
- Poruka
- 94.263
Koliko ima pravih izreka, pametnih i vrlo upotrebljivih...
O tome sam razmišljala sinoć kad reših da izadjem malo u zimu, uhvatim vazduh, budem sama sa sobom a i da ovaj moj kompjuter malo živi bez mene...nedam mu mira od ranog jutra. Pa i oni imaju dušu i srce, valjda...dobro, srce ime se zove hard.
Kupih nekoliko stvarčica bez kojih sam sasvim mogla, nego eto....E, jabuke su mi baš trebale..
A napolju klizavo, led se ne topi već dosta dugo. Nekoliko puta zamalo da padnem, posrćem po onom ledu i pukne mi plastična kesa. Jedan dečak mi pomogne da skupim jabuke. Ide u igraonicu. To je onaj isti što ga obilazim o Božiću, njega i njegovu porodicu i što mu je majka više u bolnici nego kod kuće. Htela sam štošta da mu kažem, nego dete u letnjim patikama na onom ledu...rekoh samo hvala ti...Što da me dete mrzi, možda ne bi shvatio da mu dobro želim, a opet krivo mi što mu,poput matere ne dadoh neki savet...
Pa se setim svih svojih januara i februara koje sam ispratila u životu, koliko sam samo rukavica izgubila, pa šalova....I svašta sam ja izgubila do sada, ne smem ni da redjam....Da li sam uvek bila spremna da išta promenim? Da li sam više puta znala da idem u poraz? Jesam. Sigurno jesam Da li sam uvek koristila svoj racio umesto srca? Nisam. Opet se setih izreke Augusta Harabašića:
Lepa izreka. I istinita - zaključih dok sam zatvarala kapiju. A jabuke mi se opet rasuše po snegu.
O tome sam razmišljala sinoć kad reših da izadjem malo u zimu, uhvatim vazduh, budem sama sa sobom a i da ovaj moj kompjuter malo živi bez mene...nedam mu mira od ranog jutra. Pa i oni imaju dušu i srce, valjda...dobro, srce ime se zove hard.
Kupih nekoliko stvarčica bez kojih sam sasvim mogla, nego eto....E, jabuke su mi baš trebale..
A napolju klizavo, led se ne topi već dosta dugo. Nekoliko puta zamalo da padnem, posrćem po onom ledu i pukne mi plastična kesa. Jedan dečak mi pomogne da skupim jabuke. Ide u igraonicu. To je onaj isti što ga obilazim o Božiću, njega i njegovu porodicu i što mu je majka više u bolnici nego kod kuće. Htela sam štošta da mu kažem, nego dete u letnjim patikama na onom ledu...rekoh samo hvala ti...Što da me dete mrzi, možda ne bi shvatio da mu dobro želim, a opet krivo mi što mu,poput matere ne dadoh neki savet...
Pa se setim svih svojih januara i februara koje sam ispratila u životu, koliko sam samo rukavica izgubila, pa šalova....I svašta sam ja izgubila do sada, ne smem ni da redjam....Da li sam uvek bila spremna da išta promenim? Da li sam više puta znala da idem u poraz? Jesam. Sigurno jesam Da li sam uvek koristila svoj racio umesto srca? Nisam. Opet se setih izreke Augusta Harabašića:
"Blago onima koji se mogu ponositi svojim porazima,
a teško onima koji se moraju stideti svojih pobeda"
a teško onima koji se moraju stideti svojih pobeda"
Lepa izreka. I istinita - zaključih dok sam zatvarala kapiju. A jabuke mi se opet rasuše po snegu.

Poslednja izmena: