Život pisan srcem

Dogovorimo se danas srce i ja,
onako - sami sa sobom;
sve naše boli u kovčeg,
osmeh na lice,
čuvaću te srce
niko se više neće igrati
tobom
Da trebaš svakom
da te uzima kad
i kako hoće...
daješ mu se
a jasno ti je
koliko košta to
zabranjeno voće.
Zavesa se polako spušta
u našoj predstavi
kojoj je Život ime,
spremajmo se srce
za poslednji aplauz
usred, od našeg života
napravljene bine.
Samo mi ćemo čuti
taj aplauz što polako
u naš san tone;
srce - čućemo aplauz tek ti i ja,
a u stvari za nama će ipak samo
zvona da zvone.


14jspyb.jpg


Ovo je stvarno pisano srcem za Moju dragu prijateljicu, koja kaže kako se pronalazi u mom pisanju. Draga Moja, počeću da pišem lepe i nežne stvari da bi se ti u njima pronašla. Zaslužuješ to Mila.
 
Poslednja izmena:
Mašta je naš neotudjivi i neograničeni posed, što reče N. Marinković u svom romanu "Dodiri". Moja mašta je stvarno bila neograničena, ali ipak ne toliko neograničena da bi se vinula preko granica realnog.
Kad sam bila devojčica maštala sam da budem učiteljica. I danas, kad sam u godinama da se pravi životni saldo, upisujem tu svoju želju kao negativni.
Posle sam htela da budem rukometašica. U ono vreme to je bio popularan sport a ja sam nekako imala predispozicije baš za rukomet. I počela da treniram, i maštala velike klubove, i turneje i sve.....da nije bilo mojih tetaka, hor mojih tetaka, koje su toliko brinule o meni da se već graničilo sa oduzimanjem slobode. Kakav rukomet, govorile su mojoj majci. Nikad nema da se uda, već je pola grada videlo njene noge.Da je videlo, videlo je, pošteno. Momci su sa korzoa dolazili u dvorište gimnazije gde su se igrali turniri a ja na golu. Živela sam za te subote pod reflektorima.
Jedno vreme mi se motalo po glavi kako bi lepo bilo da sam časna sestra! One su meni izgledale kao hodajuće ikone i sve sam mislila da one poznaju pravu Majku Božju, čim imaju onako porculansko lice kao na ikonama svoje bezgrešne rodjake.
I glumica sam htela da budem, vežbala pred ogledalom u maminom šeširu i sandalama koje ona jedino nosi kad su važne neke prilike. Mogla sam istinski da plačem pred ogledalom govoreći Krležine stihove "Liječnik kod siromaha"...Onda se setim...za takvu ulogu mi ne treba šešir i sandale za posebne prilike namenjene...pa se presvučem kako bih bila autentičnija.
A što sam volela da budem veterinarka!!!! E, to je za mene bilo zanimanje koje je vredno svakog divljenja; čovek lekaru može da ispriča šta ga boli, šta oseća a kod životinja njihov lekar mora da to prepozna sam, da čita iz očiju bolesne životinje....I sanjala bih još da jednog dana ne ubiše boga u meni kad sam mački odrezala brkove makazama, misleći da joj smetaju dok pije mleko.
Svašta sam ja još maštala da budem; pesnikinja, krojačica, turistički vodić....
Mašta i snovi su lepi jer unapred računate na mogućnost da se ne ostvare. Ili da se bar delimično ipak ostvare.
Evo, ja nisam postala pesnikinja, ali zapišem ponešto...tu na blogovima Krstarice; nešto iz svog, nešto iz tudjih života ali bez obzira, sve je to život i ja Život pišem srcem...:)


2llk6jm.jpg
 
Poslednja izmena:
Dogovorimo se danas srce i ja,
onako - sami sa sobom;
sve naše boli u kovčeg,
osmeh na lice,
čuvaću te srce
niko se više neće igrati
tobom
Da trebaš svakom
da te uzima kad
i kako hoće...
daješ mu se
a jasno ti je
koliko košta to
zabranjeno voće.
Zavesa se polako spušta
u našoj predstavi
kojoj je Život ime,
spremajmo se srce
za poslednji aplauz
usred, od našeg života
napravljene bine.
Samo mi ćemo čuti
taj aplauz što polako
u naš san tone;
srce - čućemo aplauz tek ti i ja,
a u stvari za nama će ipak samo
zvona da zvone.


14jspyb.jpg


Ovo je stvarno pisano srcem za Moju dragu prijateljicu, koja kaže kako se pronalazi u mom pisanju. Draga Moja, počeću da pišem lepe i nežne stvari da bi se ti u njima pronašla. Zaslužuješ to Mila.



Hvala Mari,divna si....:heart::heart::heart:


 
IDI VREME JE

"Patnja je stanje izolovanosti; tvoj doživljaj i tvoj centar univerzuma; empatija i saosećanje najpre se troše i ne treba druge stavljati na probu, iznova ponavljati iste, zamorne, zamorne, tako zamorne i drugome tako dosadne detalje koje vrtiš po glavi, ista pitanja, koja te progone, a na koja ni sam ne nalaziš odgovora. Činilo mi se da će mi se kosti lobanje rastočiti, da će mi pući grudni koš u kome se valjao mutljag, dignut sa samog dna duše. Stomak mi se pretvorio u doboš veš-mašine u kome su se tumbala creva, želudac, bubrezi i džigerice. Umesto praška za pranje i ''veniša'' za izbeljivanje mrlja sipala bih po jednu mericu gorčine, besa, stida, očajanja, kajanja i poniženja. Onda bi program krenuo. Pet okreta ulevo. Stanka. Tri okreta udesno. Metodično, polako, dok neko posebno bolno sećanje ne bi poslužilo kao okidač da se uključi centrifuga, posle koje sam bivala izmoždena do te mere da sam mislila, dobro je, kraj je, ne može se više. Đavola. Program se automatski nastavlja, idemo u novi ciklus, tri okreta ulevo, pet udesno, nema predaha. Držala sam se one izlizane izreke kako ''vreme sve leči'', čekala ga, to jebeno vreme, čekala da ga dovoljno najagmim, čekala da se mašina pokvari, da se zupčanik zaglavi, da sve već jednom prestane. Ne mogu prepričati kroz šta sam, zapravo, prolazila. Mogu samo da kažem - patila sam. Bezmerno. Tačka."

jula%27.jpg
 
..."Šta ako u poslednjim danima života shvatim da sam ostala na pogrešnom mestu onda kada je trebalo ići dalje? Šta ako me je nešto čekalo baš tamo gde me je mrzelo da prodjem? Šta ako bi sve bilo drugačije i neuporedivo bolje da sam se u pravom trenutku setila prave rečenice, jedinog mogućeg odgovora na postavljeno pitanje? Šta ako nisam okrenula glavu kada je trebalo i ako nisam ugledala nešto što je neizostavno bilo namenjeno meni? Ponekad znate da je vaš život zaista vaš život i čini vam se da mu pripadate. Ponekad, medjutim, jasno znate da je on samo jedan od vaših mogućih života. I svi ovi drugi životi vas peku kao tek narasli plikovi"...

Mine.jpg
 
sreća je sreća,
bolest je bolest,
kradja je kradja,
smrt je smrt,
rat je rat,
poštenje je poštenje,
prijatelj je prijatelj,
tajna je tajna,
čovek je čovek,
a ljubav je ljubav
- nema ih malih a
veliki su onoliko koliko
im značaja pridajemo.

Luna.jpg
 
Ušetao si mi u stvarnost.
Dodirima raspametio
ljubavlju osvojio
moje nemire sputao.
I ceo se preselio
u svaku moju poru.
Svetlost si mog života
osmeh na mome licu.
tamo gde su drugi ranu u srcu otvorili
ti si stavio melem
i sve moje ožiljke poljupcima zacelio.


2650059-1-1.jpg
 
- Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.

- Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?

- Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.
Selimovic
 
"Ne moze se ni od cega pobeci prevarama i lazima. Ili, tacnije, moze se pobeci privremeno,a onda se one vracaju kada to najmanje ocekujemo i ne zvuce vise ni naivno ni bezopasno kao u trenutku kada su izrecene; naprotiv: pretvorile su se, u medjuvremenu ,ustrasne monstrume,u neman koja sve prozdire. Kada jednom izadju na videlo progutace tebe i sve sto je u tvojoj blizini, sa neverovatnom pohlepom."


"Pronaci nacin da se od sebe pobegne umesto da se u sebe pogleda,najlaksa je stvar na svetu. Uvek postoji jedna krivica izvan nas i potrebno je imati mnogo hrabrosti pa prihvatiti da je krivica - ili jos bolje, odgovornost - samo nasa. Ali, vec sam ti rekla, to je jedini nacin da se ide dalje. Ako je zivot put koji treba da se predje,onda on vodi uvek uzbrdo."


Knjige_mrtva_priroda.png
 
"Kad bismo svi mi imali mogućnosti, hrabrosti i snage da samo jedan deo svojih maštanja i najvrelijih želja pretvorimo u stvarnost, samo u jednom času svoga života, bilo bi celom svetu i nama samima odmah jasno ko smo, šta smo i kakvi smo, i šta sve mi ljudi možemo da postanemo i budemo. Srećom za većinu nas, ta mogućnost ne postoji i mi ne prelazimo nikad od maštanja i prolaznih suludih pomisli na dela i očite postupke. Ali onaj kome se to po njegovoj zloj sreći desi, taj nalazi u svima nama nemilosrdne sudije. U strogosti ili ravnodušnosti prema tom nesrećniku ispoljava se i nesvesno naša dvostruka osveta. Mi mu se svetimo i zato što je našao smelosti da učini to što je učinio, i zato što je mi nismo našli i nećemo nikad naći. Ili pak iskorišćujemo njegovu propast da se svetimo nekom trećem, protiv koga inače ne možemo i ne smemo ništa."

Ivo Andrić, "Omer-paša Latas"


4179-knjiga.jpg
 
"...Nista se nije moglo uporediti sa njihovim prvim zajednickim jutrom.Probudili su se isprepletenih udova , goli , vlazni i vreli.Smesili su se jedno drugom istim osmehom : kao da su prvi ljudi i da su otkrili najlepse nasledje koje ce ostaviti covecanstvu. Gledala je tog prekrasnog muskarca sa kojim je delila postelju. Sa kojim ce podeliti zivot.
To savrseno cudo ! Ostvario je sva njena mastanja. Sve njene misli ispunio je sobom.Sva cula. Sve pore. Disala je samo kroz zajednicki dah ljubavnog uzdaha. Cinilo joj se da se sva pretvorila u pticu koja je mesecima neumorno kljucala medju njenim bedrima. A u srcu te ptice , kao dragi kamen u bajkama , spavalo je njihovo cedo..."



Zenski rodoslov / Ljiljana Habjanovic Djurovic


mieq6.jpg
 
Dotakla bih te
kao zelja.
Znam da me zelis
i da me pratis
nekim mislima
kad nikog nema .
U tom trenu
na nekom drugom
kraju ceznje
ja sam sama.
A dotakla bih te
kao san.
Da smirim ti uzdah,
da zacaram ti usne
i umirim te rukama
trazeci samo
da me cvrsto stegnes
i kazes da nase je sve..


hispanic-couple-hugging-md.jpg
 
Ma, ne voliš ti nju,
to samo more u tebi
kao da udara u stene,
i sve što joj govoriš,
ja znam;
ti to misliš na mene.
Hoćeš da me tek povrediš
i svašta još radiš od muke;
pišeš stihove kao za nju,
a zamišljaš moje
oko tvog vrata ruke.
Ni ja, evo, nisam bolja;
pišem neke stihove,
pa neke smešne rime,
pa te kao ne volim,
ustvari tešim se time.
Previše je bilo lepo,
previše smo bili svoji
da ne bi shvatili oboje
šta iza koje reči stoji.
Dobro te poznajem, mili,
i znam da si ipak sam,
a i ti budi siguran;
moje srce je uvek uz tebe
i kad rešim da ga drugom dam..


2rhs1hy.jpg
 
Poslednja izmena:
"...Gde god bi se na zemlji pojavilo ono sto se moze nazvati srecom , bilo je satkano od emocija. Novac nije nista , moc nije nista.Mnogi imaju i jedno i drugo , a ipak su nesrecni. Lepota nije nista , video sam lepe muskarce i lepe zene koji su bili nesrecni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve ; svako je zdrav ko se tako oseca , bilo je bolesnika punih volje za zivotom koji su se negovali do samog kraja, i bilo je zdravih koji su venuli muceni strahom od patnje.Ali sreca je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i ziveo za svoja osecanja. ; ako ih je negovao , ako ih nije gazio i potiskivao , ona su mu donosila zadovoljstvo.Lepota ne pruza radost onom ko je poseduje , vec onom ko ume da je voli i da joj se divi..."



Srecan je ko ume da voli / Herman Hese



renoir004.jpg
 
"... Kada čovek dublje zagleda u dušu sveta,lako shvati da na svetu uvek postoji jedna osoba koja čeka onu drugu,
bilo to nasred neke pustinje ili nasred nekog velikog grada...
I kada se te osobe sretnu i njihovi pogledi se ukrste, sva prošlost i sva budućnost gube svaki značaj...
i samo postoji taj trenutak..."


2crljc9.jpg
 
Svi ljudi na zemlji naviknu se na to posle izvesnog vremena i zive, uglavnom, bez ljubavi, a da im nista narocito ne smeta.
Mozda zbog one male luckaste zvezde na kolenu, Sanjin slucaj je bio izuzetak. Ona je htela sve ili nista! Nije podnosila prevaru, na koju se ostali lako naviknu...

Momo Kapor


x10033163040475948535.jpg
 
016280296.gif

Volio sam Vas; i ljubav jos, mozda,
Nije ugasla sva u srcu mom;
No nek Vas ona sad ne brine vise,
Ja necu da Vas rastuzujem njom.
Volio sam Vas nijemo i bez nade,
S ljubomorom i strepnjom srca svog;
Volio sam Vas iskreno i njezno,
Volio Vas tako drugi, dao Bog.

Aleksandar Sergejevic Puskin
 
LIJEČNIK KOD SIROMAHA

Kratkovid gospodin s hladnim mekanim prstima
što hlade kao kamfor topla usijana rebra;
s gumenim cjevima od kaučuka i srebra
pipa znojno meso po stegnu i na krstima.

On ima rukavice od jelenje kože skupe
i njega vani čeka vlastita karuca.
Svjetluca staklo cvikera i hladno paluca
sve tajne tijela njemu su prozirne i glupe.

Oprali su pred njim sve stolce i daske poda
te rihabu dugo lavor pepelom i pijeskom;
svijetlucaju čaše svečanim bljeskom
i čitava kuća polako i na prstima hoda.

Žena se stidi; dršće u ruci platno gruboga ručnika,
od muke se znoji za bijedu sobe, prnje traljave.
U očima toga stranca sve su stvari kaljave:

on misli na svoje lovačke blistave puške,
na zeca na livadi, na vlagu pasje njuške,
na odmor poslije ručka: stolice od slame,
na smiješak lutke: mlade u bijelini dame.

M.Krleža



15q4rpu.jpg

Ovo je ta pesma koju sam kao devojčica recitovala pred ogledalom, maštajući da budem glumica.
 
Poslednja izmena:

Back
Top