Život pisan srcem

Sve je u redu, mili
slobodno me voli,
ljubi me bezgranično dugo,
pa neka me sve
od tvojih poljubaca boli.
Zagrli me jako,
onako baš jako,
kao što me niko
nije grlio tako
I na pitaj me stalno
da li te zaista volim,
zar to ne osećaš
u dodirima mojim
kada se prepustim
cela, baš cela,
rukama tvojim.


addt2c.jpg
 
Poslednja izmena:
Mala zvezdo na letnjem nebu!
Kako je dobro i istinito to što si mi pisala,i kako bolno odjekuje
tvoja ljubav,poput večitog jada,poput večitog prekora.Ali ti si na
dobrom putu kada meni a i samoj sebi,priznaješ svako osećanje svog
srca.Ali nemoj nijedno osećanje nazvati malim,ne nazivaj nijedno
nedostojnim!
Dobro je,veoma dobro svako,pa i mržnja,i zavist,i ljubomora,i
svirepost.Ne živimo ni od čega drugog doli od naših
bednih,lepih,predivnih osećanja,i ako bilo kome među njima nanosimo
nepravdu,to je zvezda koju smo ugasili.
Ne znam volim li Đinu.Zapravo, sumnjam.Zbog nje ne bih podneo nikakvu
žrtvu.Ne znam umem li uopšte da volim.Znam za požudu,i da tražim sebe u
drugima,da osluškujem odjek,da tražim ogledalo,umem da tražim slasti i
sve to može da bude nalik na ljubav.
Nas dvoje,i ti i ja,lutamo istim lavirintom,zamršenim stazama naših
osećanja,koja su oštećena u ovom svetu zla i zato se,svako na svoj
način,svetimo tom opakom svetu.Ali ostavimo jedno drugom snove,znajući
kako je rujan i sladak ukus vina snova.
Samo su valjani,bezbedni ljudi načisto sa svojim osećanjima i sa
"dometom" i posledicama svojih postupaka,oni koji veruju u život i ne
preduzimaju nijedan korak koji ne bi odobravali i sutra i prekosutra.Ja
nemam tu sreću da se ubrajam među njih,osećam i postupam kao čovek koji
ne veruje u sutrašnjicu i svaki dan smatra poslednjim.
Draga vitka ženo,bez mnogo sreće pokušavam da izrazim svoje
misli.Izražene misli su uvek mrtve!Ostavimo ih da žive!Duboko i
zahvalno osećam da me razumeš,da je nešto u tebi srodno meni.Kako se to
knjiži u knjizi života,da li su naša osećanja
ljubav,pohota,zahvalnost,sažaljenje,da li su ona materinska ili
detinja-to ne znam.Često žene gledam kao stari prepredeni razvratnik,a
često kao dečačić.Katkad je najčednija žena za mene najprimamljivija,a
katkad najbujnija.Sve je lepo,sve je sveto i sve je neizmerno dobro što
smem da volim.Zašto,dokle,do kog stepena-to je neizmerljivo.
Ne volim samo tebe,ti to znaš,ne volim ni samo Đinu,sutra ili
prekosutra voleću i slikaću druge slike.Neću se kajati ni za jednu
ljubav koju sam ikad osećao,kao ni za mudrost ili glupost koju sam zbog
nje počinio.Tebe možda volim zato što si slična meni.Druge volim jer su
sasvim drugačije no što sam ja.
Pozna je noć,mesec stoji nad Saluteom.
Kako se samo smeje život,kako se smeje smrt!
Baci ovo glupo pismo u vatru i baci u vatru tvog Klingsora.

Herman Hese
 
IGRA NADMOĆNOSTI

Neću da joj pomognem, neka se otkrije sama, to je i smisao ove igre u kojoj se uspostavlja naš odnos. Pomalo sam nadmoćan, jer vidim da se ne brani, ali osjećam da nije slučajno stala na moj put: nešto će se desiti među nama. Čini mi se da to znamo i ona i ja, tražimo se i čekamo. I uvijek sve odgađamo, kao u strahu od rješenja. Ovako je mogućnost, cvjetanje, prostranstvo želje. Sve je tu moguće, sve je pred nama.
A kad pređemo tu granicu, naći ćemo se na čvrstom tlu tačno određenog odnosa i obaveza kojih se bojim. Samo ona i ja, u uskom kavezu moguće ali nedovoljne nježnosti, omeđeni sobom i osjećanjima koja bi se mogla zaviti, ili koja bismo pokazivali da ne bude sasvim mučno. Samo ona i ja, bez svjetla, bez neomeđenih širina, koje nas draže kao mogućnost…

I ne znam šta je jače, šta je važnije, i zato se ispitujemo i čekamo. Bez ikakve logike, dirnut sam što osjećam da sam joj potreban i što me gleda drukčije nego ikoga drugog, a baš toga se bojim. Žao bi mi bilo da joj nanesem bol, a sigurno bi tako bilo. Ili vrlo vjerovatno. Užasavaju me obaveze, mogle bi da budu mučne, a privlači me što ih ona nudi. To rađa nadmoćnost, koja može da bude surova, ali i velikodušna: čuvam se i jednog i drugog…

Meša Selimović – Tišine
400px-P_game.svg.png
 
Uvijek ciljajte na Mesec.
Čak i ako promašite završićete među zvezdama.

Les Braun
SAM SVOJ ŠEF

Većina ljudi radi od osam ujutro do četiri popodne. Osjećaju se sigurno na poslu. Posao i nije tako loš. Kada dođu kući s posla ručaju, pročitaju novine i pogledaju televiziju. To je otprilike sve za što imaju vremena i energije. Vikend (sa još malo televizije) prođe tako brzo da ne stignu učiniti ništa konstruktivno. I tako žive u miru sve do penzije. Čak i kada bi penzija bila dovoljna za udoban život, penzioneri ne bi mogli u njoj uživati jer su već stari i iznemogli. Ubrzo umiru i tako prođe njihov život.

Činjenica je da se većina ljudi osjeća prilično sigurno na svom poslu. A onda, jednog lepog sunčanog dana, kao grom iz vedra neba, TRAS!, i postanu višak na poslu. Nije tako neobično da otkaz dobiju ljudi koji su u nekom preduzeću radili dvadeset, trideset pa i više godina. Osećaj kada se nađete na ulici u pedesetoj godini života prilično je neugodan što najbolje znaju naši roditelji.

Zato zapamtite: nije sigurnost raditi za drugoga, jedina sigurnost je raditi za sebe! Biti sam svoj šef.

To je pogodnost koju imaju preduzetnici. Osećaj kada se probudite ujutro, a ne morate ići na vaš stari, dosadan posao. Osećaj kada ne morate iz dana u dan slušati napornog šefa, već kada ste vi sam svoj šef… To je ono zbog čega vredi biti privatni preduzetnik, a ujedno i jedan od razloga zbog kojeg se ljudi odlučuju krenuti u vlastiti biznis. I što je najvažnije, pritom se odlično zabavljaju. Zajednička osobina svih velikih ljudi, bili oni biznismeni, naučnici ili sportisti, je da iskreno uživaju u onome što rade. Da bi bili veliki u poslu kojim se bavite morate vjerovati da je ono što radite zabavno.

Osim toga, ne treba vam nikakva dozvola ni škola da bi postali preduzetnik. Za gotovo svaki posao tako je nešto najčečće obavezno. Da bi postali advokat, doktor ili učitelj morate završiti godine napornog školovanja. Da bi postali preduzetnik morate samo odlučiti da to želite. Bez obzira na pol, uzrast ili obrazovanje, svako može postati preduzetnik. Prilika ima za sve.

haljina_komplet_020207.gif
 
LJUBAV, BOGATSTVO, TUGA, SUJETA I ZNANJE

Na jednom dalekom usamljenom ostrvu usred okeana živjeli su lijepo i u slozi Ljubav, Bogatstvo, Tuga, Sujeta i Znanje. Živjeli su mirno na tom ostrvu daleko od svih svjetskih briga i događanja. Ali nakon mnogo vijekova primjetili su da njihovo ostrvo polako i sve izvjesnije nestaje. Vrlo brzo shvatili su da ostrvo ubrzano tone. Uznemireni oni spakuju svoje stvari i krenu polako da napuštaju svoje čarobno ostrvo koje im je vijekovima pružalo sreću.
Jedino Ljubav, postojana po prirodi, odluči da ostane. Jedino je ona vjerovala i nadala se da je sve to privremeno i da će doći bolji dani kada će sve biti lijepo i veselo kao nekada. Međutim vremenom i Ljubav shvati da nema nade i da mora i ona da napusti svoj dom. Spakuje lijepo ono malo stvari i puno uspomena sa sobom, ali … sada više nije bilo načina da ode sa ostrva. Svi čamci, brodovi i splavovi već su otplovili a za pravljenje novih više nije bilo vremena. Ljubav je počela da doziva u pomoć.
Nekako u to vrijeme, put tuda nanese Bogatstvo. Ljubav se obraduje srećnoj slučajnosti i zamoli Bogatastvo da je primi na svoj brod:
- Primi me molim te, ostrvo tone, udaviću se – reče Ljubav.
- Izvini ali moj ;amac je pun zlata i dragog kamenja. Nema mjesta još i za tebe Ljubavi. Ako i ti budeš ušla, bojim se potonućemo – reče Bogatstvo i ode.
Ljubav je počela da hvata panika. Ostrvo je više tonulo i vode je bilo sve više. U panici, Ljubav je i dalje dozivala u pomoć. Onda je na svom splavu naišla Tuga. Ljubav se obradovala starom prijatelju:
- Tugo, molim te spasi me. Potonuću zajedno sa ovim našim ostrvcetom. Bilo bi šteta da svjet ostane bez ljubavi.
- Žao mi je Ljubavi – odgovorila je tuga – Toliko sam tužna da ne mogu da te povedem sa sobom. Želim da budem sama. I ostavi ljubav daleko iza sebe.
Na ostvru Ljubav već poče hvatati očaj. Nije vidjela način da se spase iz nezgodne situacije u kojoj se našla i to zato što je vjerovala u bolje sutra. Međutim, tračak nade, ili je možda u pitanju vjera, još uvijek su je nagonili da i dalje doziva u pomoć. Njena dozivanja privuku pažnju Sujete koja je tuda slučajno prolazila.
- Povedi me sa sobom. Ti si mi jedina nada – zamoli Ljubav.
- Ne dolazi u obzir! Vidi kakva si prljava i mokra, hoćeš da mi pokvasiš čamac . Sama si kriva! Sad snosi posljedice. Lepo sam ti govorila da odeš dok se još moglo. – I još uvrijeđena ode i ostavi Ljubav sa njenom tužnom sudbinom.
Izgubivši i posljednju nadu, Ljubav se predala sudbini. Sjela je na jedini nepotopljeni kamen što je ostao od njihovog, nekad velikog i divnog ostrva i čekala da i on nestane ispod vode i sa sobom odnese i nju. Utom, niotkuda, pojavi se neki stranac u čamcu. Stranac priđe sasvim blizu i pruži Ruku ljubavi. Ona uđe u čamac i on je preveze na susjedno ostrvo. Tu je Ljubav izašla iz čamca, zahvalila se i pošla dalje. Tek par metara dalje shvatila je da ne zna ko ju je spasio. Okrenula se i dotrčala natrag do obale, ali čamac sa strancem već se izgubio na horizontu. Tada je Ljubav tek primijetila Znanje kako sjedi na obali. Prišla je i upitala:
- Reci Znanje, ko je stranac koji me je spasao sigurne smrti?
Znanje je pogleda, nasmiješi se pa joj reče:
- Kako, zar ti ne znaš? To je bilo VREME.
- Vrijeme? – Upita zbunjeno Ljubav.
- Da, VREME – odgovori Znanje – Jer jedino je VREME sposobno da spozna koliko je Ljubav velika.

sat.jpg
 
Tebi

Napisala sam u jednoj noci punoj zvezda,
najlepssu pricu za tebe …
U njoj su obronci zelenih planina..
ptice koje govore svim ljudskim jezicima..
i nemustim jezikom, kojim se govori o Ljubavi..
Stavila sam u nju sve mirise juga,
tople i beskrajno senzualne.
Trepavice devojcice koja prodaje cvece…
sto prave senke na njenim obrazima boje breskve..
Orhideje boje vanile, ruzicaste flamingose
dok suse svoje perje, na misticnoj obali
pod zracima zalazeceg sunca…
Milovala sam te recima ,kojima dadoh oblike snova…
Snovima , koje ozivese reci ..pisane perom rajske ptice…
Povela sam te na bestelesno putovanje,
u prostore koje oduvek sanjam..
Pred zednim ocima pukla je sirina mutne
reke Gang, u kojoj spiraju kal sa dusa,
izgubljeni heroji ..svojih pronadjenih zivota…
Zacinila sam je mnogim licima…
Crnim, belim..i svim nijansama
koje svet ima..na ovoj livadi nepreglednoj..
Docarala mirise magicnih zacina na pijaci,
u nekoj zemlji gde zene idu
okicene ogledalcima oko vrata i zapesca…
Reflektuju..nestvarno lepe slike sto prodiru iz duse..
Koza im svetlucava na jutarnjem suncu..
Posuta je zlatom koje donosi vetar,
podizuci sitnu prasinu sa tla,
u bojama preprzenog karamela…
Svakom recju koju ispisah za tebe,
imala sam te jos vise…
A koliko vise moze da se ima ?…
…pitam se..dok mi osmeh
topliji od africkog sunca
pretvara oci u uzareno jezgro zivota…
Mnogo je ovo. Za dva zivota ..mnogo,
a ja imam ovaj jedan …i mesta za jos..
Melodija raspevanih slika odnosi me
beskrajno daleko i sasvim blizu..
Odmah tu ..gde stanuje beskonacnost..
Kusam tvoje ukuse uvek drugacije i neponovljive..
Vrata su sirom otvorena…Mutno sijaju iza mraka..
Vratar sazdan od tuge i sivila,
odselio je odavno..Na neznano vreme.
Od tada…pravim ogrlicu od belih momenata..
pokupljenih sa krila andjela…
Za tebe..lutalice bezvremena…
Da me pohodis sto cesce..
Na jeziku ljudi..ime ti je Sreca.
 
Ivet

Osecanja ne mozemo kontrolisati
Pa tako ni ona nije mogla obuzdati
Onu ljubav
Onu strast
nije sigurna ni sta je to bilo
ali nema veze
bas kao sto je rekla
bilo je, vise nije
sta god da je
Nece se poseci
spajajuci nesto polomljeno
nesto... sta god a je
Pustice da odleti
Kao ova marama
Nek leprsa, i njoj ce biti lakse
vreme je, da izleci svoje srce


scarf.jpg
 
Biti srećan - Herman Hesse

U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.

nije-sreca-para-puna--13996.jpg
 
Lirski razgovor - Konstantin Galcinjski

-Reci kako me volis.
-Hocu.
-Reci.
-Volim te na suncu. I volim te u senci.Volim te u sesiru.I volim te u zaketu.Kad vetar duva napolju.I kad si na banketu. U zovama u brezama, kraj maline i klena.I kada spavas .I kad radis povijena. Volim te kad jaje lepo mutis. Volim te cak i kad kasiku ispustis.I u taksiju. I u autu. Bez izuzetka. I od kraja ulice .I od pocetka. I kad kosu svoju cesljem lepo delis.

I u opasnosti. I kad se veselis. Na moru. U gorama.U kaljacama. Bosu. Danas. Juce. I sutra.I danju i nocu.I u prolece kad dolaze nam laste.
-A leti kako me volis?
-Kao srz leta , zna se.

-A da li me volis u jesenje dane.
-Cak i onda kad gubis kisobrane.

-A kada se zimi posrebre prozori.
- Zimi te volim ko vatru kad veselo gori. Blizu tvoga srca. I uz tvoju nogu. A iza prozora sneg. I vrane na snegu.

zaljubljeni%20par%20(%20Neven%20J).jpg
 

Back
Top