Ona je plesala, plesala, plesala… po
trgovima, parkovima, ulicama… vetar u kosi bio je muzika… svi prolaznici
oduševljena publika… Mnogi muškarci su joj prilazili, zapitkivali,
patili, nudili, molili… Neki su samo ćutali i divili se, lišeni
hrabrosti čak i da joj se poklone. A ona je samo plesala i tiho pevušila
neke, samo njoj razumljive stihove. Niko nije znao odakle je dolazila
svakoga dana sa prvim zracima sunca, rasčupana i musava. Na maloj
fontani gradskog trga bi se umila i doterala. I pre nego se pojave prvi
trgovci sa svežom ribom i mirisnim kiflama, ona je bila spremna da
ponovo otpočne svoj ples. Govorilo se da je luda, da je omađijana, ili
čak utvara. Niko je nikad nije dodirnuo, pa nisu čak znali ni da li je
stvarna. Sa poslednjim zracima sunca je nestajala, a da niko nikada nije
video ni kuda ni kako. Noću, bila je san mnogih momaka, ali i onih koji
to već odavno nisu. A taj njen ples, nije bio samo muzika. Bilo je u
njemu i gneva, i prezira, i milosti, i mudrosti, i magije i večnosti i
posebno neke mistične nedokučivosti. Jedino čega nije bilo, nije bilo
ljubavi. Ono što niko nije znao, znala je ona. Znala je šta je ljubav. I
znala je da zna. Zvuči nestvarno da neko ko zna šta je ljubav, pokazuje
sve, samo to ne. Zvuči nestvarno za one koji to ne znaju, a mnogi nisu
znali. Pitala je neke retke, kojima je dozvolila da joj čuju glas i
dodirnu stas, šta je to ljubav. Nije dobila odgovor. Ljubav to je jedan
san koji sanja oduvek. U snu je onaj koji jedini zna šta je ljubav. Ona
zna da on postoji i da sada nekud luta i traži nju. Ona zna i da će je
sigurno pronaći. A kad se sretnu oni će se prepoznati. Prepoznaće se kad
vide sebe u očima onog drugog. Tada će znati da je on muškrac za nju, a
ona žena za njega. I dok su drugi mislili da je luda, omađijana i
nestvarna, ona je, dok je plesala, zagledala muškarcima u oči, ne bi li
se u nekima videla. Ali videla je samo žudnju i pohotu, tugu, ludost i
plitkost, sve osim sebe. Ponekad bi joj se učinilo da je u nekom pogledu
to možda ona, ali to je bio samo tren i lik bi se izgubio čim bi prišla
bliže. Sa poslednjim zracima sunca, kad mnoge hvata kokošije slepilo,
iskradala se od ljudi i trčala poljima i šimama do svoje kolibe. Usput
je brala mirišljave trave, cveće zadevala u kosu, jela sočne bobice i
divlje lešnike i bademe. A kad stigne u svoju kolibu od pruća, sva je
rasčupana i musava, i sva kao veštica razigrana. Onda raspali vatru i
legne u postelju od suvoga lišća i mirisnih trava da joj koža miriše na
bilje. Legne i usni svoj san. Dok ona sanja, duša joj juri okolo po
mesečini i skuplja mesečev prah i zvezdanu maglicu, koju čuva da pokloni
čoveku iz svoga sna. Mnogo je tako vremena prošlo u čekanju.
A onda, jednog dana kad je sunce tek zašlo, dok je bosa trčala po
livadi, učinilo joj se da čuje neki glas iz obližnje šume. Silno se
iznenadila, jer dugo, dugo tuda niko nije prolazio. Čak i ne pamti
poslednjeg putnika namernika koji je zašao tako daleko od puteva i
staza, u svet koji je bio samo njen. Kada je prišla, ugledala je mršavog
čoveka, ispijena lica, kao zaustavljenog u vremenu. U njegovom pogledu
videla je samo tamu.
- Ko si ti? – pitao je.
- Nisam ona koja misliš da jesam, – odgovorila je i kao vetar otrčala
dalje, ne videvši ni tada u njegovim očima ništa osim tame.
Prošlo je nekoliko dana, a na istom mestu ugledala je isto ispijeno
lice. Kao da je sve to vreme tu čekao da mu ponovo priđe. Malo se
dvoumila, ali se setila da je u njegovim rečima i glasu osetila nešto
što je bilo drugačije od svih glasova koje je slušala od ljudi. Prišla
je polako, ne iz straha ili nesigurnosti, nego zato što je osetila da on
baš nju tu čeka. Kad je prišla blizu, videla je da za ruku drži malu
devojčicu.
- Ko si ti? – upitala je sad ona njega.
- Ja sam patuljak.
- Zašto si patuljak kad ne ličiš na patuljka?
- Nekad sam bio princ, sad sam patuljak.
- Bićeš opet princ.
- Da bih bio princ, treba da imam princezu. A ko si ti? – upita ponovo
on nju.
- Ja sam veštica. Možda mogu da te pretvorim u princa.
- Ne možeš. Za to je potrebno da me poljubi prava princeza.
- Dobro, onda ja idem.
I otišla je. Ali nešto je u tom patuljku, koji je nekada bio princ,
bilo neobično. Nešto ju je držalo budnom do kasno u noć. Te noći skupila
je najviše mesečeve maglice. Sutradan ga je ponovo videla na istom
mestu. Više se nije dvoumila da li da priđe.
- Ko ti je to? – pitala je pokazujući očima na malu devojčicu.
- To je moja patuljčica.
- A gde je sada tvoja princeza?
- To je tužna priča.
- Hoćeš li da mi je ispričaš?
- Hoću, ako hoćeš da je čuješ.
- Hoću.
Malo je ćutao i gledao u zemlju, a onda se zagledao u mesto gde je
zašlo sunce i počeo dagovori glasom koji je bio beskrajno pun tuge.
- Nekada davno, bio sam isto patuljak, jer nisam znao za ljubav. Ona
sa kojom sam delio život nije umela da mi je pokaže. Dugo sam tako
lutao, sam samiji i od same samoće, dok jednoga dana nisam naišao na
nju, na moju princezu. Poljubila me je i od patuljka sam postao princ.
Bio sam presretan. Ostavio sam onu koja nije umela da mi pokaže ljubav,
ucveljenu, jer je mislila da me voli. Sa mojom princezom pošao sam na
put prateći sunčev trag danju, a mesečev noću. Išli smo tako dugo
poljima, šumama, livadama, proplancima, brdima i planinama, pustinjama.
Zaustavljali se samo tamo gde smo osećali da nas je umor savladao. Malo
se okrepili pa išli dalje. Na jednom takvom mestu u dubokoj šumi, ona
ode do nekog žbuna odakle joj se učinilo da čuje dečji plač. Kad se
vratila, u rikama je nosila malu princezicu. Presrećni nastavili smo put
u troje. I opet smo išli dugo, dugo, dok jednoga dana moja princeza
nije počela da posustaje. Posustajala je sve češće i sve više. Kad više
nije mogla sama, uzeo sam je u naručje i opet dugo, dugo nosio. Ali ona
je bivala sve slabija, dok jednoga dana nije sasvim posustala. Tu gde je
stala sada je samo znamen. Nas dvoje, malo smo tu postajali i nastavili
put -
patuljak i patuljčica.
- Tuguj koliko budeš morao, a kad više ne budeš morao, znaćeš da negde
postoji ona koja će te ponovo načiniti princom, – rekla je i za trenutak
osetila svu njegovu tugu kao svoju, a onda otišla. Obećala je da će se
vratiti sutra kad sunce ugasi svoj poslednji zrak.
A sutradan, dok sunce nije sakrilo svoj poslednji zrak, njen ples po
trgovima i ulicama grada bio je drugačiji nego obično. Nešto se rasejalo
u njoj i nije imala tu oštrinu u pogledu koja je sekla sve oko sebe.
A on je ostao na istom mestu gde ga je ostavila prethodne večeri i
pustio da se u njemu nešto otapa. To što se otapalo, bolelo je. Kada se
pojavila sa poslednjim zrakom sunca odmah mu je rekla:
- Znaš… ja te neću tešiti.
- Ne treba mi uteha, hoću da idem dalje.
- Dobro misliš.
- Ne smem drugačije, ostao bih tu gde sam sada, a ja moram da idem
dalje. Uvek sam išao.
- Kuda to stalno ideš?
- Ne idem stalno, idem samo kad mi dođe da idem. A kad mi dođe da idem,
ja moram da idem.
- To rade samo cigani.
- Znam. Zato volim cigane.
- Hoćeš da ti naberem malo sočnih bobica i mirisne trave?
- To rade veštice.
- Ja sam veštica, zaboravio si?
- Nisam, samo kažem da to rade veštice. Onda sve to kuvaju u čađavom
kazanu.
- Napraviću ti melem za dušu.
- Ne postoji takav melem.
- Postoji ako veruješ.
- Sad niušta ne verijem.
- Dobro, onda ti ja ne trebam.
- Ne trebaš mi, ali bih voleo da si tu.
- Neću te tešiti. To rade one kojih ima svuda na tvom putu.
- Zato idem bespućem. Sad moram da pođem.
- Biću i sutra ovde.
- Znam, jer i ja ću biti.
Sledećeg dana, oni koji su se već danima divili njenom plesu, bili su
preneraženi, ali i zadivljeni plesom koji je izvodila. Bio je to sasvim
novi ples, prepun žara i ljubavi. I oni koji nisu baš znali šta je
ljubav, nisu mogli da je ne prepoznaju u tim strastvenim pokretima. Jer
svako od nas u sebi nosi klicu ljubavi, i uvek kad naiđe na nju, on će
je sigurno prepoznati. A ona, ona je plesala sa sve više žara, ali i sa
sve više nestrpljenja da sačeka zalazak sunca.
Daleko od grada i ljudi, u bespuću, on je već dugo provodio dane u tami.
Svoju malu patuljčicu je puštao da leprša po poljima, ali sam nije
izlazio iz tame bespuća i sigurnosti za koju je mislio da mu je ona
pružala. Verovao je da nije došao kraj njegovim putovanjima zato što je
ostao bez svoje princeze. Ali zapao je u to bespuće iz koga ne vidi put
kojim bi pošao. Ono malo svetlosti što je ugledao na ivici šume, dok je
gledao onu koja sebe naziva vešticom, musavu i rasčupanu, ličilo mu je
na iskušenje kome treba odoleti. Svejedno, mučilo ga je poslednjih dana
to iskušenje. Činilo mu se kao da ga to nešto što je ličilo na ono što
je već imao, iskušava i nagoni na nemir u nogama, zove na put, pruža
ruku i zove, zove… Šta poslušati? – srce ili savest? Srce ga nikad nije
izdalo, ali savest… Pustiće ih da se bore u njemu. Crno sunce se dotaklo
vrhova udaljenih planina. Vreme je da pođe do ivice svog bespuća gde ce
doci ona. I pustio je srce da se tom susretu raduje. Kad je stigao, ona
je već bila tamo.
- Čekala sam te, – rekla je.
- Zašto dolaziš, zašto pričaš sa mnom?
- Donela sam ti šumskog voća i divljih lešnika.
- Zašto dolaziš da pričamo?
- Tvoja priča je drugačija.
- Svako ima svoju priču, i svaka je drugačija.
- Tvoja mi se sviđa.
- Lepo ti stoji taj osmeh u kosi.
- Eto vidiš, samo ti si ga video, niko drugi.
- Sretao sam neke po ovom bespuću.
- Znam, ima ih još koji lutaju.
- Ja ne lutam.
- Ne više, sad imaš mene.
- Ti si posebna, ne ličiš ninakoga koga sam sretao.
- Znam, inače ne bih bila ovde sada.
- Mislio sam da ne postoji takav neko.
- Mnogi tako misle. Ja nisam za sve ista.
- Ovakva si samo za mene?
- Da. Pomiriši noć. Sve ima svoj miris.
- Zašto si samo za mene takva?
- Zbog jednog sna.
- Kakvog sna?
- Mog.
- Ispričaj mi.
- Možda jednom. Sad moram da idem.
- Pričaćeš mi sutra?
- Možda jednom…