meseceva rosa
Aktivan član
- Poruka
- 1.238
Najvise volim njenu vedrinu.
Puno joj je grlo smjeha, ima ga napretek,
visi joj s usana, presipa se, zvoni njime
kao na uzbunu protiv zle volje.
Nista joj ne moze ni kratak trenutak tuge,
tanka sjenka sto brzo prolazi, nema na cemu
da se zaustavi, nije hrapava, nije ranjava,
nema oziljaka, ne misli sta joj je zivot
dao, a sta oduzeo, ne razmislja da li ima
razloga za veselost: vesela je.
To je dar, kao i svaki drugi, nije njena zasluga
sto ga ima, vec što ga krije.
Smijeh joj ne trazi razlog izvan sebe, on u njoj vri,
i brizga, prirodan kao gejzir, neodoljiv, cist,
ne opominje, ne upozorava, nije opterezen ruganjem,
ni zeljom da se cuje, ni prazninom, ima svoju boju,
i zvuk, i sirinu, i neki narociti smisao, lici pomalo
na blagotvornu mudrost pretvorenu alhemijom njene
nezlobive vedrine u lakocu sto oslobadja.
Ali, treba zasluziti taj smijeh, to je njen poklon
onima koje voli, ne zato sto ga ona ne cijeni,
vec sto se ne skriva.
Smijemo se, koristim se tim njenim darom, a on se
od tog ne iscrpljuje, postaje jos puniji, nalazi odjeka.
Tisine-Mesa Seliomovic
