Smisao se dobija introspekcijom i konstantnim traganjem za konceptom Ljubavi u životu.
Ljubav je po definiciji apstrakcija i ne može se definisati niti izmeriti bilo kojim merilima, podjednako kao i Bog koji se ne može izmeriti bilo kojim merilima.
Ali ljudi i dalje Vole i teže ka Ljubavi. Osim ako nećeš da kažeš da si ti lišen ljubavi potpuno, onda ne znam da li možeš da razumeš to.
Iako postoji puno različitih božanstava u skladu toga koja je civilizacija po sredi, govorimo više o Bogu kao o najuniverzalnijem konceptu svepostojanja.
U tom perspektivi, moral kao koncept ljudske umotvorevine uopšte nije primenljiv. Niti je primenljiva bilo koja realizacija ljudske logike, već isključivo osećanja i osećaja metafizičke transcendentnosti koja je svim ljudima poznata bez obzira na kulturu, jezik, zdrav razum ili sl.
Slično je kao i sa muzikom, recimo. Bog ili Bogovi, kako god, su često opisani kako sve njihove funkcije vrše muzikom. Anđeli, recimo, stalno pevaju. Kod Tolkiena recimo tu je upotreba
Ainulindalë kao koncepta stvaralačke muzike.
Ili ako idem užom definicijom, sama pojava i stradanje Hrista je akt ljubavi Gospoda prema čovečanstvu, recimo.
Ljubav je jedna izuzetna pokretačka snaga, takođe. Može se koristiti koliko za dobro, toliko i za loše. Ljudi su zbog Ljubavi ubijali, ali i rađali.
O tome se može naširoko pisati i sa svih pozicija odbraniti, što onih naučnoverifikovanih, biohemijskih, što sa teoloških i filozofsko-moralnih, a što sa metafizičkih i čak i teorijsko-astrofizičkih. Ljubav je ''komponenta'' koja je svakako prisutna u svemu što nas okružuje, bili mi toga svesni ili ne.