BOG je LJUBAV
gledajuci samo iz psiholoskog ugla LJUBAV je najjaca
Apsolutno tačno. Nažalost u ovom vremenu gde je premalo ljubavi, samim tim je manje i Boga u ljudima. Pa je lako zaboraviti šta je ono što čini ljude ljudima kao i šta je ono što predstavlja humanizam koji nas krasi, te čini boljim u životu, kako prema sebi tako i prema drugima oko nas.
Ali imamo primer u pretežno muškom društvu, recimo, gde se uvrede najviše koriste za razumevanje iliti bonding između dva ili više muškaraca. Potencira se ''muškost'' i stavlja se ta maska ponosa i pretenzije jačine, te odsustva onog emotivnijeg dela.
Iz tog razloga će najviše emocija doći direktno preko ili šale ili nečeg drugog, samo da se izbegne škakljiva tema. To je donekle odlika nesigurnosti, pa se time daje gorivo sličnom ophođenju u drugim situacijama, je l', a onda i drugi ljudi na isti način počinju da se ophode u sličnim situacijama. Dobija se neosporna činjenica da je za ljude previše tema škakljive prirode, te su svi komičari ili se trude da budu zanimljiviji no što to zaista jesu.
To nije direktna želja za vređanjem, ali želja tu svakako postoji, no se bira da se ne kaže ono što se zaista misli, pa se iskoristi paravan za relevantno indirektno vređanje. Ako je dovoljno zanimljivo ili šaljivo, ljudi to prihvataju, ali se gotovo uvek mišljenje one osobe koja pretrpi šalu na svoj račun zapostavlja. Ili ne smatra relevantnom sve dok se ne pojavi neko ko razmišlja dovoljno racionalno i bezvremenski, te može da obrazloži istinu koju neko, recimo, ne želi da čuje (ili da pročita). Poput upravo te istine da Bog je Ljubav. Samo što je to velika apstrakcija za ljude, pa otud i negodovanje makar u pokušaju razumevanja toga šta to znači na makar metafizičkoj osnovi, ako ništa više od toga.