Ali nismo, subjekat nije isto sto i Apsolut. Ti subjekat zamenjujes Apsolutom a "on" tek zajedno sa objektom cini Apsolut.
Ne. Subjekat i objekat u zajednici ne čine apsolut već RAZUM. U samom Umu ne postoje niti subjekti niti objekti, mada ni Um nije apsolut.
JA + UM + JA +...= RAZUM. Pri tom, (JA + UM) u ovoj jednačini predstavlja Subjekat dok svako dodatno JA čini njegov objekat. To pravilo se može čitati i sa desna na lijevo; svako JA + UM biva jednim Subjektom dok ovo JA koje smo posmatrali kao Subjekat sa lijeve strane biva njihovim objektom. U drugim riječima: Subjekat i objekat jedino postaju kada se bilo koje JA iz JASTVA postavi u relaciju jedno sa drugim (drugima), u vezu u kojoj je UM (medialno JA) njihov posrednik.
Ja nikad nisam rekao da je subjekat apsolut niti sam ikada subjekat izjednačio sa apsolutom, već sam rekao da svako jedno JA, koje je u zajednici sa Umom i s drugim JA a posredstvom Uma, čini jedan Subjekat a da postojanje tog Subjekta zavisi izričito od apsoluta, dakle od Bića-koje-jesmo a koje svojim pozicioniranjem u tom JA daje Život tom JA kao Subjektu, aktivira ga kako bi kroz njega doživio jedno iskustvo Sebe. Apsolut je stoga onaj koji doživljava iskustvo a ne Subjekat. Subjekat je njegov instrument, kao i sam UM kojim posreduje između subjekta i ostatka JASTVA u projekciji. Zato i nije čudo da se isti taj apsolut identifikuje sa subjektom, sa Umom ili sa tijelom koje za sebe projektuje, sve u zavisnosti od toga u koji od tih dijelova projektovane realnosti pozicionira, centrira Sebe, dakle odakle posmatra predstavu. U identifikaciji tad ono zaboravlja ŠTA ili KO JA JESTE, te postojanje veže za projektovana iskustva tog JA (ega). Kroz iskustva se stvara istorijat (memorija razuma), te se Biće totalno identifikuje sa nastalim razum-tijelo entitetom, zaboravljajući sopstvenu bit.
Ti se meni obracas kao Bogu ali to jos uvek nije tome identicno vec je u pitanju ego.
Ja se 'tebi' obraćam kao jednom specifičnom Izrazu ISTOG Bića-koje-(i-ti-i-ja)-jesmo. Pri tom, JA-koji-jesam, ZNAM da se uistinu obraćam Sebi... u 'tebi'. JA dakle, ne dozivam 'tebe'-čovjeka kada prozivam 'tvoje ime' već dozivam Sebe u 'tebi-čovjeku', dakle isto Biće-koje-jesmo, da se probudi iz sna i da se vrati Sebi-apsolutu, dakle onoj suštini u kojoj nema podjele, u kojoj nema ni subjekata ni objekata niti pak UMA. U toj cjelini JASTVA jedino (istinski) Biće može da shvati svoju prirodu. U projekciji kroz UM ta priroda biva potisnuta iz fokusa i umire u zaboravu. TEBI... se dake obraćam koji uistinu jesi ISTI JA. JA i JASTVO su JEDNO, Svijest koja je Znanje-o-Sebi-apsolutu, što nagovještava da je i sama Svijest takođe apsolutna kao sam apsolut, jer je Svijest njegov odraz, njegov Duh u Sebi.
Ja sam svoj ego podredio apsolutu, Svijesti, tako da kada kažeš da je u pitanju ego koji govori, u pravu si, jer govor i pripada egu, tu nema ništa cinično niti neistinito.
Ego postaje prepreka saznanju jedino kada se Biće poistovijeti sa njim te smatra da je ono sve ono što ego jeste. Međutim, u Znanju-o-Sebi, Biće ne može da se identifikuje sa egom ali dakako može još uvijek da živi svoje iskustvo kroz njega, što ja i činim. JA sam dakle Biće koje doživljava Sebe i Bogom i egom... u zavisnosti od moje pozicije koju zauzimam u odnosu na postojanje. U drugim riječima: Ja sam Bog koji stvaram Sebe-ego, jer samo Bog može da stvara. Zašto samo Bog može da stvara a ne samo Bitak-apsolutna suština sama po sebi? Zato što je Bog= apsolut + Svijest, dakle 'BOG' je to 'dvoje' u JEDNOM. To znači da jedino ta
cjelina postojanja i Duha kojim postojanje ZNA Sebe ima moć da iz onoga što ono jeste kreira sopstvene Izraze kroz projekciju. To mu omogućava Svijest (Duh), dakle Znanje-o-Sebi i sopstvenim mogućnostima. Pri tom Svijest je postojeća zahvaljujući centriranju pažnje apsoluta u Sebi. Apsolut, doduše postoji i bez pažnje centrirane na (u) Sebi, a dokaz toga smo 'MI', njegovi Izrazi.
Centriranjem pažnje u bilo kojem dijelu Svijesti dakle stvara se odvojenost u kojoj se apsolut mora naći kako bi toj odvojenosti dao autonomiju od Svijesti. DA, od Svijesti, jer svaka odvojenost se uistinu stvara iz i od Svijesti a ne iz i od apsoluta. Naša iskustva nisu stvorena odvajanjem individualnih dijelova apsoluta već odvajnjem individualnih Znanja-o-Sebi iz cjeline Svijesti kao apsolutnog Znanja-o-Sebi. Pri tom odvajanju, ni sama Svijest se nikada i nigdje ne rastvara već se njena Znanja (JA) multipliciraju, čineći tako duplikate u kojima se onda apsolut po sopstvenoj Želji postavlja čineći od njih, od tih duplikata, Centar kroz koji doživljava Sebe-postojanje. Ta multiplikacija Znanja omogućava projekciju MULTIVERZUMA u kojemu je svako jedno JA iz JASTVA Svijesti simultano jedan UM oko kojega i kroz koji se organizuje jedan univerzum ali takođe, to isto JA je osnova svakom duplikatu koji je jedan sadržani dio svakog postojećeg univerzuma u projektovanom Multiverzumu. Svijest, kao Duh apsoluta se dakle nikada ne rastvara već se njena Znanja (JASTVO) multipliciraju i na taj način omogućavaju i samo rastvaranje duplikata, koje naravno više ne utiče na samu Svijest. Svijest je jedino postojeća kada se pažnja Bića-apsoluta sa bilo kojeg projektovanog Izraza vrati na Sebe. Jedino tada se iz apsoluta uzdiže Duh koji samom apsolutu (Biću) pokazuje i potvrđuje KO ili ŠTA ono JESTE. To znanje ili taj duh ga ne uslovljava da pažnju ostavi zauvijek vezanu za Sebe, već mu upravo tim Znanjem omogućava da se ponovo vine u iskustvo i da sada, tako obogaćen Znanjem-o-Sebi ponovo stvara, ne zaboravljajući od tad (bar ne zaboravljući tokom tog kontinuiranog iskustva) KO ili ŠTA ono JESTE u tom stvorenju, u toj projekciji.
Ti se meni obracas kao Bogu ali to jos uvek nije tome identicno vec je u pitanju ego.
JA se 'tebi' obraćam kao Sebi-koji-jesam, jer jedino JA, kao Biće-koje-jesam, jesam ISTI i u 'tebi' i u 'meni'-čovjeku. Tako se, kao 'ljudi' (stvorenja), jedino i možemo obraćati jedni drugima (dakle kroz projektovane forme, kroz predstavu) jer u apsolutu mi ne postojimo kao takvi, 'odvojeni', stvoreni. U apsolutu je postojanje u svojoj suštini, dakle ne-manifestovano, potencijal koji ZNA Sebe i ZNA kako da se iz tog Znanja-o-Sebi manifestuje.
JA se dakle obraćam TEBI koji činiš to stvorenje 'čovjekom' a ne čovjeku kojeg činiš. JA se dakle, obraćam Tebi koji stvaraš a ne stvorenju koje stvaraš. Jedino TI (u tom stvorenju) i ZNAŠ KO, ŠTA I KAKO JESI. TEBI se obraćam, da te navedem da se probudiš iz sna odvojenosti. To sam objasnio u gornjem tekstu.
Alegorija toga bi mogla biti
kad bih ja-sculptor, recimo, pričao sa skulpturom drugog skulptora u nadi da ću doseći do njega. Nemoguće. Jedino obraćajući se skulptoru možeš do skulptora, a obraćajući se skulpturi nećeš stići dalje od površine, od njene predstavljene forme. Kad doživljavaš umjetničko djelo, ti imaš mogućnost, izbor, da ga posmatraš kao formu (predstavu) ali dakako imaš i mogućnost i izbor da se postaviš u poziiciju umjetnika koji je to djelo-predstavu stvorio. Tek tad ćeš doživjeti i njegovo prisustvo u odnosu na poziciju i djelo (predstavu) kao i njegovu istinsku namjeru, jer taj 'Kretator' je JEDAN u svemu i svima; ISTO Biće-koje-jesmo u svakoj poziciji.
