Serdar Scepan Radojevic
Domaćin
- Poruka
- 3.617
Zašto Tadiću nisu važne bratunačke žrtve?
Region | Uredništvo | jul 8, 2010 at 16:56
Piše Anja Vujević
Predsednik Republike Srbije Boris Tadić drugi put će se pokloniti bošnjačkim žrtvama, a onda će projuriti kroz Bratunac i kao i prethodnih Petrovdana, neće se ni osvrnuti na plač i suze srpskih majki
Predsedniku Srbije Borisu Tadiću nisu pomogla ni izvinjenja, ni Deklaracija o Srebrenici, ni udaljavanje Beograda od Banjaluke i približavanje Sarajevu, da bi bio dobrodošao na komemorativni skup 11. jula u Potočarima. Tog dana, odlučan je Tadić, drugi put pokloniće se bošnjačkim žrtvama, a onda će projuriti kroz Bratunac i kao i prethodnih Petrovdana, neće se osvrnuti na plač i suze srpskih majki. Njihove suze niko ne vidi, njihovi jecaji ne dopiru ni do Drine.
Ibran Mustafić, predsednik UO „Udruženja majke Srebrenice i Podrinja“ poručio je Tadiću da na njegovom mestu ne bi došao u Potočare, jer „ne bi imao obraza da dođe“.
„Da li dolazi zbog parade ili nečega drugog. Njegov dolazak jedino ima smisla ako se obrati sa govornice i prizna da je Srbija počinila genocid u Srebrenici“, kazao je Mustafić. Sličnog mišljenja je i predsednica Udruženja „Srebreničke majke“ Hatidža Mehmedović koja od Tadića takođe očekuje, kako je rekla, „da se jasno i glasno pokloni žrtvama, i tada su mu vrata u Potočarima otvorena“.
OMČA OKO VRATA
Nemoguće je naći racionalan odgovor na pitanje odakle i postoje li granice Tadićevog poriva da Srbiju stalno izlaže samoponiženju, pa čak i onda kada to niko od nje ne traži. Usvajajući Deklaraciju o Srebrenici poslanici Skupštine Srbije koji su glasali za njeno donošenje stavili su omču oko vrata RS koja će neminovno biti pritegnuta tokom nekih skorijih političkih procesa. Apsurdno je, ali da njegova anacionalna i antidržavna politika dođe do punog izražaja, upravo su pomogli bošnjački krugovi koji su pritisnuti neoborivim dokazima i sami počeli da ruše srebrenički mit i to u vreme kada su ga Tadićevi poslanici podupirali u Skupštini Srbije.
Tako je predsednik Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) Mirsad Tokača izjavio da njegov IDC ima podatke o 500 živih ljudi koji su se vodili na spiskovima stradalih u i oko Srebrenice u julu 1995. godine, te da je u Memorijalnom centru Potočari sahranjeno oko 70 Bošnjaka koji nisu stradali u julu 1995. godine, što je potvrdio i direktor Memorijalnog centra Mersed Smajlović.
Istovremeno bivši predsednik Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice Marko Arsović prvi put je javno potvrdio da je spisak srebreničkih žrtava sačinjen po narudžbi bivšeg visokog predstavnika Pedija Ešdauna.
Nakon što je s negodovanjem, kao „neprihvatljiv i tendenciozan“, odbacio Izveštaj o slučaju „Srebrenica“ koji su 2002. godine sačinili Biro Vlade RS za odnose sa Haškim tribunalom i Dokumentacioni centra RS, Ešdaun je vršio snažan pritisak na vlasti RS da formiraju Komisiju za istraživanje događaja u i oko Srebrenice koja bi sačinila novi Izveštaj. Komisija je počela sa radom u januaru 2004. godine, pod budnim okom OHR-a I Tužilaštva Haškog tribunala. Međutim, njen preliminarni izveštaj od 14. aprila neverovatno je razbesneo Ešdauna koji je insistirao na „naručenoj istini“ zbog čega je Arsović podneo ostavku na mesto predsednika Komisije. Ešdaun je tada smenio Dejana Miletića sa funkcije šefa Sekretarijata Vlade RS za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Hagu i istraživanje ratnih zločina, optužujući ga da „Izveštaj predstavlja katalog opstruktivnog ponašanja od strane određenih funkcionera RS, čija je opstrukcija suštinski onemogućila Komisiju da obavi zadatak prikupljanja ključnih informacija“.
Marko Arsović, koji je 2003. godine bio i predsednik Vrhovnog suda RS, obelodanio je da je dao ostavku na mesto predsednika te komisije jer mu je namera bila da „radi profesionalno, a ne po želji tadašnjeg visokog predstavnika za BiH Pedija Ešdauna“.
Arsović je istakao i da je broj muslimanskih žrtava u Srebrenici predmet teških zloupotreba, jer su leševi ljudi za koje se ne zna ni kako su, ni gde su poginuli masovno premeštani i sahranjivani u Memorijalnom centru Potočari.
Spomenik Kravice
ZAJEDNO SA ORIĆEM
Znajući sve ovo, a verovatno i mnogo više od toga, Tadić je, ipak se mora priznati, pokazao zrno morala zaobilaženjem Bratunca i obeležavanja Petrovdana, dana kada se odaje pomen za 3.267 Srba koje su na ovom području ubile snage Nasera Orića, zato će 11. jula da stoji u Potočarima, tik uz Orića, za kojeg je Haški tribunal ocenio da je bio „mlad i zbog toga razuzdan“ pa da nije kriv za najmonstruoznija moguća ubistva 3.267 Srba. Zna Tadić da u Potočarima nema sahranjena nijedna žena i nijedno dete, za razliku od pravoslavnih grobalja u Bratuncu, Srebrenici i Skelanima. I zato je razumljivo da 12. jula ne bude u Bratuncu jer šta bi rekao Milici Dimitrijević čiju decu, petogodišnjeg Aleksandra i desetogodišnjeg Radisava, 16. januara 1993. godine, ubiše isti oni s kojima je dan ranije stajao i kojima se izvinjavao!? Šta bi rekao Cvetku Ristiću koji je kao trinaestogodišnjak ostao bez igde ikog svog, bez oca Novaka (42), majke Ivanke (43), sestre Mitre (18) i brata Miće, ili, malom Brani Vučetiću koji je kao devetogodišnjak odveden u Orićev logor i ostao bez oca, majke i brata!? Kako se suočiti s bolom u očima nesrećnih majki Slavke Matić, koja u pupoljku mladosti sahrani svoje kćeri Snežanu i Gordanu, ili Ivanke Rankić koja i danas na grudima steže sliku ispečenog sina Nenada, ili Marije Jeremić koja još uvek traga za kostima svoga sina Marka, a Radovanu pali sveće, sanjajući da će pored njega ukopati i Marka!? Kako u oči pogledati Anu Mlađenović koja oca Anđelka ni upamtila nije, ali čitav život živi sa spoznajom da su mu odsekli glavu i njom igrali fudbal!? Koje opravdanje naći za sedamdesetšestogodišnjeg Dragomir Miladinović, iz kravičkog zaseoka Ježeštica, koji predugih osamnaest godina nosi dve neprebolne rane – sinove Ratka i Đorđa…
U Skelanima, na spomeniku od crnog mermera uklesana su imena gotovo cele porodice Ristić – Novak (42), Ivanka (43), Mitra (18) i Mićo (15): Milica Dimitrijević pored spomenika srpskim žrtvama
Region | Uredništvo | jul 8, 2010 at 16:56
Piše Anja Vujević
Predsednik Republike Srbije Boris Tadić drugi put će se pokloniti bošnjačkim žrtvama, a onda će projuriti kroz Bratunac i kao i prethodnih Petrovdana, neće se ni osvrnuti na plač i suze srpskih majki
Predsedniku Srbije Borisu Tadiću nisu pomogla ni izvinjenja, ni Deklaracija o Srebrenici, ni udaljavanje Beograda od Banjaluke i približavanje Sarajevu, da bi bio dobrodošao na komemorativni skup 11. jula u Potočarima. Tog dana, odlučan je Tadić, drugi put pokloniće se bošnjačkim žrtvama, a onda će projuriti kroz Bratunac i kao i prethodnih Petrovdana, neće se osvrnuti na plač i suze srpskih majki. Njihove suze niko ne vidi, njihovi jecaji ne dopiru ni do Drine.
Ibran Mustafić, predsednik UO „Udruženja majke Srebrenice i Podrinja“ poručio je Tadiću da na njegovom mestu ne bi došao u Potočare, jer „ne bi imao obraza da dođe“.
„Da li dolazi zbog parade ili nečega drugog. Njegov dolazak jedino ima smisla ako se obrati sa govornice i prizna da je Srbija počinila genocid u Srebrenici“, kazao je Mustafić. Sličnog mišljenja je i predsednica Udruženja „Srebreničke majke“ Hatidža Mehmedović koja od Tadića takođe očekuje, kako je rekla, „da se jasno i glasno pokloni žrtvama, i tada su mu vrata u Potočarima otvorena“.
OMČA OKO VRATA
Nemoguće je naći racionalan odgovor na pitanje odakle i postoje li granice Tadićevog poriva da Srbiju stalno izlaže samoponiženju, pa čak i onda kada to niko od nje ne traži. Usvajajući Deklaraciju o Srebrenici poslanici Skupštine Srbije koji su glasali za njeno donošenje stavili su omču oko vrata RS koja će neminovno biti pritegnuta tokom nekih skorijih političkih procesa. Apsurdno je, ali da njegova anacionalna i antidržavna politika dođe do punog izražaja, upravo su pomogli bošnjački krugovi koji su pritisnuti neoborivim dokazima i sami počeli da ruše srebrenički mit i to u vreme kada su ga Tadićevi poslanici podupirali u Skupštini Srbije.
Tako je predsednik Istraživačko-dokumentacionog centra (IDC) Mirsad Tokača izjavio da njegov IDC ima podatke o 500 živih ljudi koji su se vodili na spiskovima stradalih u i oko Srebrenice u julu 1995. godine, te da je u Memorijalnom centru Potočari sahranjeno oko 70 Bošnjaka koji nisu stradali u julu 1995. godine, što je potvrdio i direktor Memorijalnog centra Mersed Smajlović.
Istovremeno bivši predsednik Komisije za istraživanje događaja u i oko Srebrenice Marko Arsović prvi put je javno potvrdio da je spisak srebreničkih žrtava sačinjen po narudžbi bivšeg visokog predstavnika Pedija Ešdauna.
Nakon što je s negodovanjem, kao „neprihvatljiv i tendenciozan“, odbacio Izveštaj o slučaju „Srebrenica“ koji su 2002. godine sačinili Biro Vlade RS za odnose sa Haškim tribunalom i Dokumentacioni centra RS, Ešdaun je vršio snažan pritisak na vlasti RS da formiraju Komisiju za istraživanje događaja u i oko Srebrenice koja bi sačinila novi Izveštaj. Komisija je počela sa radom u januaru 2004. godine, pod budnim okom OHR-a I Tužilaštva Haškog tribunala. Međutim, njen preliminarni izveštaj od 14. aprila neverovatno je razbesneo Ešdauna koji je insistirao na „naručenoj istini“ zbog čega je Arsović podneo ostavku na mesto predsednika Komisije. Ešdaun je tada smenio Dejana Miletića sa funkcije šefa Sekretarijata Vlade RS za odnose sa Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine u Hagu i istraživanje ratnih zločina, optužujući ga da „Izveštaj predstavlja katalog opstruktivnog ponašanja od strane određenih funkcionera RS, čija je opstrukcija suštinski onemogućila Komisiju da obavi zadatak prikupljanja ključnih informacija“.
Marko Arsović, koji je 2003. godine bio i predsednik Vrhovnog suda RS, obelodanio je da je dao ostavku na mesto predsednika te komisije jer mu je namera bila da „radi profesionalno, a ne po želji tadašnjeg visokog predstavnika za BiH Pedija Ešdauna“.
Arsović je istakao i da je broj muslimanskih žrtava u Srebrenici predmet teških zloupotreba, jer su leševi ljudi za koje se ne zna ni kako su, ni gde su poginuli masovno premeštani i sahranjivani u Memorijalnom centru Potočari.
Spomenik Kravice
ZAJEDNO SA ORIĆEM
Znajući sve ovo, a verovatno i mnogo više od toga, Tadić je, ipak se mora priznati, pokazao zrno morala zaobilaženjem Bratunca i obeležavanja Petrovdana, dana kada se odaje pomen za 3.267 Srba koje su na ovom području ubile snage Nasera Orića, zato će 11. jula da stoji u Potočarima, tik uz Orića, za kojeg je Haški tribunal ocenio da je bio „mlad i zbog toga razuzdan“ pa da nije kriv za najmonstruoznija moguća ubistva 3.267 Srba. Zna Tadić da u Potočarima nema sahranjena nijedna žena i nijedno dete, za razliku od pravoslavnih grobalja u Bratuncu, Srebrenici i Skelanima. I zato je razumljivo da 12. jula ne bude u Bratuncu jer šta bi rekao Milici Dimitrijević čiju decu, petogodišnjeg Aleksandra i desetogodišnjeg Radisava, 16. januara 1993. godine, ubiše isti oni s kojima je dan ranije stajao i kojima se izvinjavao!? Šta bi rekao Cvetku Ristiću koji je kao trinaestogodišnjak ostao bez igde ikog svog, bez oca Novaka (42), majke Ivanke (43), sestre Mitre (18) i brata Miće, ili, malom Brani Vučetiću koji je kao devetogodišnjak odveden u Orićev logor i ostao bez oca, majke i brata!? Kako se suočiti s bolom u očima nesrećnih majki Slavke Matić, koja u pupoljku mladosti sahrani svoje kćeri Snežanu i Gordanu, ili Ivanke Rankić koja i danas na grudima steže sliku ispečenog sina Nenada, ili Marije Jeremić koja još uvek traga za kostima svoga sina Marka, a Radovanu pali sveće, sanjajući da će pored njega ukopati i Marka!? Kako u oči pogledati Anu Mlađenović koja oca Anđelka ni upamtila nije, ali čitav život živi sa spoznajom da su mu odsekli glavu i njom igrali fudbal!? Koje opravdanje naći za sedamdesetšestogodišnjeg Dragomir Miladinović, iz kravičkog zaseoka Ježeštica, koji predugih osamnaest godina nosi dve neprebolne rane – sinove Ratka i Đorđa…
U Skelanima, na spomeniku od crnog mermera uklesana su imena gotovo cele porodice Ristić – Novak (42), Ivanka (43), Mitra (18) i Mićo (15): Milica Dimitrijević pored spomenika srpskim žrtvama