Završetkom rata, iako su ratne sirene utihnule, glad nije otišla s njima. Čak i nakon završetka Drugog svjetskog rata, život za mnoge nije postao lakši. Drugim riječima, država je i dalje određivala tko, koliko i što smije jesti.
Ako nisi predao ono što si morao, cijena je mogla biti strašna.
- To je ljude moglo stajati života –
naglašava dr. sc. Karakaš Obradov.
Postojali su prijeki sudovi, gospodarsko redarstvo, a država je imala monopol nad žitaricama, krumpirom, mahunarkama. Krađe hrane nisu bile samo kriminalne nego i egzistencijalne. Ljudi su upadali u tuđe vrtove da bi prehranili svoje obitelji
Jugoslavenske komunističke vlasti nastavile su tu praksu, kao i mnoge druge europske zemlje u poraću. Saveznici su pokušavali pomoći slanjem hrane preko Ujedinjenih naroda, no stvar je zapela na političkoj razini. Jugoslavenski komunisti pristajali su primiti pomoć
samo ako se ona dijeli po njihovim pravilima, pod njihovim nadzorom i kontrolom.
No ono što je najapsurdnije, stvari koje su seljaci za vrijeme rata radili u znak otpora fašistima i u suradnji s partizanima, sada kad su partizani došli na vlast, postale kaznene radnje. Prije su ih hvalili što uništavaju usjeve da ne padnu u ruke okupatora, a sada su ih za isto to počeli zatvarati, pa i prijetiti smrću. Zapaljeni usjevi, onesposobljavanje vršalica, odbijanje otkupa, sve su to sad bili znakovi 'neprijateljskog ponašanja'. Aleksandar Ranković, tadašnji ministar unutarnjih poslova, čak je 1946. izjavio da „seljake treba strijeljati jer ne daju državi, nego uništavaju taj urod“. Nekada heroji sada su odjednom postali banditi....itd
Istina o
samoprozvanim narodnim oslobodiocim još nije napisana....neki ljudi se iz neznanja pozivaju na njihovu literaturu koja je često odvaljena sa bilo kakvom stvarnošću.....ali dobro...bilo pa prošlo...ne ponovilo se...nikom...nigdje...nikad.
