dragon x
Legenda
- Poruka
- 54.371
Naredba o formiranju šuskora (od 11. 08. 1914.) kaže da to mogu biti samo Hrvati i Muslimani a ne Srbi. Formirao ih je Počorek, i težio da to većinom budu Muslimani, kako bi ih što više zavadio sa Srbima. U Mostaru je šuskore sakupljao Šerif Arnautović a u Tuzli Ademaga Mešić, mostarski biskup dr Alojzije Mišić takođe je sakupljao dobrovoljce, ali mu je Počorek to zabranio sa obrazloženjem da će katolici kasnije bolje poslužiti kao šuskori nego sada.
Milorad Ekmečić: „Ratni ciljevi Srbije 1914. godine“ str. 145
Strah, panika i užas koji su zavladali u srpskom narodu u ovome kraju bili su beskrajni. Niko nije bio siguran kad zanoći da neće te noći biti odveden u austrijski zatvor, suđen za neko djelo koje nije učinio, a zatim javno obješen. Ovdje je teror prema srpskom narodu imao poseban cilj: da zastraši srpsko stanovništvo ovog graničnog kraja sa Crnom Gorom da ne bi slučajno imalo kakve veze sa Crnogorcima.
Velika je lista obješenih u trebinjskom, bilećkom i gatačkom srezu-u ova tri sreza na granici Crne Gore.
Među prvima u Trebinju obješeni su Obrad Grubač, Marko Deretić i Trifko Šakotić. Sutradan, obješen je Gajo Gudelj iz sela Pokrajčića, Jovan Vukajlović iz Ulića, Cvjetin Pažin iz Orašja, i mnogi drugi. Gaju Gudelja su objesili pod smiješnom optužbom da je davao „signale“ Crnogorcima iz svoje kuće. A ovaj mladić je bio zadužen da čuva austrijske ovce, pa je uveče sa baterijom ili lučom gledao u toru da li su sve na broju. To je bila optužba i razlog za vješanje 7. Decembra 1914. godine.
Jedna žena obješena je samo zato što je trgovcu htjela da plati robu u crnogorskim perperima, a Nikola Dabović, Krsto i Špiro Sredanović obješeni su zbog navodne eksplozije municije u njihovoj kući, koja međutim nikada nije utvrđena, niti je ko čuo tu eksploziju, niti vidio municiju.
Do koje mjere su ova suđenja bila obična sudska lakrdija vidi se i po njihovoj izreci, jer su presude donošene bez obrazloženja u ovom stilu:
„Danas će biti obješen taj i taj zato što su njegovi susjedi potpomagali nama neprijateljsku vojsku...i što su se u sporazumu sa neprijateljem istome pridružili te ga pomagali.
Sa takvim obrazloženjima presuda obješeni su, na primjer, Joko Vučković, Đurica, Lazar i Tomo Đurić, te Tomica, Vuko, Luka, Krsto i Vido Ratković i Nikola i Miloš Mijović. Iz istog razloga na smrt su osuđene i četiri žene: Milica, Ruža, Mara i Jovana Đurić, dok je Petru Mitra Ćoriću preinačena smrtna presuda na 16, odnosno na 10 godina robije, a Stevi Mijoviću na 15 godina.
Austrijski kapetan Rudolf Špincer izjavio je na jednoj sudskoj raspravi da je njemu naređeno od viših vlasti da u Trebinju i okolini svakoga Srbina koga nađe sa oružjem na licu mjesta ubije, a nenaoružane muškarce da odmah uhapsi. On je saučesnik ubistva 19 muškaraca i žena na crnogorskoj granici u trebinjskom selu Konjsko. Među ubijenima je bilo pet Ratkovića, deset Đurića i četiri brata Tice, a među ubijenima je bila Stoja Ratković koja je imala 80 godina.
Zbog navodne saradnje sa Crnogorcima obješeni su u selu Konjskom petorica Srba, u selu Zagrađu jedan, u Aranđelovu tri brata Šegrta, Jakša Gabović, Nikola i Jovan Kujačić i Đoko Benderać.
Samo za nekoliko dana obješeni su trebinjski Srbi: Petar Radoman i Ilija Kovačević, Jovan Trklja, Luka Grubač, Luka i Todor Milanović, Petar Đajić, Rade Burlica, Pajo i Rade Šakotić, Luka i Rade Bakoč, Spasoje Stijačić, Trifko Kujačić, Lazar Rutešić, Krsto Vidak, Todor i Đorđe Stijačić, Petar Žigić, Ilija Skorupan, Jovo Tojaga, Gojko Deretić, Jovan Stijačić, Sava Inić, Božo Libuš i drugi.
V. Ćorović „Crna knjiga“
- - - - - - - - - -
Antisrpske demonstracije su trajale nekoliko dana, i to u svim gradovima: Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Tuzli, Zenici, Konjicu, Trebinju, Čapljini i drugim mjestima. Svuda je fanatizovana razjarena rulja demonstranata, predvođena klerofrankovcima, napadala Srbe, razbijala i uništavala njihovu imovinu.
U Sarajevu su demonstracije počele tako što se katolička masa iskupila pred katoličkom crkvom i čekala direktivu svoga nadbiskupa Šarića, pjevala austrijsku himnu koju su zvali „carevka“. Zatim su prešli na razbijanje obližnjih srpskih radnji i srpske škole iz koje su izbacili napolje sve klupe, table, đačke sveske, knjige i sve to na licu mjesta pred školom zapalili.
Opisujući razbijanje prostorija lista „Srpska riječ“ jedan časopis piše:
„Sve je na ulici...pusta se ćirilica povaljala po cesti, a kuća sva iz temelja izrovana.“
Ako je neki Srbin pokušao da zaštiti ili spašava svoju imovinu ispred demonstranata bio je od policije uhapšen i premlaćen, i zatvoren istog dana.
List „Hrvatska“ donosi izjavu potpredsjednika bosanskog Sabora Safet-bega Bašagića koja glasi:
„Grad je pun bombi, one se čak nalaze i po drveću ne samo u Sarajevu nego i na putu do Ilidže...pošto se govorilo da će nadvojvoda otići do Bistrice, osam kilometara daleko od Sarajeva...pa se i na ovom putu u krošnji jednog drveta našla jedna bomba.“
U Zenici su demonstracije počele tako što su se demonstranti sakupili u osam sati na mjestu Bilino Polje, te su, pjevajući „carevku“ došli do žandarmerijske stanice i tu napali manufakturnu radnju nekog Aleksića, provalili unutra i sve porazbijali i izbacili na ulicu.
Zatim se ova masa demonstranata u Zenici podijelila u dvije grupe: jedna je otišla u Savićevo, gdje su razbijali i uništavali srpsku imovinu, a drugi dio je ušao u srpsku mahalu gdje su sve redom kuće i stanove demolirali, a pokućstvo izbacili na ulicu.
U Mostaru su demonstracije održane na dan atentata, u kojima su napadane srpske radnje i uništavana njihova imovina. Slična situacija je bila i nešto južnije, u opštini Čapljina i Ljubuški. U Mostaru su demonstranti ubili Jeftu Gmizovića na vratima svoga dućana, kada je pokušao da spriječi demonstrante da mu uništavaju imovinu u radnji.
Najveći broj uhapšenih Srba odmah u početku rata bio je pretvoren u taoce. Najistaknutiji Srbi u nizu mjesta bili su proglašeni za najobičnije zlikovce, otjerani u zatvore gdje im je saopštavano da će svojim životima garantovati za svaku štetu nanijetu vojsci, vojnim objektima, željeznici, mostovima, vojnim skladištima. Ako bi se tako nešto desilo, taoci bi bili na licumjesta strijeljani, bez ikakvog suda i prethodnog utvrđivanja krivice.
U Hercegovini je centar skupljanja talaca bio grad Mostar, odakle su raspoređivani ili za taoce ili u koncentracione logore: u Arad u Rumuniji, Doboj, Grac, Maribor i druga mjesta. Jedna grupa talaca iz Gacka koju su doveli šuskori, sastojala se čak od većine žena i djece.
Služba ili „dužnost“ na koju su određivani taoci-Srbi bila je najčešće nepodnošljiva. Taoci su na primjer, danima bili na vozovima, koji su saobraćali po Bosni i Hercegovini, a da nisu imali šta niti da jedu niti da piju, niti su mogli da spavaju. Slično robovima, prikovanim uz srednjevjekovne galije, taoci su bili vezani za vozove, stražarili su na mostovima, čuvali skladišta, i sve to nekad na nepodnošljivom ljetnom suncu i žegi, a nekad na ciči zimi, usamljeni, gladni na snijegu i vjetru, bez kontakata sa ljudima osim sa svojim stražarima, koji su im stalno držali bajonet ispred lica, i prijetili im da će za svaki pokret biti na licu mjesta ubijeni. Ali taoci su vrlo malo bježali, jer su šuskori onda likvidirali ili gonili u logor cijelu njihovu porodicu pa su stoga lakše pribjegavali samoubistvu, nego da bježe i tako upropaste i svoju porodicu.
Ćorović „Crna knjiga“
Milorad Ekmečić: „Ratni ciljevi Srbije 1914. godine“ str. 145
Strah, panika i užas koji su zavladali u srpskom narodu u ovome kraju bili su beskrajni. Niko nije bio siguran kad zanoći da neće te noći biti odveden u austrijski zatvor, suđen za neko djelo koje nije učinio, a zatim javno obješen. Ovdje je teror prema srpskom narodu imao poseban cilj: da zastraši srpsko stanovništvo ovog graničnog kraja sa Crnom Gorom da ne bi slučajno imalo kakve veze sa Crnogorcima.
Velika je lista obješenih u trebinjskom, bilećkom i gatačkom srezu-u ova tri sreza na granici Crne Gore.
Među prvima u Trebinju obješeni su Obrad Grubač, Marko Deretić i Trifko Šakotić. Sutradan, obješen je Gajo Gudelj iz sela Pokrajčića, Jovan Vukajlović iz Ulića, Cvjetin Pažin iz Orašja, i mnogi drugi. Gaju Gudelja su objesili pod smiješnom optužbom da je davao „signale“ Crnogorcima iz svoje kuće. A ovaj mladić je bio zadužen da čuva austrijske ovce, pa je uveče sa baterijom ili lučom gledao u toru da li su sve na broju. To je bila optužba i razlog za vješanje 7. Decembra 1914. godine.
Jedna žena obješena je samo zato što je trgovcu htjela da plati robu u crnogorskim perperima, a Nikola Dabović, Krsto i Špiro Sredanović obješeni su zbog navodne eksplozije municije u njihovoj kući, koja međutim nikada nije utvrđena, niti je ko čuo tu eksploziju, niti vidio municiju.
Do koje mjere su ova suđenja bila obična sudska lakrdija vidi se i po njihovoj izreci, jer su presude donošene bez obrazloženja u ovom stilu:
„Danas će biti obješen taj i taj zato što su njegovi susjedi potpomagali nama neprijateljsku vojsku...i što su se u sporazumu sa neprijateljem istome pridružili te ga pomagali.
Sa takvim obrazloženjima presuda obješeni su, na primjer, Joko Vučković, Đurica, Lazar i Tomo Đurić, te Tomica, Vuko, Luka, Krsto i Vido Ratković i Nikola i Miloš Mijović. Iz istog razloga na smrt su osuđene i četiri žene: Milica, Ruža, Mara i Jovana Đurić, dok je Petru Mitra Ćoriću preinačena smrtna presuda na 16, odnosno na 10 godina robije, a Stevi Mijoviću na 15 godina.
Austrijski kapetan Rudolf Špincer izjavio je na jednoj sudskoj raspravi da je njemu naređeno od viših vlasti da u Trebinju i okolini svakoga Srbina koga nađe sa oružjem na licu mjesta ubije, a nenaoružane muškarce da odmah uhapsi. On je saučesnik ubistva 19 muškaraca i žena na crnogorskoj granici u trebinjskom selu Konjsko. Među ubijenima je bilo pet Ratkovića, deset Đurića i četiri brata Tice, a među ubijenima je bila Stoja Ratković koja je imala 80 godina.
Zbog navodne saradnje sa Crnogorcima obješeni su u selu Konjskom petorica Srba, u selu Zagrađu jedan, u Aranđelovu tri brata Šegrta, Jakša Gabović, Nikola i Jovan Kujačić i Đoko Benderać.
Samo za nekoliko dana obješeni su trebinjski Srbi: Petar Radoman i Ilija Kovačević, Jovan Trklja, Luka Grubač, Luka i Todor Milanović, Petar Đajić, Rade Burlica, Pajo i Rade Šakotić, Luka i Rade Bakoč, Spasoje Stijačić, Trifko Kujačić, Lazar Rutešić, Krsto Vidak, Todor i Đorđe Stijačić, Petar Žigić, Ilija Skorupan, Jovo Tojaga, Gojko Deretić, Jovan Stijačić, Sava Inić, Božo Libuš i drugi.
V. Ćorović „Crna knjiga“
- - - - - - - - - -
Antisrpske demonstracije su trajale nekoliko dana, i to u svim gradovima: Zagrebu, Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Tuzli, Zenici, Konjicu, Trebinju, Čapljini i drugim mjestima. Svuda je fanatizovana razjarena rulja demonstranata, predvođena klerofrankovcima, napadala Srbe, razbijala i uništavala njihovu imovinu.
U Sarajevu su demonstracije počele tako što se katolička masa iskupila pred katoličkom crkvom i čekala direktivu svoga nadbiskupa Šarića, pjevala austrijsku himnu koju su zvali „carevka“. Zatim su prešli na razbijanje obližnjih srpskih radnji i srpske škole iz koje su izbacili napolje sve klupe, table, đačke sveske, knjige i sve to na licu mjesta pred školom zapalili.
Opisujući razbijanje prostorija lista „Srpska riječ“ jedan časopis piše:
„Sve je na ulici...pusta se ćirilica povaljala po cesti, a kuća sva iz temelja izrovana.“
Ako je neki Srbin pokušao da zaštiti ili spašava svoju imovinu ispred demonstranata bio je od policije uhapšen i premlaćen, i zatvoren istog dana.
List „Hrvatska“ donosi izjavu potpredsjednika bosanskog Sabora Safet-bega Bašagića koja glasi:
„Grad je pun bombi, one se čak nalaze i po drveću ne samo u Sarajevu nego i na putu do Ilidže...pošto se govorilo da će nadvojvoda otići do Bistrice, osam kilometara daleko od Sarajeva...pa se i na ovom putu u krošnji jednog drveta našla jedna bomba.“
U Zenici su demonstracije počele tako što su se demonstranti sakupili u osam sati na mjestu Bilino Polje, te su, pjevajući „carevku“ došli do žandarmerijske stanice i tu napali manufakturnu radnju nekog Aleksića, provalili unutra i sve porazbijali i izbacili na ulicu.
Zatim se ova masa demonstranata u Zenici podijelila u dvije grupe: jedna je otišla u Savićevo, gdje su razbijali i uništavali srpsku imovinu, a drugi dio je ušao u srpsku mahalu gdje su sve redom kuće i stanove demolirali, a pokućstvo izbacili na ulicu.
U Mostaru su demonstracije održane na dan atentata, u kojima su napadane srpske radnje i uništavana njihova imovina. Slična situacija je bila i nešto južnije, u opštini Čapljina i Ljubuški. U Mostaru su demonstranti ubili Jeftu Gmizovića na vratima svoga dućana, kada je pokušao da spriječi demonstrante da mu uništavaju imovinu u radnji.
Najveći broj uhapšenih Srba odmah u početku rata bio je pretvoren u taoce. Najistaknutiji Srbi u nizu mjesta bili su proglašeni za najobičnije zlikovce, otjerani u zatvore gdje im je saopštavano da će svojim životima garantovati za svaku štetu nanijetu vojsci, vojnim objektima, željeznici, mostovima, vojnim skladištima. Ako bi se tako nešto desilo, taoci bi bili na licumjesta strijeljani, bez ikakvog suda i prethodnog utvrđivanja krivice.
U Hercegovini je centar skupljanja talaca bio grad Mostar, odakle su raspoređivani ili za taoce ili u koncentracione logore: u Arad u Rumuniji, Doboj, Grac, Maribor i druga mjesta. Jedna grupa talaca iz Gacka koju su doveli šuskori, sastojala se čak od većine žena i djece.
Služba ili „dužnost“ na koju su određivani taoci-Srbi bila je najčešće nepodnošljiva. Taoci su na primjer, danima bili na vozovima, koji su saobraćali po Bosni i Hercegovini, a da nisu imali šta niti da jedu niti da piju, niti su mogli da spavaju. Slično robovima, prikovanim uz srednjevjekovne galije, taoci su bili vezani za vozove, stražarili su na mostovima, čuvali skladišta, i sve to nekad na nepodnošljivom ljetnom suncu i žegi, a nekad na ciči zimi, usamljeni, gladni na snijegu i vjetru, bez kontakata sa ljudima osim sa svojim stražarima, koji su im stalno držali bajonet ispred lica, i prijetili im da će za svaki pokret biti na licu mjesta ubijeni. Ali taoci su vrlo malo bježali, jer su šuskori onda likvidirali ili gonili u logor cijelu njihovu porodicu pa su stoga lakše pribjegavali samoubistvu, nego da bježe i tako upropaste i svoju porodicu.
Ćorović „Crna knjiga“
To onaj naš stil Random Capitalization.
