Koristite zastareli pregledač. Možda neće pravilno prikazivati ove ili druge veb strane. Trebalo bi da ga nadogradite ili koristite alternativni pregledač.
rad rad rad rad rad rad i samo rad i kad od rada odu ledja i ocoravis a ti opet radi radi zaradi izrodi decu da ti dzigericu izedu i ostavi im da spickaju sve sto si zaradio aaaaaaaaaaaaaaaaaaa
zato što je najlakše ne raditi ništa, ništa ne ulagati i preživati
mislim najlakše ako možeš da se nosiš sa posledicama
ima svega i lenjog karaktera i navike još od detinjstva ili se prosto zapekao taj stav što da se trudim isl
ne znam ili treba nešto žestoko da te spiči da se osvestiš ili da se toliko smučiš sam sebe da se pokreneš
...imaju tako pasivan stav prema životu?Nemaju volje da se za bilo šta bore(već čekaju da im sve padne s neba),prenemažu se i kukaju kad nije po njihovom(a ništa nisu ni uradili da bude kako su oni hteli),stalno zapadaju u depresije jer se osećaju besmisleno i promašeno,"peru ruke" od svega("nije bilo u njihovoj moći"),stalno su u defanzivi...Kako ih pokrenuti i ima li uopšte svrhe pokušavati?
Strah od neuspeha.
I to je sasvim ljudski.
I meni samoj se desava(lo) i verovatno ce i ubuduce, s tim sto ne krivim druge, nego sam svesna sopstvene odgovornosti.
Ne bih to izjednacavala sa lenjoscu.
Ima ljudi koji su i te kako vredni u svojim poslovima u kojima su uhodani i osecaju sigurnost, a ipak nemaju mnogo hrabrosti za sopstvene inicijative i promene.
Не треба их дирати, свако има своју улогу.. "Да нема глупих не би било ни паметних" што би се рекло.. Уосталом одакле потреба људи да мењају било кога? Зашто глумити психијатра, Бога, ово или оно?