Ustav Republike Srbije
Odredbe Ustava Srbije, naravno, suprotne su odredbama Ustava SFRJ. Njome se, na primer, uzurpiraju tri osnovne nadležnosti federacije: u međunarodnim odnosima (član 281, tač. 7 Ustava SFRJ), narodnoj odbrani (član 281, tač. 6) i državnoj bezbednosti (čl. 281, tač. 8). To se čini odredbama sadržanim u članovima 72, tač. 1 (Republika Srbija uređuje i obezbeđuje… odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama) i 72, tač. 3 (“Republika Srbija uređuje i obezbeđuje… odbranu i bezbednost Republike Srbije i njenih građana”).
Što je još mnogo važnije, odredbom člana 135, stav 2 Ustava RS, Srbija se doslovno izuzima iz pravnog sistema SFRJ, jer predviđa da će “poštovati” savezne zakone jedino onda kada joj je to u interesu. U pravu je ovakva klauzula poznata kao klauzula “si volam” (ako hoću) i ima dejstvo da potpuno poništava svaku obavezu preuzetu pod uslovom ove klauzule. Što je potpuno logično – funkcija pravne obaveze je da ograniči volju onoga koji je preuzima. Ako klauzula predviđa da volja obavezanog ima primat nad obavezom, obaveza ne postoji.
Međutim, ono što je najvažnije, to je da je Ustav RS od 28. septembra 1990. separatistički ustav. (Donet više od godinu dana pre proglašavanja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske, 8-og oktobra 1991)
Cit. članom 72 se određuje da je Srbija suverena i NEZAVISNA:
“Republika Srbija uređuje i obezbeđuje: 1. suverenost, nezavisnost i teritorijalnu celokupnost Republike Srbije i njen međunarodni položaj i odnose s drugim državama i međunarodnim organizacijama.”
Ovom odredbom Republika Srbija prestaje biti delom federacije, ona je nezavisna država i nema nikakvih dužnosti prema federaciji čiji član više nije.
Ako je to tako, a tako je, postavlja se pitanje, kakav je onda uopšte smisao odredbe člana 135, st.1 Ustava RS, koji glasi:
“Prava i dužnosti koje Republika Srbija, koja je u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, ima po ovom ustavu, a koja se prema saveznom ustavu ostvaruju u federaciji, ostvarivaće se u skladu sa saveznim ustavom”?
Smisao ove odredbe je u tome što nezavisna Srbija, koja nema nikakvih dužnosti prema federaciji, želi da zadrži prava koja joj je nekada, kao članu federacije, davao taj ustav. Najvažnije od tih prava (kojih se Srbija u stvari svojom nezavisnošću pravno odrekla) su (1) da učestvuje u radu Predsedništva države kojoj više ne pripada, (b) da preko njega zadrži svoju kontrolu nad vojskom, (3) da se krije iza imena Jugoslavije i “zalaže za teritorijalni integritet Jugoslavije”, i (4) da polaže “pravo” na deo savezne kase.
Smisao izraza da je nezavisna Republika Srbija “u sastavu SFRJ” može se jedino shvatiti kao lišena svakog pravnog osnova pretenzija da vrši i dalje prava koja su joj nekada pripadala kao članu federacije i nakon što je se konstituisala kao nezavisna država, i da nema više nikakvih dužnosti prema SFRJ.
(Kako i zašto su ostale republike pristajale (dok su pristajale) da prihvataju ovakvo stanje u kome Srbija “vrši svoja prava” u federaciji u kojoj nema nikakvih obaveza (kojoj čak kao nezavisna država i ne pripada), moguće je razumeti samo time što je Srbija kontrolisala Armiju i neprekidno pretila njome, dakle, samo strahom i željom da se oružani sukob, ipak, nekako izbegne.)
Istovremeno, međutim, ova nezavisna država, budući da je “u sastavu SFRJ” uspeva da upadne u monetarni sistem druge zemlje (SFRJ) i svojevoljno se “zaduži” iz njene primarne emisije sumom od 1,4 milijardi dolara!