Zasto je Kosovski boj mit?

А што их угарска сила онда није зауставила? Ајде ми смо овде били државице сви, али Угарска је била једна од најјачих европских држава тога доба.

Znaš li koliko je Mađara(hrišćana) bilo na Mohaču a koliko Turaka? Znaš li koliko je Turaka bilo pod Bečom pa su ispušili?

Turci su imali dobru taktiku postepenog okupiranja, ubacivanja pljačkaša i potkupljivanja i drugih mutnih radnji i naravno islamizacije... i Ugari su bili u raspadu u 15. i početkom 16. vijeka...

Ja samo mislim da je hriščćanski (ugarski ili poljski) vitez vrijedio koliko 5-6 turskih vojnika...

Ali naravno, nije to baš tako jednostavno!
 
Znaš li koliko je Mađara(hrišćana) bilo na Mohaču a koliko Turaka? Znaš li koliko je Turaka bilo pod Bečom pa su ispušili?

Turci su imali dobru taktiku postepenog okupiranja, ubacivanja pljačkaša i potkupljivanja i drugih mutnih radnji i naravno islamizacije... i Ugari su bili u raspadu u 15. i početkom 16. vijeka...

Ja samo mislim da je hriščćanski (ugarski ili poljski) vitez vrijedio koliko 5-6 turskih vojnika...

Ali naravno, nije to baš tako jednostavno!

Мађари су имали 26.000, а Турци 35.000-40.000.
Ако сваки витез вреди 5 Турака, то је онда Мађари не би требало да су имали проблем са њима, па све да их је било и 80.000 ;)
 
Мађари су имали 26.000, а Турци 35.000-40.000.
Ако сваки витез вреди 5 Турака, то је онда Мађари не би требало да су имали проблем са њима, па све да их је било и 80.000 ;)

***, nesto nije u redu sa sajtom Rastka, ali ako mi verujete Corovic kaze da su Ugari tvrdili da cela Ugarska moze da sakupi 60000 vojnika (a koji vek ranije, Bela IV je sakupio 200000 i krenuo na Cesku i Austriju)
sa druge strane, Turaka je bilo 4 x vise nego sto su Ugari mogli da sakupe
to su verovatno brojke koje pokazuju vojni potencijal dveju drzava
pasus ispod kaze da je kralj Vladislav sakupio 20000 vojnika i da su ih Turci ugazili za dva sata
ne verujem da je Turaka bilo ispod 70-80 hiljada

Arpadi i Karlo Robert su napravili od Ugarske regionalnu silu prvog reda, ali nakon Lajoseve smrti (ja stvarno ne znam zastoje on nazvan veliki, imao je neverovatnu silu, istrosio ogromna stredstva, a nista konkretno nije ostvario), sto zbog borbi oko vlasti, koje vode i pobunama velikasa (u Hrvatskoj Subici, Nelipcici i Vukcici sakupljaju ogromne vojske protiv centralne vlasti), sto zbog vise avanturistickog, nego drzavnickog duha kraljeva (Zigmund je vise bio vitez avanturista, zaslepljen slavom, nesto kao Manojlo I koji vek ranije), Ugarska vise nije velika prepreka za Turke
ono sto je kralj Mateja uradio je bilo samo vestacko disanje davljeniku, ali i on se istrosio pokusavajuci da se nametne u Ceskoj i Austriji, pa jos nije dao ni naslednika i srednjerocni rezultat njegove politike je bio ravan 0
 
sta je ovo, nikog ne interesuje isitina o Kosmetu i zasto je psotao mit? Ja sam siguran da ce ova tema vecno ziveti. .

Sa Kosova zora svice, svice svice svice novi dan
Gracanica sva u sjaju docekuje Vidovdan

Oj Kosovo Kosovo, zemljo moja voljena,
zemljo slavnih vitezova Lazara i Milosa

Sve delije od Srbije, svako srce ponosno
voli i ljubi zemlju svoju Gazimestan Kosovo

Oj Kosovo Kosovo, zemljo moja voljena,
zemljo slavnih vitezova Lazara i Milosa

Srbadija klice cela Ne damo te Kosovo,
to je nase uvek bilo, od dedova ostalo

Oj Kosovo Kosovo, zemljo moja voljena,
zemljo slavnih vitezova Lazara i Milosa


:D
 
Poslednja izmena:
Ne znam šta bih ti rekao... arapska kultura je sigurno superiorna u periodu od 9,10 vijeka pa sve do Turaka u odnosu na evropsku kulturu itd., ali zaboravlja se da su i Turci blijeda kopija Arapa, odnosno njihove kulture, vjere, načina života...

Apsolutno se ne slažem, (odnosno istorijske činjenice govore drugačije) da su Turci bili vojno superiorni u odnosu na istobrojne hrišćanske vojske!

Evropljani i Turci nisu bili na istom nivou i tada ni sada.Tada su Turci bili napredniji a glavni razlog jeste bio uticaj arapske kulture.Kod Evropljana glavna udarna snaga je bila teska konjica,narodi Bliskog istoka su je odavno prevazisli.Turci su na Kosovu imali konjicu azape lako pokretljivu i lakse naoruzanu,takodje mnogo bolje lukove i strele,tako kaze Jovan Miskovic u njegovoj vojno-istorijskoj raspravi.Imali su i vise vrsta pesadije i konjice pa su ih upotrebljavili zavisno od situacije.Dugo su se Evropljani mucili sa Turcima iz dva razloga: bili su podeljeni i civilizacijski inferiorni u odnosu na Turke.
I dok je Turska posle zenita u 17 veku stagnirala Evropljani su se razvijali i prestigli Turke,tada je po Turke sve krenulo naopako.
 
Kosovska bitka između legende i stvarnosti:
Zašto su Srbi izgubili na Kosovu?

OKLOPNICI PROTIV JANIČARA

Piše Petar Tomac

Srpska vojska bila je osuđena na napad. Nemajući dovoljno dobre pešadije, snagu je zasnivala na teškoj konjici - oklopnicima. Čak i turski taktičari i vojni komandanti priznaju: srpske oklopnike ništa ne može zadržati, oni ne znaju da odstupe. A snaga turske vojske je pre svega u pešadiji - janičarima, "koje još niko nije pobedio". Zato su Srbi primorani na ofanzivnu taktiku. Muratov strateg pobede na Kosovu, Evronos-beg planira defanzivnu taktiku, izazvaće srpski napad zasuvši konjicu strelama, zatim ih propustiti duboko u turske redove, zaplesti u konje i kamile komore, obilaziti lakom konjicom i napadati s leđa, buzdovanima. I u povoljnom trenutku preći u protivnapad. I zaista: Srbi napadaju. "Otisnuše se niz polje kao gvozdeni bregovi", opisuju turski letopisci taj napad, "krenuše napred valjajući se i hučeći kao more"...

Muratova pogibija, ma koliko je izvori naglašavali kao središnji događaj bitke, nije nimalo uticala na njen tok. Nigde se ne vidi da je obeshrabrila Turke ili osmelila Srbe. Osmanska snaga nije bila u ličnosti vladaoca nego u sistemu. Na Kosovu, prikrivši Muratov udes mudro i vešto, kako kaže Duka - njegova se okolina obezbedila od iznenađenja. Bitka je za Turke uprkos smrti vladaoca i vrhovnog komandanta tekla po planu.
 
A kakav je bio Muratov plan?

Jedan od najopširnijih opisa bitke može se naći u turskoj istoriji Mula Mehmeda Nešrije. Prema ovom izvoru, glavni strateški savetnik sultana Murata je Evrenos-beg, jedan od turskih komandanata koji imaju najveće iskustvo iz borbi sa hrišćanima.

Mula Mehmed opisuje trenutak kad su vojske već postrojene za bitku i navodi kako Evrenos-beg daje sledeća uputstva, upozoravajući Murata da srpske oklopnike ništa ne može zaustaviti.
- Oni se nikad ne odvajaju, niti znaju da odstupe. Valja im se skloniti s puta, pa im doći odastrag i tada, opskakujući oko njih, treba ih udarati neprestano i ubijati, jer su obučeni u oklop od željeza. Inače ih natrag suzbijati nije moguće!

Turska odbrambena taktika

- Za Turke, koji su rešili da tuku odbrambenu bitku, kao prvi problem postavljalo se pitanje kako da odbiju napad neprijateljskih oklopnika kojima njihovi lakši konjanici i pešaci - osim donekle janičara - nisu bili dorasli.
U vekovnoj borbi između oklopnika Zapada i lakih konjanika Istoka prvi su imali ozbiljna preimućstva u borbi prsa u prsa, a drugi u pokretljivosti i manevru. Taktika koju Evrenos-beg izlaže Muratu je najcelishodnija taktika koju laki konjanici mogu primeniti protiv oklopnika: izbeći frontalan udar, pa oblećući protivnika udarati po njemu buzdovanom koji je protivu oklopa pogodniji od sablje i handžara.
Najveće uspehe imao je Vuk Branković, koji je gotovo samleo Jakubovo levo tursko krilo. Centar koji je vodio lično Lazar, izgleda da nije uspeo da probije janičare postrojene ispred sultanovog šatora okruženog gardom. A srpsko krilo Vlatka Vukovića, (bosanski odred) prvo se povuklo, bez većih gubitaka. Bitka je najveći intenzitet dostigla u trenutku kad je srpski centar bio obuhvaćen sa istoka, odakle je potisnut Vlatko Vuković. Kad je srpski centar poražen, Vuk Branković se našao u bezizglednom položaju, i povukao se prema Drenici.
Konstantin Janičar kaže u osnovi isto u svojim savetima hrišćanima kako da se bore protiv Turaka: bolje je časno se povući - kaže on - nego ostati na mestu i poginuti. I on preporučuje upotrebu buzdovana. Ovde moramo ponovo naglasiti da srpski oklopnici na Kosovu nisu bili toliko brojni u odnosu na celinu, niti toliko oklopljeni kao zapadni vitezovi onog vremena. Nešri preteruje i dramatizuje. Posle Kosova Turci su se sudarili sa zapadnim oklopnicima, počev od Nikopolja 1396. pa se to, možda, ogleda i u Nešrijevom izlaganju o Bici na Kosovu.
Vratimo se na Kosovo polje. Vojske su postavljene jedna naspram druge. Bitku započinje Murat, komandom strelcima:
- Odapnite strele na nevernike!
Taktika je da se razbiju zbijene srpske konjičke falange.
Strelci istrčaše napred da bi došli na domet strela kojima su obasuli srpske konjanike i to ne samo konjanike krila, nego verovatno i centar, jer kako smo pretpostavili, srpski centar je natkriljivao turski centar pa je prelazio i prema turskim krilima.

Pljusak strela spustio se na srpske oklopnike

Kad se pljusak strela spustio na srpske oklopnike koji su dotle stajali kao gvozdeni bregovi - nastavlja Nešri - krenu oni napred valjajući se i hučeći kao more. Navale na strelce s leve strane, suzbiju ih pa udare na isturene redove centra, probiju se kroz falange, jednu za drugom, dopreše do vojničke čaršije u pozadinu vojske i razbiše je. No mesto gde je bilo smešteno slagalište meda, masla i pirinča ostalo je puno. Mazge, konji i denjkovi behu se tako izmešali da se načinila kao neka brana. Nisu utekli. Polomiše se, izgiboše za veru. Nevernici bejahu potpuno porazili levo krilo. Pošto je orijentalnom rečitošću opisao žestinu borbe, Nešri nastavlja: Posle toga je nevernik, kad je otud došao, postao još oduševljeniji, jer toplota na kraju bude.
Ukratko, možemo ponoviti Nešrijeve reči da su Srbi potpuno porazili tursko levo krilo. Samo, ovaj uspeh ne smemo preceniti. Azapi su mogli biti pregaženi, komora ispreturana, ali su spahije i akindžije više potisnute nego potučene. Setimo se Evrenosovih reči o elastičnoj borbi. U Nešrijevom opisu osećamo (brana!) kao da su Srbi ovde dostigli kulminacionu tačku napada u Klauzevicevom smislu.

Šta kažu o tome drugi izvori?

Ašik-paša Zade i Dukin prevodilac tvrde izričito da su Srbi otpočeli borbu, slažući se sa Nešrijem. Crijević i Halkokondil kazuju da su Turci prvi napali ali prvi odmah dodaje da su Turci, dakle napadači, jedva odolevali srpskom napadu, po čemu se mora zaključiti da su Srbi ipak pošli prvi u napad. Po anonimnom dervišu izgleda da su protivnici pošli jedan drugome u susret, mada pisac, očigledno ne nastoji da to naročito utvrdi. Dukin prevodilac tvrdi da je Lazar naredio Vlatku Vlađeniću (Vukoviću) da otpočne borbu. Ostali se izvori ne izjašnjavaju o tome. Pogledom na jasna svedočanstva Nešrija, Ašika i Dukinog prevodioca, a još više s obzirom na strukturu protivničkih vojski i njihovu taktiku, moramo prihvatiti da su Srbi pošli napred još u toku turskog napada strelama.
Isto tako možemo prihvatiti i Nešrijevo tvrđenje da je tursko levo krilo razbijeno. To izričito potvrđuje Ašik-paša Zade iako se - kaže on - Jakub borio uspešno. Konstantin Filozof svedoči takođe da su Srbi isprva nadvladali, a posle njega to kažu mnogi naši izvori. Ne precizirajući mesto borbenog poretka, Crijević govori da su jedni (Turci) malo odstupili, a drugi se spremali da beže. Urudž takođe govori da je turska vojska u prvoj fazi bitke iznemogla oslabivši do krajnosti.
 
Srbi su isprva nadvladali

U drugoj fazi bitke Nešri govori o protivnapadu Turaka.
Dok je Jakubovo levo tursko krilo trpelo poraz, Bajazit - kaže Nešri - na desnom krilu stajao je nepomično i dostojanstveno ćutao. Kada vide da posao ide nekako kako ne treba, malo je još trebalo pa da vojska islamska bude pobeđena, odjednom bozundžije počeše da dovikuju govoreći: "O gazije, što stojite? Nevernik je razbijen. Pobeže... Posle toga odjednom Bajazit han snažno stiže pred nevernika kao grom... - dakle krene u protivnapad. Ugledavši se na njega, krenu napred Ali-paša, Evrenos-beg, Jahši-beg, Šahin-beg, Isa-beg, Sarudža-paša, Ejne-beg subaša, Kara Mukbil, Indžendžik Balaban, Tovudža Balaban i "jaja" (pešak po prvom prevodu) Šir Merd. Za Ali-pašu znamo, po Nešriju, da je bio veliki vezir pa je prema tome morao biti u centru uz Murata; Evrenos-beg je, takođe po Nešriju, bio na krajnjem desnom krilu borbenog poretka, Ejne-beg i Sarudža-paša na levom, a Balabani su bili raspoređeni desno i levo. Mesta ostalih u borbenom poretku Nešri nam nije saopštio, ali i ovoliko je dovoljno za zaključak da je sva turska vojska krenula u protivnapad.
Boj mora da je zaista bio strašan. Opisi pominju strele koje sunce zaklanjaju a "beše toliki zvek i grohot, da se potreslo mesto na kome se boj zbivao", a mrtvih i ranjenih bilo je toliko da se "tolika krv prolila, da se konjima kroz prolivenu krv trag poznavao". Bitku opisuju kao dva mora koja se izmešaše, "sablje svetleše kao blistavi nebeski plamen", od kopalja ni vetar nije mogao da duva, a od konjskih nogu, ni bujica, da je bila, ne bi mogla proći. Ipak, najfantastičniji je opis koji kaže kako je "od piske vojničkih rogova zverinje u šumama crkavalo". Da li je u pitanju preuveličavanje, istočnjačka retorika? Preterivanje? Ali, zašto takvog preterivanja nema u opisima drugih turskih bitaka?
Po čijem naređenju? U bici kod Konije Nešri nam kazuje da se Bajazit bacio ocu pred noge da bi izmolio dopuštenje za protivnapad. Izbor momenta prelaza iz odbrane u napad je u odbrambenim bitkama bio oduvek vrlo delikatno pitanje, koje načelno rešava vrhovni komandant. Na Kosovu je po Nešriju jasno da je odluku doneo Bajazit, a ne Murat. Po Bajazitovom naređenju su bozundžije stale da viču, jer je Murat po svoj prilici bio mrtav ili na samrti. To nam je upravo dalo pravo na raniji zaključak da se i kod Nešrija oseća da je Murat ubijen u toku bitke pre rešenja.

Takve bitke i takvog loma nije bilo od stvaranja sveta

I ona vojska - nastavlja Nešri - koja beše odstupila, vide da su muslimani pobedili nevernike. Ohrabri se, pa se ponovo vrati i poče nevernika da bije sabljama... poduhvatiše nevernika u ruke i tako ga razbiše, da takve bitke i takvoga loma nije bilo od stvaranja sveta. Dan se još ne beše završio, a nevernička vojska bila je malaksala i došla do poraza.

Ostali izvori ne dopunjuju ovaj sumoran Nešrijev opis druge faze bitke. Jedini konkretni podatak dao nam je Ašik-paša Zade zabeleživši da je Jakubova strana sama razbila nevernike što može samo da znači da sa centra i desnog krila nije pojačana, a to je bilo normalno u turskoj taktici.
Dukinom prevodiocu dugujemo jedan originalan podatak: Vlatko Vlađenić (Vuković), pošto je prvim naletom odbacio Turke, vraćao se da prema vojničkom pravilu napadne drugi put (Et girando per entrar lla secondo Tordine della militia) kad se bojištem razneo glas da je Despotov (tj. Lazarev) vojvoda Dragoslav Probišić (Probiscio) okrenuo oružje protiv hrišćana; čuvši to Vlatko odmah okrete leđa, brzo pobeže sa bojišta i vrati se u Bosnu sa svojim odredom (La ljual voce Vlatcko Vlajenico subito volto le spalle et con grande fuga se disparati tornando verso Bossnia con la sua compagnia); ovaj glas ubaciše - kaže Dukin prevodilac - ili Turci, ljudi vrlo mudri, da bi uplašili našu (hrišćansku) vojsku ili je tako htela sudbina nenaklonjena sirotim hrišćanima zbog njihovih grehova. Lazar ostavljen od svojih vojvoda, bez boja bi živ uhvaćen sa svom svojom vlastelom.
Prema Dukinom prevodiocu moramo biti dosta obazrivi jer on zastupa jednu verziju bitke koja stavlja Bosance u povoljno svetlo. O uzrocima poraza, upravo o Vlatkovom odlasku sa bojišta i o intenzitetu bitke govorićemo kasnije. Zasad se treba samo osvrnuti na ono vraćanje u borbu prema vojničkom pravilu. U doba Kosovske bitke nije bilo nikakvog ordene della militia po kome se napadalo u više naleta. Dukin prevodilac govori očigledno o svom vremenu, o harasiranju ili karakoliranju po kome su konjanici, postrojeni u više vrsta, prilazili neprijatelju u kasu, na domet pištolja ili karabina kojima su bili naoružani, pa su ih po vrstama ispaljivali, vraćali se nazad, punili oružje i ponovo prilazili neprijatelju. Ova se praksa izgradila u drugoj polovini DžV veka. Nema nikakve veze sa kosovskom bitkom.

Otkud u Kosovskoj bici Čerkezi

Po Novakovićevoj narodnoj priči Turci su napali Srbe dok se Lazar nalazio u samodreškoj crkvi, a tada je Vuk Branković pobegao sa 7000 ljudi. Lazar besedom ohrabri vojsku i krene u boj. Do podne su pobeđivali Srbi, a posle podne Turci. Milojevićeva narodna priča deli takođe bitku u dve faze. U prvoj, koja se odigrala između Samodreže i Laba, tursko levo krilo je sasvim satrveno. Bajazit se zatim povuče iza Prištine, gde ih Srbi ponovo napadnu i ponovo ih potisnu posle četiri časa ljutog boja. Tada Bajazit naredi da stupe u akciju 20.000 Čerkeza koje zaobiđu i napadnu umorne Srbe. Ovi tada počinju da se polako povlače sa namerom da kod Samodreže ponovo prime borbu, ali za vreme odstupanja Lazaru padne konj pa ga Turci zarobe, posle čega obustave gonjenje.
U ovim narodnim pričama ima, očigledno, realnih i fantastičnih elemenata. Zadržaću se samo na Čerkezima. Znatni delovi ovog kavkaskog naroda emigrirali su 1857-64. u Tursku pred ruskim nadiranjem, a Turci su ih naselili u Evropi kao graničnu miliciju najviše na Kosovu prema Srbiji, oko 40.000.
Pred Srpsko-turski rat 1876. napadali su srpske granične karaule, upadali u Srbiju, palili i pljačkali srpska naselja. Učestvovali su, razume se, u oba rata na strani Turaka. Ostavili su dubok otisak na Kosovu kada im je narod pripisao rešavajuću ulogu 1389. ali to je mogao učiniti tek posle njihove pojave na Kosovu početkom druge polovine XIX veka, jer inače otkud bi narod znao za Čerkeze. Verovatno tada su oni i ubačeni u priču.
 
Prave uspehe u bici na srpskoj strani imao je samo Vuk Branković

Ono što nam izvori uskraćuju moramo dopuniti obazrivim kombinacijama.
Najpre o Lazarevoj besedi vojsci o kojoj govore mnogi izvori, najviše narodna tradicija. Da je Lazar pred borbu ohrab-rio svoju vojsku više je nego verovatno - to preporučuje i Janičar hrišćanskim vladarima - mada se sigurno nije poslužio onim rečima koje mu Orbini stavlja u usta pevajući svoju himnu slobodi i hrabrosti. Takve se stvari uvek stilizuju post festum, kao na primer, Napoleonov govor vojnicima pod Piramidama na koje je tobože gledalo četrdeset vekova.
Govor ili ne, Srbi su napali prvi na celom frontu manje-više jednovremeno. Uspeha je bilo samo prema turskom levom krilu koje je sasvim potisnuto desnim srpskim krilom Vuka Brankovića i delom Lazarevog centra. Tu se izrazio najveći srpski napor. Na turskom centru i desnom krilu očito nije bilo uspeha ako su uopšte ozbiljno napadnuti. Lazar je naišao na tvrde janičare koje niko dotle nije pobedio - uspeh na centru značio bi bezmalo pobedu - a Vlatko Vuković se verovatno nije sasvim angažovao, što je redovna pojava za saveznike kada ratuju daleko od svoje zemlje. Neuspeh centra i levog srpskog krila izvori prećutno potvrđuju, govoreći samo o uspehu prema turskom levom krilu. Prema Nešriju je ovo potpuno razbijeno, no videli smo da spahije i akindžije tog krila nisu bile izbačene iz borbe.
Povlačenje turskog levog krila otkrilo je levi bok centra. Nemamo podataka o tome kako su Turci doskočili toj opasnosti. Bilo bi sasvim prirodno da je njihov centar zalomio svoje levo krilo unazad. Tako se uvek radi. Možda je centar svud naokolo bio zaštićen preprekom kao što je posvedočeno za bitku kod Filokrene i kako su prema Konstantinu Janičaru Turci redovno činili. Ako je u tom času Miloš ubio Murata, što nije bez osnova u izvorima, onda je kriza za Turke dostigla vrhunac.
Za objašnjenje srpskog poraza na Kosovu, nije potrebna izdaja. Na Kosovu su se sudarila dva oprečna politička organizma: srpski, već rastočen unutrašnjim suprotnostima, bez jedinstvene državne misli, i drugi, turski, mlad i poletan, koji je u borbu mogao uvesti sve snage države. Otuda su se na Kosovu sudarile i dve različite vojske. Srpsku je činio niz delova, labavo povezanih, bez zajedničke komande i discipline. Turska vojska bila je organizovanija, pod zajedničkom komandom, fanatično verna svom vođi, obučena i disciplinovana. Najzad, ishod bitke bio je uzrokovan i turskom brojčanom nadmoćnošću, ali glavni razlog njihove pobede nije broj, nego - jedinstvo komande, koje srpske feudalne vojske nisu mogle postići.

Rasplet ili prekretnica bitke se u Nešrija jasno uočava. Nastupa u trenutku kada Bajazit uvide da su Osmanlije blizu poraza. Obeležava ga vika bozundžija da je neprijatelj tobože pobegao. Nema nikakve sumnje da intervencija ovih vikača predstavlja zapravo naređenje za protivnapad, a to naređenje - možemo slobodno zaključiti iz kompozicije i duha Nešrijevog dela - izdao je Bajazit koji je već bio zamenio svog smrtno ranjenog ili preminulog oca. Ne vidim razloga zašto bi Nešri u tom najvažnijem trenutku bitke prećutao Murata koji je - ponavljam - među osmanlijskim vladaocima zauzimao uglednije mesto od svog sina, umrlog posle teškog poraza u mongolskom zatočeništvu. Ne treba da nas buni što je - po Nešriju -Bajazit u trenutku raspleta bio još uvek na desnom krilu. Nešri ga je prećutno ostavio tamo gde ga je bio postavio pred bitku, jer bi inače morao priznati da je Murat ubijen za vreme bitke.
Naređenje za protivnapad nije moglo biti izazvano samo opasnošću koja je pretila sa levog krila. Situacija je morala sazreti i na ostalim delovima fronta. Dotle su morali biti odbijeni i napadi na turski centar i desno krilo sa gubicima po Srbe.

Bajazit i vezir prelaze u protivnapad

Protivnapad su, svakako, otpočeli turski konjanici s desnog krila. Oni su zahvatili srpsko levo krilo - Bosance - i deo centra. Srpski konjanici su ih morali dočekati protivudarom. Konjica ne može na mestu dočekati protivnički konjički juriš. Ali je u pitanju da li su to mogli učiniti pošto je njihov prvi napad bio odbijen. Za prvi mah glavni udar primili su Bosanci. Morali su biti odbačeni jer je tursko desno krilo bilo ne samo apsolutno nego i relativno nadmoćno. Posle ovog uspeha tursko desno krilo se očigledno okreće protiv srpskog centra, protiv najvažnijeg napadnog objekta, i napada ga bočno. U tom trenutku konjanici turskog centra su morali stupiti takođe u akciju, a za njima i janičari. Nešri donekle potvrđuje tu pretpostavku time što odmah iza Bajazita pominje Ali-pašu kako prelazi u napad, a ovaj, kao veliki vezir je morao biti u centru.
Ne može se pretpostaviti da je turski centar pošao u protivnapad jednovremeno sa desnim krilom. Istaknuto je ranije da je bio stožer borbenog poretka, dakle imao je prvenstveno defanzivnu ulogu, a taj zadatak je morao zadržati sve dotle dok napadom desnog turskog krila na srpski centar nisu stvoreni izgledi na potpun uspeh. Prerano angažovanje turskog centra (čija je defanzivna snaga - janičari - bila znatno jača od ofanzivne koju je predstavljala malobrojna konjička garda) na jak srpski centar mogao bi kompromitovati čitavu bitku, naročito usled nepovoljne situacije, stvorene na turskom levom krilu.
 
Bekstvo Vlatka Vukovića

Vrlo je mogućno - kako tvrdi Dukin prevodilac - da je Vlatko Vlađenić (Vuković) posle ovog ponovnog neuspeha okre-nuo leđa i "brzo pobegao" sa bojišta, bilo zavaran da su neki velikaši izdali Lazara, bilo što je iz drugih razloga smatrao da je bitka izgubljena. Veliko je pitanje da li je taktički bilo moguće da se vrati u borbu u pomoć srpskom centru, jer je, svakako, bio odbačen na Lab. Otuda on je odstupio bez pritiska najkraćim putem u Bosnu. Sigurno je da su Bosanci pretrpeli umerene gubitke. Znamo da su Turci zarobili neku bosansku vlastelu. Bez obzira na Tvrtkove tvrdnje Trogiranima o svojim nevelikim gubicima, to možemo zaključiti iz činjenice da je Tvrtko u avgustu uputio nove snage u Dalmaciju gde je razvio veliku aktivnost.

Kada su Bosanci odbačeni, srpski centar se našao u borbi protiv turskog desnog krila i centra, bio je, dakle, obuhvaćen sa istoka, na svom levom krilu. Bitka je tu dostigla najveći intenzitet. Brojno slabiji i taktički u težem položaju, srpski centar je morao podleći. Podlegao je posle vrlo oštre i krvave borbe što jednodušno potvrđuju svi izvori. Posle poraza ostaci su verovatno odstupili u neredu.

Povlačenje Vuka Brankovića preko Sitnice za Drenicu

Crijević nam priča da je Lazar u toku borbe ostavio umornog konja pa seo na drugog. To zbuni Srbe. Izgubivši ga s očiju, pomisle da je pao. Tada Turci udare još žešće i razbiju zaplašene i umorne Srbe. Uvidevši zabludu svojih, Lazar polete kroz redova njihove trudeći se da ih vrati u borbu - Lazar je bio prešao šezdesetu godinu života - ali videći da njegovo pozivanje ništa ne pomaže, stane i sam da beži.
U toku mnogih bitaka onog vremena i kasnije, vojskovođe su menjale konje, najčešće ako su pali pod njima ili ranjeni. Konj je pružao veću metu a manje bio zaštićen. Otuda se promena konja javlja i kao konvencionalna funkcija da se podvuče aktivnost i neustrašivost komandanta pa se pojavljuje i tamo gde nema istorijskog oslonca. Nešri kaže da je i Bajazit u toj bici promenio konja kome se kolan otpasao, da je kao munja skočio na rezervnog konja koji je bio spreman. Ovu epizodu je Nešri verovatno ubacio da bi još jednom istakao brzinu Bajazita Munje kome turci zahvaljuju pobedu.
Možemo poverovati Nešriju i Ašik-paši Zadeu da je i levo tursko krilo prešlo u protivnapad, samo neće biti - kako to tvrdi inače umereni i ozbiljni Ašik - da je ono tamo razbilo srpsko desno krilo. Nimalo nije verovatno, da su poraženi iz prve faze u drugoj fazi bez ikakve pomoći tukli pobedioce. Treba više vere pokloniti Nešriju da je tursko levo krilo stupilo ponovo u akciju čim je zapazilo da se stvari na centru i desnom krilu počinju da razvijaju u povoljnom smislu.

Koliko je trajala bitka

U trenutku kada je otpočeo protivnapad turskog desnog krila, srpsko desno krilo nije još uspelo da svoj uspeh prenese i na centar, ako je to i pokušavalo. Uskoro zatim ono je ponovo angažovano sa Jakubovom konjicom, a možda i sa delom snaga centra, pa nije bilo u mogućnosti da pritekne u pomoć Lazaru na centru, bar ne sa velikim snagama. Kada je srpski centar poražen, Vuk Branković je došao u bezizlazan položaj, pa se verovatno povukao preko Sitnice u Drenicu, svoju užu postojbinu, bez većih gubitaka.
O trajanju bitke imamo u izvorima najmanje podataka. Crijević tvrdi da je počela pri izlasku sunca i trajala gotovo do 8 časova, što znači da je trajala oko 3 časa. Slično kaže i Ašik-paša Zade: do pola vremena između dva namaza - što je Olesnicki protumačio da je jamačno reč o prvom i drugom namazu (sabah i podne), pa je izračunao da je 15. juna za kosovski meridijan bila sredina između njih u 8 časova i 7 minuta. Ašik ne kaže kada je boj počeo, ali moramo pretpostaviti da je otpočeo zorom. Iz kosovskog natpisa Đ. Radojčić je utvrdio da se kosovska bitka završila u 10 i po ili 11 časova. Nešri u drugom Elezovićevom prevodu: dan se još ne beše završio, a u prvom još sunce ne beše zašlo - što bi se moglo prihvatiti kao isto vreme izraženo na dva razna načina. Kod Bernauera dan još nije zapadao (es hatte sich der Tag noch nicht geneigt), što ukazuje na raniji završetak bitke jer se dan (astronomski) počinje da naginje već u podne.

Ostali izvori prećutno ostavljaju bitku u okvir jednog dana. Izuzetak čini Konstantin Janičar za koga je bitka trajala od srede do petka u podne. Konstantin je očigledno pogrešio. Bitka nije mogla početi u sredu jer se odigrala na Vidovdan, a Vidovdan je 1389. pao u utorak a ne u sredu. Utorak 15. juni 1389. je dan Kosovske bitke, o čemu nema diskusije. To je fiksirao već Konstantin Filozof. Niti možemo prihvatiti Janičarevo trodnevno trajanje. Bitke hladnim oružjem kao intenzivni sudari izgarali su za nekoliko časova. Zbog toga sam sklon da pre prihvatim ona svedočanstva za koja se bitka brže svršila.

Smrt kneza Lazara

Nemamo razloga da posumnjamo u mnogobrojne izvore koji govore da su Turci preduzeli gonjenje posle bitke.
Da je Lazar zarobljen u toku gonjenja svedoče samo Janičar i Crijević. Prvi tvrdi da su ga Turci uhvatili blizu jedne crkve Bogorodičine, po imenu Samodreža, i da je na tome mestu postavljen visok stub kao znak hvatanja kneza Lazara. Uz Lazara, po Janičaru uhvaćen je Krajmir, navodno vojvoda toplički koji inače nije poznat, a mnogo druge gospode je na tom mestu pobijeno - što se mora protumačiti da se pri Lazarevom zarobljavanju odigrala oštra borba. Crijević pominje samo da je Lazar skrenuo s puta i pao s konjem u vučju jamu (pokrivenu prućem), gde su ga gonioci stigli i ubili.

Ako prihvatimo Janičarev podatak da je Lazar zarobljen kod Samodreže moramo uvideti da nije odstupio kuda ga je vodila odstupnica, preko Kuršumlije za Kruševac, već prema Vučitrnu i Mitrovici. Ovo se lako objašnjava obuhvatnim turskim manevrom posle povla-čenja Bosanaca koji ga je odbacio na zapad, odnosno potvrđuje se pretpostavka da su Turci zaista napali levi bok centra, Lazarev bok.
Suprotno Crijeviću, velika većina izvora govori izričito ili se može naslutiti da je Lazar uhvaćen živ i pogubljen. Među njima ima samo nijansa. Po Pećkom tekstu Lazar pada u ruke Muratova sina koji mu odseče glavu; po Studeničkom i Cetinjskom tekstu Bajazit mu lično odseče glavu; u mlađim letopisima ima verzija da je Lazara ubio Murat, pored onih da su ga ubili Turci i onih da je našao smrt u bici; pohvalna slova su složna u tome da su Lazaru odsekli glavu, što tvrde Konstantin Filozof i Dukin prevodilac. Po Orbiniju i Tronoškom Lazar je uhvaćen u bekstvu i pogubljen. U tome su složni i turski izvori. Klaviho je jedini koji tvrdi da je Lazara ubio Bajazit svojom rukom u boju.
Deo izvora svedoči da je uz Lazara pogubljeno mnoštvo vlastele. Vrlo pouzdani Konstantin Filozof navodi da je zarobljena srpska vlastela izmolila od Bajazita da bude posečena pre Lazara da ne vide njegovu smrt, a Janičar nam saopštava da je Bajazit pogubio Lazara i Krajmira, a posle kratkog vremena i sve one nevernike koji su se nagledali boja koji su ostali (su) kao izdajnici, s objašnjenjem: "Kad ste svome gospodaru bili tako neverni u njegovoj nevolji to isto biste i meni učinili". Ovo je nejasno. Mislim da se to odnosi na vlastelu koja se nije odazvala Lazarevu pozivu, dakle, koja nije učestvovala u bici. Ispalo bi da je kao suveren osvetio Lazara, kolegu-suverena. Setimo se da je kasnije Bajazit savetovao svome zetu Stefanu Lazareviću da svoju vlastelu drži čvrsto u ruci.
 
Zemlja hučaše, a strele lećahu sunce zaklanjajući

Retko se žestina bitke opisuje složno i obostrano tolikim superlativima i hiperbolama: beše toliki zvek i grohot, da se potreslo mesto na kojem se boj bio i tolika se krv prolila, da se konjima trag poznavao kroz prolivenu krv... beše bahat neki i neiskazani tutanj, čujaše se, strele laćahu sunce zaklanjajući... zemlja hučaše...(pohvalna slova); Bugarska hronika govori o velikom krvoproliću, Crijević o žestokom boju; po Ahmediju takve bitke svet nije zapamtio, a po Šukrulahu obe vojske zametnu takvu borbu kakve od postanka sveta nije bilo; a Nešri: ... izmešaše se jedno s drugim dva mora. Sablje su svetlele kao nebeski blistavi plamen, od kopalja ni vetar nije mogao da puše, a od konjskih nogu ni bujica da je, pa nije mogla proći... od piske rogova... zverinje je u gori crkavalo... Reći će se, istočnjačka retorika, ali u bitkama kod Konije i Nikopolja o njoj nema traga u Nešrijevim opisima.
Takvoj žestini odgovarali su i gubici. Nema mnogo bitaka gde ih izvori toliko naglašavaju i uravnoteženo prikazuju: bezbrojno je mrtvaca bilo; bezbrojna množina obojih pobijenih, to jest Srba i neprijatelja, po Kosovu Polju ležala; svuda reka od krvi i mnogi trupovi; kao klasje na njivi, tako vojnici od oštrog oružja na zemlju padahu (pohvalna slova). Po Urudžu vojske naneše jedna drugoj velike gubitke i bezbrojno pogibe mačem; Šukrulah: neizmerno mnoštvo ljudi izgibe na jednoj i drugoj strani. Jedini Mezjer navodi cifre: 20.000 palih Turaka a približno toliko Srba, što je mnogo po mom shvatanju za jedne i druge. Potpunosti radi navešću i apsurdne cifre koje daju Novakovićeva i Milojevićeva priča: po prvoj poginulo je 100.000 Srba i 110.000 Turaka (samo su Miloš, Milan i Ivan pobili 10.000 Turaka); po drugoj palo je 42.000 Srba i 160.000 Turaka, a Miloš sa pobratimima pobio je 12.000. Nemoguće je dati određene cifre ali možemo pretpostaviti da su srpski gubici bili veći, apsolutno i relativno, po opštem pravilu koje jedva da zna za izuzetke, da je danak poraženog krvaviji. Narodna pesma to lepo opisuje:

Od Turaka nešto i ostalo,
A od Srba i što je ostalo
Sve ranjeno i iskrvavljeno.


Od jednodušnog isticanja obostranih gubitaka odvaja se jedino Tvrtko u svom pismu Trogiranima gde govori da je iz bitke malo Turaka živu glavu iznelo uz izvesne svoje, ali ne velike gubitke. Tvrtko očigledno govori o svom kontingentu za koji već znamo da nije mnogo nastradao. Najveće gubitke na srpskoj strani pretrpela je Lazareva vojska. Ne treba se osvrtati na Dukinog prevodioca koji govori da je Lazar poginuo bez borbe. (...)
Kao klasje na njivi, tako vojnici od oštrog oružja padahu
Uzroci poraza i pobede su oduvek bili od velikog interesa za hroničare i istoričare. Za Kosovo rani turski izvori od Ahmedija do Šukrulaha objašnjavaju tursku pobedu Alahovom pomoći. Ašik ne daje uzrok, a Nešri je objašnjava Bajazitovom žestokom intervencijom. O Božjoj volji govore i prvi srpski izvori. U drugoj svojoj belešci Mezjer slično Halkokondilu daje uverljivije razloge: Murat i Bajazit - kaže on - nisu olako savladali carstva i kraljevstva kao što bi se moglo misliti, već efikasnošću oružja (vailance darmes) i čvrstom borbenom disciplinom (par regle bien gardee en leur host).
Srpski narod, za koga je poraz na Kosovu značio kraj državne samostalnosti i početak vekovnog robovanja Turcima, nije se mogao zadovoljiti iznetim mističnim, ili racionalnim razlozima za objašnjenje te velike narodne nesreće. Srbi su tražili očigledniji uzrok porazu. Dok ga Konstantin Filozof još objašnjava Božjom voljom, kasnije se postupno i stidljivo razvija ideja o izdaji. Svaki dodaje ponešto da bi se što bolje objasnila katastrofa čije su se posledice sve jače osećale.

Pećki tekst ne zna da li je Lazar pri kraju bitke pobeđen zbog izdaje nekog od njegovih ili Božjom voljom.
Studenički i Cetinjski tekst tvrdi već određeno da neki pobegoše sa bojišta, samo ne znaju da li iz straha ili neverstva.
U belešci pisanoj u prvoj polovini XIV veka Turci nadvladaše zbog bekstva nekih srpskih četa, ali su te reči ubačene kasnije na izradirana mesta što neposredno dokazuje da ideja o bekstvu nije postojala u vreme kada je beleška pisana.
Konstantin Janičar precizira da je to bilo baš iz neverstva: da su se gospoda odana knezu Lazaru borila pored njega verno i junački, a druga da su gledala kroz prste i da je zbog nevere, zavisti i nesloge nevernih i nevaljalih ljudi bitka izgubljena.
Dukin prevodilac krajem XIV veka imenuje krivca - Dragoslava Probišića ali dodaje da su taj glas možda ubacili Turci.
Crijević zna da je neko od njegovih takmaca optuživao Miloša za izdajstvo ali ne govori ni o kakvom izdajniku, a Kuripešić na licu mesta nije ništa saznao ni o izdajstvu ni o izdajniku.
 
Nema osnova tvrdnji da je Kosovski boj izgubljen zbog izdaje

Posle ovog prekida eskalada se nastavlja. Narodno predanje se nije moglo zadovoljiti sa nepoznatim Probišićem Dukinog prevodioca i njegovom hipotetičnom krivicom. Za Orbinija krivac je Vuk Branković, ali nije sasvim siguran u to. Za Lukarića nema više sumnje. Iz tog vremena je i naj-stariji srpski sačuvani letopis koji optužuje Vuka Brankovića i druge da su izneverili Lazara bekstvom sa bojišta.
Narodno predanje je oba motiva, Vukovu izdaju i junaštvo i vernost Miloševu, spojilo u jedinstven dram.
 
Мађари су имали 26.000, а Турци 35.000-40.000.
Ако сваки витез вреди 5 Турака, то је онда Мађари не би требало да су имали проблем са њима, па све да их је било и 80.000 ;)

Koji je izvor za ovo? Ja sam čitao da je Turaka bilo nekoliko puta više... a ovo sam rekao bez veze da je jedan hrišćanski vitez vrijedio 5-oricu Turaka... Što si bukvalista?

Sve je počelo od nečije konstatacije da su Turci morali zauzeti Balkan i dio srednje Evrope čak i da su hrišćani bili složni i da je njihova vojska bila superiorna... sa čime se ja ne slažem... Turci su bili veoma pametni i mudri i to je ključ njihovog uspjeha...
 
Koji je izvor za ovo? Ja sam čitao da je Turaka bilo nekoliko puta više... a ovo sam rekao bez veze da je jedan hrišćanski vitez vrijedio 5-oricu Turaka... Što si bukvalista?

Sve je počelo od nečije konstatacije da su Turci morali zauzeti Balkan i dio srednje Evrope čak i da su hrišćani bili složni i da je njihova vojska bila superiorna... sa čime se ja ne slažem... Turci su bili veoma pametni i mudri i to je ključ njihovog uspjeha...

I meni je ta brojka dosta sumnjiva,Turci su imali jasan cilj-prodor do Budima i ne verujem da bi krenuli sa tako ogranicenim snagama tako duboko u neprijateljsku teritoriju narocito ako su bili svesni da Ugri mogu dici bar 60.000 vojnika (verovatno i vise)...e sad,sto je u to vreme doslo do feudalnog rasula u Ugarskoj pa su jedva skrpili i tih 26.000 to je druga prica...
 
Jedan vitez (oklopnik) je vrijedio i vise od 5 Turaka. Nije bas vitezova bilo na bacanje niti je cijela vojska bila sastavljena od vitezova, vec samo njen udarni dio. O vrijednosti vitezova su posvjedocili mnogi muslimanski pisci staroga doba (Arapi, Turci itd.). Vitez je onda bio kao danas tenk, na neki nacin. Postoji stara arapska izreka "Nalet hriscanskih vitezova bi srusio i zidove Babilona".
 
Meni najzanimljivije dejuje ona varijanta gde Srbi totalno razbijaju tursku vojsku, desno krilo je razbijeno i Vuk goni turke ko zna gde. Centar je pao i Murat je mrtav ili tesko ranjen pa se povlaci, ali Lazar sa svojim velikasima ne nastavlja da juri turke nego pravi kamp i ide da se zahvali bogu u crkvi. Na levom krilu Bajazit ima par sukoba sa Vlatkom i ostalim jedinicama koje su dosle u pomoc Srbiji, ali uvidevsi situaciju na bojnom polju on se povlaci. Vlatko videvsi srpsku pobedu odlucuje da posto nije bilo nekih preteranih sukoba i gubitaka da moze da se povuce nazad ka bosni. Murat, posto ga niko ne progoni ne odlucuje se odmah na povlacenje i nekako doznaje da su se srpski velikasi bez neke vece pratnje odvojili od vojske i otisli u crkvu da se zahvale bogu za pobedu. Skuplja vojsku i munjevito odlazi tamo. Zarobljava velikase te ih ubija za odmazdu zbog smrti oca. Onda se povlaci u u prestonicu da se poglasi za sultana.
Madjari posle malo vremena napadaju Stefanov deo Srbije. Milica moze da bira izmedju Vuka koji je ozenio vec jednu njenu cerku i verovatno bi zahtevao da bude suveren, Tvrtka koji je vec proglasen za cara Srba ili turaka, te odlucuje da sklopi vazalstvo sa Bajazitom i da mu jednu od cerki za zenu. On salje vojsku koja komanduje srpskim jedinicamo koje su na kosovu izgubile komandni kadar. Zanimljivo mi je da se na engleskoj wikipediji pominje da je Vuk sve do 92 bio u sukobu sa turcima i da je tek tada prihvatio njihovo vazalstvo. Onda da u bici kod rovina ginu i Kraljevic Marko i Konstantin Dragas koji imaju onu cuvenu recenicu da se nadaju pobedi hriscana. To mi vise lici da ih je neko iz bliskih krugova izdao i dobio naklonost Bajazita.
 
Evo jedan tekst neznam odakle je.

Србска војска је победила на Косову, 28. јуна 1389. године.

Неколико месеци пре косовског боја султан Мурат шаље писмо великом кнезу Лазару да се преда, положи оружје и буде покоран Мурату. Кнез Лазар није одговорио писмом, већ је послао Милана Топлицу да да одговор Мурату. Топлица код Кратова сусреће турску војску и даје кратак одговор Мурату од Лазара речима: "Само рат!"
Мурат је провео Топлицу кроз многобројну турску војску желивши да уплаши Топлицу Милана који му одговара да је србска војска мање бројна, али боља и вратио се Лазару.

Кнез Лазар се први улогорио на Косову Пољу а дан касније и Мурат. Постоји неколико верзија о броју ратника. Највероватнији број је био 180.000 Турака и 60.000 Срба. Једно је сигурно, број је био 1:3 у корист Турака. Турску војску је у првом реду чинла пешадија и лака коњица, а у другом реду јањичари. Резерву је чинила черкешка коњица. Испред Мурата су биле камиле. Србску војску је чинила тешка оклопљена коњица и тешка пешадија. Обе војске су имале резерву. Пре боја србска војска се причестила у цркви Самодрежи.

У центру србске војске је био Кнез Лазар, лево крило је водио Влатко Вуковић, а десно Вук Бранковић. Турску војску је у центру предводио Мурат, лево крило је водио Јакуб, а десно Бајазит.

Битка је почела око 8 сати ујутро. Срби изводе брз и жесток напад да би избегли стреле, одапете од стране турских стрелаца. Србска тешка коњица, коју је на десној страни водио Вук Бранковић разбија турско лево крило, меље га и наставља даље према Мурату. Бајазит видевши пропаст турског левог крила врши противудар на србско лево крило које је водио Влатко Вуковић. Противудар не успева. Милош Обилић видевши пролаз ка султану са 12 својих ратника формира клин и пробија се до султана те га убија копљем. Да ли је копље бацио или држао у руци не зна се. Милош је довршио убиство Мурата мачем. Ратници око Мурата убијају Милоша Обилића. Везири око Мурата покушавају да сакрију да је Мурат убијен те по гласнику јављају Бајазиту да иде по резеврну војску из разлога да га извуку из битке и остане жив, јер је смрт Јакубова била неминовна те је требало сачувати наследника престола да не дође до грађанског рата око власти.

Србска војска долази до турске коморе и долази до расула у турској војсци која почиње махнито да бежи. Видевши то Бајазит се склања у шуму са одабраним ратницима да би након битке покупио тела оца и брата. Путници трговци који су ишли ка Дубровнику су посматрали битку и касније се прикључили Влатку Вуковићу, који се враћао након боја у Босну. Ти трговци су били гласници о великој хришћанској победи којој су у част звонила звона на цркви Нотр Дам у Паризу.

Битка се завршила око поднева. Након битке, Лазар са малим бројем велможа одмара и одлази у цркву Самодрежу на литургију у част србске победе. Бајазит долази на место битке око 6 сати по подне и видевши људе у Самодрежи прилази цркви, опколи је и убија кнеза Лазара. Након тога Бајазит се повлачи у Турску да учврсти своју власт.

РЕЗИМЕ БИТКЕ

Ако су Турци победили, зашто су звонила звона цркве Нотр Дам у част хришћанске победе?
Зашто је "победник" Бајазит побегао у Турску? Од када то победник бежи?
Зашто је на споменику косовским јунацима, Кнез Стефан Лазаревић написао да подиже споменик погинулом оцу и србској господи који су погинули (цитат): "негде око 6 или 7 сати, не знам тачно које време"?
Додатна историјска документа и чињенице на основу којих се доказује да је србска војска била победник битке на Косову:

-србска војска се причестила у Цркви Самодрежи,

-турска војска је бројчано била далеко надмоћнија и прва је започела напад,

-да су Срби на више места пробили турски војни распоред и потпуно разбили њихово лево крило,

-да су оба владара погинула,

-да су губици на обе стране били велики,

-да је цар Мурат убијен у централном делу распореда своје војске (на месту где је Мурат убијен, Турци су саградили турбе на Газиместану. »гази» на турском значи витез, стан-место, србска реч, па се добија, Газиместан – витешко место),

-да је косовска битка одмах објављена као србска победа,

-да су звона Нотрдама у Паризу звонила, објављујући победу србске војске,

-да нема историјског доказа о издаји Вука Бранковића (у рукопису Лавсаик у Пећкој патријаршији, преписивач Пахомије записао је два месеца после Косовске битке « ... Писа се ова света књига Отачник, звани Лавсаик, у дане доброверног Вука (Бранковића) Стефана. Те године када су кнеза Лазара Турци убили, Мурата цара, Срби.Слава Богу за све.»),

-да је босански краљ Твртко послао два писма Млецима о победи србске војске (ниједно од ова два писма није сачувано, али је сачуван одговор из Трогира у коме се изражава дивљење због победе Срба - Историја Срба, Константин Јиричек, стр 103),

-да се после битке турска војска повукла назад и успут пустошила србске територије,

-да је неколико месеци после битке угарски краљ Жигмунд напао раслабљену Србију са севера, због чега је кнегиња Милица затражила вазални однос од Бајазита.
Доста је прича и легенди о месту где је сахрањен славни јунак Милош Обилић. Све се своди на ону познату народну изреку "рекла казала". Једно је сигурно, а то је да је место сахрањивања Милоша Обилића велика тајна коју крију неке више инстанце, а зашто, погодите сами - одговор није тежак. Наиме, по сећању Николе Бошковића, оца Руђера Бошквића, у близини Муратовог тулбета налазила се црква у којој је Милошев гроб. Иван Кабога, дубровачки поклисар из 1792. године писао је да је Обилић сахрањен у цркви која се налазила 3 миље од места где су прешли реку Лаб. Претпоставка је да је то црква у селу Кисела Бања. Њени остаци су ископани 1935. године.

Било је претпоставки да је гроб славног србског ратника Милоша Обилића на Газиместану, затим на месту поред Муратовог или Барјактаревог тулбета. Арбанаси су га лоцирали код Милошеве бање.

Милошев гроб је затрпан из разлога да се никада не пронађе, јер би то сигурно било место србског ходочашћа. Гроб Милоша је највероватније недалеко од гомиле сахрањених турака који су погинули у боју на Косову изнад реке Лаб и града Вучитрна, источно 7 километара.
Турски извор помиње српског делију са групом који су на препад изболи и убили турског султана Мурата.

Поента јесте да Србија односно поморавље није изгубило бој али није ни победило!
Стефан Лазар је био само Стефан није имао никакву титулу и ако за нас он јесте цар!

Круну Немањића је носио Стефан Твртко крунисан у Милишеви , њему стижу честитке из Европе о великој победи Хришћана.

Оно што је интересантно то је да је у убиству Мурата највероватније учествовао и сам Бајазит , који је одмах након смрти погубио свог брата Јакуба и сео за престо!

Исто као што је мистерија како умиру мистериозно последњи Немањићи без мушког потомства?!
Оно што је важно истаћи да је Турска изгубила део војске и опоравила се за 20 година а Србија је изгубила сву војску и није се никада потпуно опоравила!


Држава односно Србија Стефана Лазаревића је била по много чему напреднија и модернија од Србије Цара Душана!

Србија пада у руке турака тек 1459 падом Смедерева , много након Косовске битке , задњи Бранковић слепи Стефан одлази у Дубровник где се последњи пут виђа са Ђурађом Скендербегом жени се његовом сестром као што је и мајка Скендербега , Војисава била из куће Бранковић!

Слепи Стефан прави замак близу Удина у Италији који је назвао Београд умро је сирома живећи од милостиње Дубровчана , Папе , и других бива збачен са престола 1458 и бива замењен босанским Баном Стефаном Томашом који је владао као задњи српски деспот непуних годину дана до пада Смедерева 1459!


Интересантно да 2 још велика јунака историја је маргинализовала Влатка Вукотића војводу Бана Твртка који се враћа непоражен са Косова и Вука Бранковића који се такође враћа непоражен , остаје доживотни непријатељ Турака и умире у турској тамници.

Наши каснији списатељи га намерно замењују са Ђурађем Бранковићем и анатемишу га као иѕдајника који је био херој а уздижу Краљевића Марка који је још пре косовске битке постао турски вазал и прешао на ислам вероватно је преувеличан заслугом Турака , а Вук Бранковић опет анатемисан од истих јер су се њихови територијални поседи граничили......
Постоји планина Бесна Кобила која је данас туристичка дестинација близу Врања одатле је наводно био Милош Кобилић , планина је карактеристична по томе што на њој 10 месеци годишње дува мећава а 2 месеца су лепа!
 
Косовски крст Цара-Мученика

У другој половини XIV века, када су турске хорде упале у Европу, православни Балкан није више био јединствен политички простор. Главни циљ освајача је несумњиво био Цариград. Учврстивши се у Једрену, Турци су почели да постепено освајају и потчињавају разједињене православне балканске државе.
Турци су 1370-их година почели да продиру у српске земље. То је било тешко доба за Србију. После нестанка династије Немањића, земља је потонула у смутњу. Ипак је претња споља удружила знатан део српских кнежева и владара око благочестивог и мудрог кнеза Лазара. Турски султан Мурат је, освојивши Македонију, кренуо с много хиљада војске на Косово да сатре или потчини српске владаре на челу са кнезом Лазаром. Мурат је Лазару послао писмо, предлажући српском кнезу да се потчини његовој власти.
Свакако да кнез Лазар није био у недоумици да ли да се бори са Муратом или не. Али, једна веома важна околност је доводила кнеза у озбиљну недоумицу. Предање каже да се кнезу пре поласка војске на Косово јавио анђео рекавши му да ако жели царство земаљско, нека смело води војску на Косово и бори се са Турцима, јер ће Срби победити. Али, ако за себе и свој народ жели Царство Небеско, онда мора саградити цркву на Косову и пре битке сву војску причестити, у бици ће сви изгинути, и пропашће Српско Царство, али ће ваше бити Царство Небеско.
Предање сведочи да је Кнез Лазар извесно време био у недоумици, што је разумљиво, јер му је предстојало да одлучи не само за себе, већ и за читаву војску, за читав народ, за будућа поколења. Размишљајући, кнез понавља: „Коме ћу се приволети царству?“ Али, ево, одлука је пала и кнез одговара анђелу (из познате народне песме „Пропаст Царства Српског“):

Мили Боже, што ћу и како ћу?
Коме ћу се приволети царству?
Да или ћу Царству Небескоме?
Да или ћу царству земаљскоме?
Земаљско је за малена царство,
А Небеско у век и довека…

15. јуна 1389. године на дан Светог Вида (Видовдан) причестивши се Светих Христових Тајни, српска војска се сукобила на Косову пољу с Муратовим хордама. У жестоком боју су изгинули сви они опредељени за Царство Небеско, па и сам кнез Лазар, кога је Света Православна Црква убројала у великомученике.
Та прича је задивљујућа и по томе што су Срби бој на Косову сматрали највећом победом, без обзира на то што је постао најстрашнији пораз у српској историји. Управо се из те победе родила Небеска Србија.
Задивљујуће је и то што Косовски бој у националној свести Срба не представља искључиво историјску или духовну појаву. Срби се у свим својим делима стално обраћају Косову, стално своје поступке проверавају тим средишњим догађајем њихове историје.
Недавна збивања на Косову показују да то место заиста поседује некакву тајанствену моћ која привлачи силе добра и зла. На том светом месту се непрестано одиграва борба између њих.
Крајем XIX века, када је Косово још било под турском влашћу, сазнало се да се у једној албанској породици налази дрвени крст пронађен на месту Косовског боја. Судећи по изгледу крста и по свим осталим обележјима, припадао је самом кнезу Лазару; све време је представљао светињу те породице која је била српска, а у старо доба примила ислам и етнички прешла у Албанце (што је у оно доба било масовна појава).
Вест о проналаску крста мученика кнеза Лазара пронела се читавом Србијом. Многи Срби су пожелели да купе ту светињу. Међутим, свесни истинске вредности крста, Албанци су затражили баснословну своту. Толики износ је могла да плати само једна благочестива Београђанка, Драгиња Петровић. Крст је откупљен и донет у Београд, где су спретни јувелири израдили оков за њега.
Тај крст се као власништво госпође Петровић извесно време налазио у београдским црквама, где га је свако могао целивати. Међутим, ма колико то чудно изгледало, госпођа Петровић није намеравала да ту изузетно велику светињу задржи у Србији. Одлучила је да косовски крст кнеза Лазара подари Његовом Императорском Величанству Цару Николају Другом на дан његовог ступања на престо. Такав поступак благочестиве жене је мотивисан дубоким поштовањем према Русији и руском Цару као главном и једином заштитнику Православља.
Цару је на дан крунисања уручен крст заједно са следећим писмом:

„Ваше Царско Величанство,
Свемилостиви Господару,

С дубоким осећањем оданости смерно се клањам пред Величанственошћу Цара Читаве Русије, Заштитника и српског народа, и падајући на колена пред подножјем престола Вашег Величанства, дрзнух се да на дан светог крунисања Самодршца Цара Николаја Александровича и Царице Александре Фјодоровне подарим ово свето знамење спасења хришћанског.
Имајте доброту, Велики Господару Императоре, да свемилостиво примите овај Свети Крст на данашњи велики дан светог крунисања и миропомазања Вашег, од љубави православне Српкиње и у име свих Срба који осећају оданост и љубав према Русији.
Овај Крст (само дрво) пронађен је на Косовом пољу где је погинуо српски цар, великомученик Лазар, бранећи веру православну, свој народ и своју државу од Агарјана.
Уздамо се да ће Господ Исус Христос, Који чује и зна све своје верне и Који је Русију уздигао да брани веру и Божју Цркву, спасти читаво Православље. И Србима ће засјати Сунце Правде уз помоћ милости Монарха Руског – Првог Словена.
Падам на колена пред престолом Вашег Царског Величанства и дарујем ово свето знамење из велике љубави према Цару Читаве Русије – вазда заштитнице српског народа.

Маја 1896. године, Београд.

Вашем Царском Величанству најпокорнија Драгиња Петровић

Сваки народ у своје време полаже духовни испит. Такво искушење је за српски народ био 28. јуни 1389. године. И као што знамо, српски народ је часно поднео то искушење. За руски народ и руског Цара такво искушење је била 1914. годиа, када је Аустроугарска упутила ултиматум Србији у коме је један од захтева било увођење аустријског батаљона у Београд. Пристати на такав ултиматум значило би губљење независности српске државе. У тој ситуацији Србију нико није могао заштитити осим Русије, која у то време није била спремна за рат широких размера. Тада се Цар Николај Александрович нашао пред истим избором који је стајао пред кнезом Лазаром. Као што ни кнез Лазар није бирао само за себе, већ и за свој народ, исто тако је и руски Цар, како су показали потоњи догађаји, начинио избор за читав руски народ, не само за тадашњи нараштај, већ и за будуће. И поред тога што Русија није била спремна за рат и што су многи предвиђали њен пораз, руски цар, кога поједини оптужују за колебљивост, одлучно је устао у одбрану Србије, самим тим једнозначно начинивши духовни избор за Русију, приволевши је Царству Небескоме.

В.Ансимов
 
Kosovska bitka u istoriji i svesti Srpskog naroda

Gubitak državne samostalnosti i slobode usled invazije Osmanlija izmenio je uslove života srpskog naroda na širem području Kosova, kao i u drugim srpskim zemljama. Na razmeđi epoha, između srpske slobode i turskog ropstva, stoji događaj koji će postati simbol i znamenje srpske istorije: kosovska bitka [15/28. jun 1389].
Za srpsku kritičku istoriografiju pet vekova kasnije, "kosovska bitka je pokrivena gustom tamom neizvesnosti" [Lj. Kovačević]. Svedočanstva istorijskih izvora su protivrečna ili nejasna, od prvih dalekih vesti o turskom porazu pa do tačnijih verzija o "nerešenom" ishodu boja, u kome ginu oba vladara i komandanta - turski sultan Murat I i srpski knez Lazar. Čitava jedna biblioteka studija, knjiga i naučnih priloga posvećena je razjašnjavanju ovog događaja, koji je postao centralno mesto svekolikog srpskog narodnog predanja. Ipak ce kao rezultat ovih istraživanja mogu utvrditi neke osnovne činjenice. Do kosovske bitke dolazi osamnaest godina posle maričke bitke [1371]; to vreme je ispunjeno naglim turskim širenjem po celom prostoru južno od Šare, u Trakiji i Makedoniji. Prvi pokušaji da ce skrši otpor Lazareve Srbije nisu uspeli [kod Paraćina 1381. i Pločnika 1386], pa je pohod 1389. godine organizovan sa ciljem da ce Srbiji nanese odlučujući udar. Legendarna su preuveličavanja kada je reč o broju trupa s jedne i druge strane - pominju ce stotine hiljada; sigurno je, međutim, da ce na obe strane u sudar išlo s krajnjom ozbiljnošću, te da je bitka planirana, ali i prihvaćena kao odsudna. Izbor bojišta nije slučajan: prostor oko sastava Laba i Sitnice na brežuljcima ispod Prištine ne samo što je u taktičkom pogledu pogodan za sudar većih oružanih masa nego je i u strategijskom pogledu ključ svih komunikacija koje iz Pomoravlja vode ka Jadranu odnosno iz Povardarja na sever i severozapad - ka Ibru i ka Bosni preko Starog Rasa i Lima. Kako je to formulisao Jovan Cvijić, ko drži Kosovo, taj vlada ne samo Srbijom nego i centralnom balkanskom oblašću oko Skoplja. To je, dakle, jedna od najvažnijih strategijskih tačaka i pozicija na Balkanskom poluostrvu.
Posle početnih uspeha srpske vojske, verovatno u vezi sa pogibijom Muratovom [kojeg ubija, žrtvujući ce, Miloš Obilić], u bici dolazi do preokreta: pod komandom Bajazita, Muratovog sina, Turci potuku Srbe, uhvate i pogube kneza Lazara i veliki broj srpske vlastele. Zbog teških obostranih gubitaka i iscrpljenosti trupa Turci nisu mogli odmah da iskoriste do kraja svoju pobedu. Smrt Muratova pokrenula je tešku borbu za nasleđe prestola. S druge strane, herojska pogibija kneza Lazara, kome je, zarobljenom, na samom bojištu odrubljena glava, a telo sahranjeno najpre u Prištini, pokazala ce paradoksalno kao izvor nove duhovne i političke snage - momenat za okupljanje ostataka. Ishod kosovske bitke je zato za Srbiju složen iz pozitivnih i negativnih momenata: to je ne samo poraz nego i pobeda; nesumnjivo poraz u vojničkom i političkom smislu: Srbija gubi nezavisnost; Lazareva udovica Milica, sa sinovima, priznaje vrhovnu vlast sultana. Time je započeta poslednja etapa u borbi Srbije za opstanak, koja će ce završiti padom Smedereva 1459. Međutim, sa porazom započinje i borba za obnovu, do koje, makar za kratko vreme, dolazi 1402. To je, pak obnova ne samo državnopravna ili ekonomska nego i duhovna; tada ce na temeljima svesti o kosovskoj bici gradi most preko potonjih stoleća tuđinske vlasti ka "vaskrsu države srpske" [St. Novaković]. Povodom Kosova ce odmah posle bitke počela stvarati književnost koja utvrđuje smisao njene istorijske poruke i valorizuje istoriju srpskog naroda.[2]
Po svom istorijskom značaju kosovska bitka spada u red onih velikih oružanih sudara kakvi su kulikovska bitka [1380], ili bitka kod Poatijea [732], ili, u još daljoj prošlosti, bitka u Termopilskom klancu [480. pre n. e.]. Za svaku od ovih bitaka vezuje ce bogato predanje, usmena ili pismena književnost, moralna ideja i poruka; svaka ce na neki način ugradila u nacionalnu svest naroda koji ju je vodio i koji čuva uspomenu na nju. Odlučan otpor koji je Srbija pružila osmanlijskoj najezdi, istina, skršen je na bojnom polju u vojnom i fizičkom smislu, ali je pogibija kneza Lazara i njegove vojske dobila u istorijskoj svesti naroda značenje mučeničke smrti za "carstvo nebesko", a zato i duhovnog trijumfa u opredeljenju za ideal hrišćanske civilizacije. To, dakle, nije sramni poraz - kao marička nesreća, već uzvišena pobeda heroizma i žrtve u ime viših ciljeva; na neki način, sa izvesnom analogijom Termopila: heroizam i moralni trijumf žrtve, u nepristajanju na pokoravanje. Za srpski narod Kosovo je zato potvrda i pečat njegovog identiteta, ključ koji omogućava da ce shvati poruka njegove istorije, veza sa autentičnom srpskom državnošću, steg nacionalne slobode. Ne samo u epohi romantizma, kako ce ponekad tvrdi, već od same bitke 1389. živi i traje upravo takva istorijska svest u srpskom narodu povodom Kosova. Kosovski spisi u crkvenoj književnosti, kosovski ep u narodnom pesništvu od kraja XIV veka pa do danas izraz su te svesti. Nije reč ni o kakvom "kosovskom mitu", nego o istorijskom pamćenju i misli kojima ce ostvaruje veza sa stvarnom istorijskom prošlošću. Živa svest o svojoj srednjovekovnoj državi bila je aktivan činilac u borbi srpskog naroda za oslobođenje i ujedinjenje pet vekova kasnije, a njen je neotuđivi deo svest o Kosovu kao o srpskoj zemlji.
Srpska književnost posle kosovske bitke je književnost sudara, u kome su sva opredeljenja do krajnje mere zaoštrena; ona je u svome vremenu angažovana i programska, noseći sobom ne samo jedno viđenje istorije nego i poruku za samo to vreme u kome nastaje. Tragični događaji na Marici i Kosovu, pogotovu kosovska pogibija 1389, zahtevali su objašnjenje i odgovor. U mučeništvu kneza Lazara i njegove vojske crkva je dobila snažan podsticaj vere [u duhu drevne Tertulijanove reči da je "krv hrišćana seme"], u kultu velikomučenika Lazara ona obnavlja i u svoj hagiološki poredak uvodi jednu prastaru, iskonsku hrišćansku kategoriju, kategoriju martirijuma. Zato postaje tako aktuelno ideološko tumačenje kosovskog martirijuma i tome služi čitav "kosovski ciklus" stare srpske književnosti, u kome ce mora gledati i pravi, prvobitni izvor narodne kosovske epike.
Srpski patrijarh Danilo III [Danilo Banjski, 1390-1400], koji je mošti kneza Lazara preneo iz prištinske crkve sv. Spasa u Ravanicu [1391], posvetio je knezu Lazaru, po našem mišljenju, četiri spisa. Sva četiri teksta objedinjena su, mada u sasvim različitim žanrovima, interpretacijom Lazarevog kosovskog podviga kao mučeničke pobede, kao trijumfa "nebeskog carstva" nad "carstvom zemaljskim". Simbolika ovih tekstova je martirološka: otuda figure krsta, venaca i čitav zbir agonističkih tropa, poznatih u liturgijskom pesništvu kojim ce slave ranohrišćanski mučenici. U Slovu o knezu Pazaru je naročito podvučen taj ideološki momenat: heroizam mučeništva kao svedočenja vere u Hristovo vaskrsenje, trijumf žrtve i opredeljenja za večni život, za duhovno i nebesko carstvo. Kosovski ciklus ce ne iscrpljuje samo ovim pretpostavljenim ili stvarnim tekstovima Danila Banjskog; ima i drugih, svega desetak, koje su pisali bezimeni ili poznati pisci - pored ostalih i Jefimija, udovica serskog despota Jovana Uglješe. Natpis na stubu kosovskom, verovatno iz pera Lazarevog sina, despota Stefana, bio je zapravo epitaf [nadgrobni natpis] ili spomen-obeležje mesta kolektivne pogibije srpske i turske vojske na Kosovu polju, koje ce tamo na mramornom stubu nalazilo još u drugoj polovini XV veka. Spomenik ce kao živ svedok obraća
putniku i prolazniku, te u svečanom retorskom kazivanju, dramatičan i herojski po intonaciji, pripoveda o kosovskom boju, o sudaru vojske i pogibiji, o viteškom podvigu i mučeničkoj žrtvi kneza Lazara, "velikog samodršca, čuda zemaljskog i rige [vladara] srpskog".
Drugi, ali po svojim idejama i porukama nikako ne drukčiji, jeste tok narodne usmene književnosti o Kosovu. Kosovske epske pesme - to je još Vuk Karadžić slutio - sigurno nisu najstarije srpske junačke ili epske pesme, niti je kosovski ep najstariji srpski ep, ali je po svom istorijskom i moralnom značaju izbio u prvi plan; Srbi su, po Vukovu mišljenju, i pre Kosova morali imati junačke pesme narodne, ali je ta tragična bitka značajem koji je imala i promenom koju je donela bila od tolikog utiska i tako je silno "udarila" na svest naroda da je ubrzo zaboravljeno sve što ce dotle pevalo.[4] Iz prvih decenija XVI veka sačuvano je svedočanstvo o tome koliko je ciklus pesama o kosovskoj bici tada već bio formiran i bogat i koliko je široko bio rasprostranjen. Slovenac Benedikt Kuripečić, kao sekretar carskoga poslanstva kod turskog sultana, prolazio je 1531. srpskim zemljama na putu za Carigrad; na Kosovu je video Muratov grob [danas Muratovo Turbe], setio ce "nekog starog viteza po imenu Miloš Kobilović", koji je po svome podvigu u kosovskoj bici bio "vrlo čuven i slavan vitez, koji je na granici svaki dan činio mnoga viteška dela, o kojima ce i danas mnogo peva kod Hrvata i po onim krajevima".[5] Danas su sačuvane izvanredne narodne pesme o Kosovu i kosovskim junacima: Slava kneza Lazara u Kruševcu, Banović Strahinja, Kosovka devojka, Smrt majke Jugovića, Car Lazar i carica Milica, Zidanje Ravanice itd. Oko kosovske bitke gradi ce u ovom ciklusu narodne poezije složena galerija pozitivnih i negativnih, ali i tragičnih junaka nacionalne istorije.

1 Videti o tome: J. Cvijić, Osnove I 48-50, upor. M. Lutovac, Značaj Kosova, 1-39.
2 Tu književnost prikazujemo u svojoj Istoriji stare srpske književnosti, Beograd 1980, 190-212.
3 D. Bogdanović Ist. stare srp. književnosti 190 i d.
4 Istorija srp. naroda II, 513 (M. Pantić).
5 Istorija srp. naroda II, 513 (M. Pantić).
Dimitrije Bogdanović

http://www.kosovo.com/sk/rastko-kosovo/ ... html#1_VII
 
sta je ovo, nikog ne interesuje isitina o Kosmetu i zasto je psotao mit? Ja sam siguran da ce ova tema vecno ziveti. .

Sa Kosova zora svice, svice svice svice novi dan
Gracanica sva u sjaju docekuje Vidovdan

Oj Kosovo Kosovo, zemljo moja voljena,
zemljo slavnih vitezova Lazara i Milosa

Sve delije od Srbije, svako srce ponosno
voli i ljubi zemlju svoju Gazimestan Kosovo

Oj Kosovo Kosovo, zemljo moja voljena,
zemljo slavnih vitezova Lazara i Milosa

Srbadija klice cela Ne damo te Kosovo,
to je nase uvek bilo, od dedova ostalo

Oj Kosovo Kosovo, zemljo moja voljena,
zemljo slavnih vitezova Lazara i Milosa


:D

Sinko, Ti imas problem sa izsrzavanjem i razumevanjem pojmova.

Kosovovski Boj, nije mit, nego istorijska cinjenica.
Kosovski mit je mit.
Oba su vazna za srpski narod .
 

Back
Top