Zašto Hrvati danas nemaju svoj jezik?
Odgovor: Zato što su ga zapostavili. Zašto su ga zapostavili? Iz političkih razloga:
prešli su na srpski da bi asimirali Srbe zapadno od Drine i pripojili Bosnu.
O tome je lepo kazao prof. Slobodan Remetić, akademik
Pogledajte prilog 1083435
Slobodan Remetić:
--------------------------------------------------------------------------------
Usvajanjem Vukovog tipa književnog jezika zvaničnom odlukom u Hrvatskom saboru 1889. godine, Zagreb je povukao najjači politički potez. Da ne bude zabune, Zagreb je već bio napustio kajkavsko narečje u korist Gajeve štokavice, koja je bila neuporedivo arhaičnija od gotovog modela koji je Vuk izradio za potrebe srpske kulture i srpskog naroda.
Katolici su do tada stvarali na osam dijalekata, ne računajući manje cikluse.
(1) Zagreb je počeo da izrasta u ozbiljniji politički centar i zasigurno je tamo shvaćeno da se katolički živalj, u osnovi nacionalno neopredeljen, ne može oko Zagreba okupiti kajkavskim jezikom. Osim toga, u nekim sredinama, kao u Dubrovniku, bila je veoma razvijena, snažna srpska nacionalna svest. Novim tipom književnog jezika Zagrebu je sebi približio dubrovačku književnost.
(2) Još jedan važan motiv: Zagreb je time pridobio Srbe u predstojećim teškim borbama u mađarskom Saboru, a ujedno izbio Srbima iz ruku važan adut za eventualno traženje kulturne i jezičke autonomije u Hrvatskoj.
Toma Maretić u predgovoru svoje „Gramatike i stilistike hrvatskoga ili srpskoga jezika” izričito kaže da je Vuk naš Ciceron! Zreli Vuk je progovorio u književnom jeziku zvaničnog Zagreba
--------------------------------------------------------------------------------
To je takav politički potez kojeg se i cincarin Krleža gadio:
Miroslav Krleža:
"Sam fakat što su naši buditelji ilirske narodno jedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila,
tako da su se odrekli svog narodnog imena i svoga jezika, i to veoma odlučno i veoma smiono, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika može ostvariti južnoslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu,
taj fakat odvaja ih bitno od svih sličnih romantičara u svijetu.
Za volju političkog i kulturnog jedinstva, zbog dalekovidne utilitarističke perspektive bratstva s ostalim narodima od Istre do Bosne, od Kranjske do Srbije, do Makedonije i do Bugarske,
odreći se svoje vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svoga imena, bila je to smionost samozatajna..."
"Eto, ono što je vrijedno potcrtati: Gaj nije bio filolog, nego vođa jednoga nacionalnog pokreta, njemu jezik nije bio cilj, nego samo sredstvo. Zato njegova rješenja jezično-pravopisnih pitanja nisu uvijek dolazila od zanstvene, nego više od političke osnove." (Dubravko Jelčić: Hrvatski narodni i književni preporod, "Školska kniga", Zagreb, 1978., str. 17)
I na kraju citat nemačkog etnografa da bismo objasnili zašto kajkavski jezik nije pravi hrvatski jezik:
"...prekrštenje zapadne Slavonije (termin zapadna Slavonija odnosi se na provicijalnu Hrvatsku, županije oko Zagreba, zapadno od Ilove i severno od Kupe) u „Hrvatsku", koje se dogodilo koncem 16. vijeka. To prekrštenje stoji u svezi sa tadanjim preseljenjem Staro-Hrvata, o čemu je već govoreno. I zemljište u sjevenom uglu predjela, koje su Hrvati već prije stoljeća posjeli, nosilo je ime hrvatsko, ali što je isto hrvatsko ime dobio kraj izmegju Kupe i Save, a naskoro još i sjeverniji djelovi zapadne Hrvatske, to je bilo pošljedicom proširenja hrvatskog naroda na sjever. [Hrvatske plemićke porodice, koje se ovamo preseliše, sastavljale su i svoje sabore, ave do polovice 16. vijeka. Najpoznatiji od tih sabora je izborni sabor cetinski, na kome su iste izabrale sebi za kralja nadvojvodu Ferdinanda, protiv Slavonaca, koji su stajali uz pretendenta Zapolju. Da su pak Slavonci svojevoljno pristali na spojenje sa Hrvatima, zavisiće svakako i od tog, što su za čast smatrali, da se u buduće zovu Hrvatima. No ipak prošlo je nekoliko desetina godina, dok je nova domovina Hrvatâ primila njihovo ime. Po Valtazaru Ad. Krčeliću, „De regnis Dalmatiae, Croatiae, Slavoniae. Notitiae praeliminares" (str. 398), bilo je to oko 1587. godine. U testamentu grofa Stevana Frankopana, pisanom još 1572. godine, veli se za njegova dobra, koja on ostavlja svome sinovcu, da su dijelom, „na moru", dijelom pak „na Hrvatih" (Kukuljević, Acta Croatica", isprava 274), i to zbilja odgovaraše pravom stanju stvari, isto tako govori i grof Krsto Frankopan (na istom mjestu, isprava 220), u pismu jednom od juna 1527. godine o posjedima, koje ima u Vinodolu i „megju Hrvatima". Taj način izražavanja prikazuje sliku postepenog prelaza na onu državopravnu zamjenu, koja se kašnje zbila.]"
Bidermann, Hermann Ignaz, „Zur Ethnographie von Dalmatien", Österreichisch-ungarische Revue, NF, 6. Bd., 1888/89; preveo Josip Vergil Perić (O etnografiji Dalmacije, 1893)
https://forum.krstarica.com/threads/ciji-je-nas-jezik.251784/post-8341962
Daj, ne prenemaži se! 
"ki bihu pisani na let" je sasvim razumljivo. Znači "koji su pisani na godinu (ljeto)". 
