Jerotej i Putopis
Putopis je Jerotejevo izvorno delo.
Napisao ga je 1727. godine u fruškogorskom manastiru Velika Remeta, 23 godine nakon putovanja. U ovom velikom delu i po obimu i po značaju, on je opisao svoj hodočasnički put od Beograda do Jerusalima i nazad.
Jerotej je, sigurno, u toku svog prepisivačkog rada nailazio na ranije putopise, tj. proskinitarione, na osnovu kojih je napisao svoje "Putašastvije". Za jedan se zna, na osnovu sačuvanog Jerotejevog prepisa iz 1698. godine. To je putopis Lavrentija, već spomenutog, koji je putovao iz Hilandara u Svete zemlje. Taj Jerotejev prepis se nalazi u okviru
Časoslova i Kanonika s Poučenijima na stranama 234b-241b.
[Isto, str. 64-65.] Mnogi proučavaoci su do sada grešili, navodeći, uglavnom, dva pogrešna podatka u vezi sa ovim spisom. Jedan je da se Jerotejev prepis poistovećuje sa Lavrentijevim autografom, a drugi je pogrešna godina koja se navodi uz prepis, a to je 1699. Da rukopis nije Lavrentijev autograf govori činjenica, da je Jerotej ostavio zapis na kraju svog prepisa. Zbog rasutih i izgubljenih listova, a samim tim i starine rukopisa, on se teško snalazio: "Više ne nađoh, već te molim, čitaoče, ne kuni mene što sam krivo i pometeno pisao. Veru mi imaj. Kakav je loš izvod bio i listovi pogubljeni i promenjeni, da nije velike želje, nikada ne bih pisao ni za platu. I blagoslovite me Boga radi, molim vas, mnogogrešnog Jeroteja Račanina. Pisah godine 1698. meseca novembra sedmog u varoši Fudvaru."
[Prema prevodu Tomislava Jovanovića, Braničevo, časopis za književnost, umetnost i kulturu, XL, 1992/1994, Centar za kulturu Požarevac, oktobar 1994. str. 64.]
Uzimajući u obzir i ovaj podatak, naročito Jerotejevu misao: “da nije velike želje, nikada ne bih pisao ni za platu”, dolazimo do zaključka da je Jerotej zaista bio pravi pisac i u to vreme veoma obrazovan i načitan čovek. Njegov putopis, svakako, najbolje pokazuje svu njegovu širinu, osećajnost i moć zapažanja.
Na putovanje je krenuo iz Beograda 7. jula 1704. godine, a vratio se 23. jula 1705. Pošto Jerotej nigde ne navodi datum povratka, na osnovu broja konaka od Carigrada do Beograda (pošto je iz Carigrada krenuo 2. jula, a stigao posle 21 konaka u Beograd), dolazi se do tačnog datuma. Prvi je ovaj datum naveo Đorđe Radojičić.
[Đ. Sp. Radojičić, Antologija stare srpske književnosti, Nolit, Beograd 1960, str. 367.] Jerotej je putovao sa još sedmoro njih ‒ Grigorije jeromonah i Visarion jeromonah iz manastira Rakovice, Salaćaj iz Beograda, Stanoje, Jovan i žena mu Neda Paranosić iz Iriga i Dulđerinov sin Pavle iz Beograda ‒ dakle, ukupno njih osam. Mada Jerotej kaže da ih je bilo ukupno sedam ("sedam nas ukupno pođe"), verovatno je "iz vida ispustio" gđ-u Nedu Paranosić ili, pak, sebe “nedostojnog.”
Jerotejev autograf Putopisa nije sačuvan. Sve do sredine 19. veka nalazio se u jednom zborniku u Sremskim Karlovcima, ali je stradao u velikoj poplavi. Baš nekako u vreme propasti našao se među rukopisima prote Pavla Stamatovića, koji je prvi izdao odlomak Putopisa 1841. godine.
[P. Stamatović, Serbsko u Erusalimy putovanh 1704. godine (iz starog rukopisa), Serbska pčela ili Novyi cvetnik za godinu 1841, knj. XII, (Segedin) 1841, str. 78-84] Osip Bodjanski, ruski slavista, putujući po slovenskim zemljama, boravio je tokom zime 1840. godine u Sremskim Karlovcima. Tada je video Jerotejev
Putopis i odlučio je da ga štampa. Zamolio je tadašnjeg slušaoca Karlovačke Bogoslovije, Miloša Popovića, a kasnije izdavača
Serbskih narodnih novina, da mu načini prepis
Putopisa. Međutim, prepis nije odštampan tada, već dvadesetak godina kasnije. To je bilo prvo i jedino pojavljivanje ovog dela u celini.
[O. Bodänsk¥i, Putyùastvfe ky gradu Ferusalimu Feroƒeä Raljaninskago, vy lhto oty byftfä 7212, a oty Roj. Xristova 1704, mhsäca Fülía 7, LJteníä ky Imperatorskomy obÓestvh istoríi i drevnostei rossíiskixy pri Moskovskomy universiteth, kn. IV oktäbry, dekäbry, Moskva 1861, str.1-42] Nakon toga je Stojan Novaković pokušao da dođe do rukopisa Jeroteja Račanina, planirajući da štampa
Putopis, ali je već tada bilo nemoguće doći do njega, on se nepovratno izgubio. Stojan Novaković ga je štampao samo u odlomcima, prema izdanju O. Bodjanskog.
[S. Novaković, Prilozi k istoriji, str. 297-310.] Jerotejev Putopis je sve do sedamdesetih godina bio dostupan, u svom punom izdanju, izgleda samo Stojanu Novakoviću. 1969. god. Borivoje Marinković fototipski štampa Putopis, prema izdanju O. Bodjanskog.
[B. Marinković, Odlomci traganja za Račanima i tradicijom o Jeroteju Račaninu, Godišnjak Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, XII/I, Novi Sad 1969., str. 263-300.] Tek nakon ovog izdanja spis počinje ponovo da živi.
1994. godine u časopisu za književnost, umetnost i kulturu
Braničevo, dobili smo najadekvatniji prevod Putopisa na savremeni srpski jezik (preveo dr. Tomislav Jovanović), što omogućava podrobnije književne analize i nešto dublje proučavanje stilskog izraza ovog pisca na početku 18. veka.
Videli smo da se Jerotej u velikoj meri pridržava onoga što je imao prilike da pročita u starijim proskinitarionima i to u glavnom delu svog putopisa, kada opisuje Sveta mesta. Ipak, dosta je epizoda u kojima se oseća potpuno piščevo prisustvo, njegova usredsređenost na događaj, pejzaž ili ljude. Upravo takvi delovi Jeroteja izdvajaju iz srednjovekovnog okvira i upućuju nas da o njemu razmišljamo u okvirima novih puteva srpske književnosti, na početku 18. veka.
Svojim kratkim i jednostavnim rečenicama, moglo bi se reći i crticama, a neke su svedene i na jednu reč ‒ eliptičnost ‒ Jerotej iznosi lično zapažanje i to delu daje neposrednost. Naravno, to možemo objasniti činjenicom da je Jerotej delo pisao dvadesetak godina kasnije, služeći se svojim beleškama koje je vodio tokom puta. Onda možemo zaključiti da sklapajući beleške u jedno celovito delo, kakav je ovaj putopis, Jerotej nije želeo da naruši onu autentičnost i doživljajnost koja izvire iz njih. U ovom putopisu veoma je izražena jedna pripovedačka osobina koja se sreće na početku, gotovo svake, njegove rečenice. To je polisindetsko ponavljanje veznika “i.”
[Irena Grickat, Jezik srpskih putopisa iz 17. i s početka 18. veka, Zbornik istorije književnosti, Srpska akademija nauka i umetnosti, Odeljenje jezika i književnosti, knj. 10, Stara srpska književnost, Beograd 1976, str. 315-317.]
Jerotejev način izražavanja veoma je jednostavan; takvo je i njegovo kazivanje. Moguće je da takvo stilsko uobličavanje proističe iz prirode samog žanra,[T. Jovanović, Braničevo, str. 66.] ali je verovatnije da je to Jerotejeva lična odlika.
O jeziku Jerotejevog Putopisa može se na osnovu izdanja Bodjanskog kazati da se Jerotej služi narodnim jezikom, sa elementima srpskoslovenskog, ali i ruskog jezika. Međutim, pitanje rusizama u ovom njegovom delu nije do kraja razjašnjeno. Jeste se u tom periodu ruski jezik među Srbima severno od Save i Dunava javio kao neminovnost, ali nije sigurno da je i Jerotej već koristio taj jezik u pisanju. U srpskoslovenskom, Jerotej vokalizuje poluglasnike, umesto kojih se javlja vokal a. Leksika je arhaična, ima dosta turcizama, a grcizmi su zanemarljivi, izuzimajući nazive koji su opšteprihvaćeni u pravoslavlju.
Sve ovo uzevši u obzir, vidimo da je pojava Jeroteja Račanina na srpskoj književnoj sceni velika i značajna. On je prvi dao primer kako treba zanimljivo kazivati neke, ne baš interesantne priče, a istovremeno, kako treba ono što je vrlo interesantno opisati u najkraćim crtama. Jerotejev Putopis bismo sa sigurnošću mogli nazvati prvim pravim srpskim putopisom i dobrom osnovom za kasnija dela istog žanra.
Mirjana Anđelković, jul 1999.
Priredio Mrkalj, jul 2014.