Žao mi je što...

grešiš
malo je tužno sve posmatrati kroz rivalstvo i to da su deca nužno takmičarski nastrojena
ne kažem da kod mnogih nije tako, čak mislim da je to jače izraženo kod istopolne dece (b+b, s+s), ali nije neophodno pa ni u tom slučaju što si naveo na kraju

Ne posmatram sve kroz rivalstvo, samo kažem da bi ono kod mene sigurno postojalo jer ne bih podnosio da nešto delim sa nekim na taj način i da čekam svoj red za neke stvari. Možda sam mnogo razmažen, šta li je, ali zaista znajući sebe ne bih voleo da imam brata ili sestru...
 
Moj problem nije rivalstvo već bratova nekultura.
Privatnost nemam sekunde jedne dok je u Srbiji.
Takav problem ne bih imao da imam svoju sobu.
Sobu bih imao da nam starci nisu kleta sirotinja.
Starci su prvo pravili ukućane pa tek onda kuću.
 
Imao tu sreću da se sestra rano udala pa otišla, a i ćale više ne živi ovde jer kao stara se o svojim matorcima, zapravo je izgovor da je vucibatina koja je izgubila posao i koja je našla dobar izgovor... koji meni svakako šljaka, ne treba mi nikakva gužva. I s kevom mi je mnogo. Ja čim počnem da vrtim neku kintu naći ću bilo kakav sobičak u gradu da nema nikog živog. Ne mogu da zamislim uopšte zajednički život, sa bilo kime.
 
Zao mi je sto sam celog zivota kukavica koja cuti i trpi
Zao mi je propustenih prilika u ljubavi,prijateljstvu i zivotu u opste
Zao mi je knjiga koje nisam procitao umesto sto sam blejao na kompu
Zao mi je sto i dalje mislim da je u ovoj Srbijici i dalje moguce nesto promeniti
Zao mi je sto i dalje gubim zivce oko toga
 
Žao mi je što nisam diplomirala u roku.
Žao mi je što nisam slušala svoje osećaje, iako svaki put kažem da ću ih sledeći put osećati.
Žao mi je što nakon što mnogo truda uložim u nešto, pred kraj izgubim volju. (ovo je uzrokovalo ono prvo)
Žao mi je što nisam videla planinu i prirodu i mirisala zemlju i gledala borove već nekoliko godina.
Žao mi je što nisam otišla na Tasos pre ovog šugavog požara.
Žao mi je što mi tokom meseca raspoloženje nezamislivo varira.
Žao mi je što ne znam šta tačno hoću od života.
 
Žao mi je jedino što nemam mnogo para i što vreme prolazi i starim (kao i svi ostali). Dvadesete prolaze... Ono što dolazi je neminovno, a uopšte me ne privlači, na bilo koji način. Život je qrva, nego dobije sve po rodjenju, a neko se muči da bi stekao. I šta sa tim? Ništa. Sad sam samo u dilemi da li biti apsolutno tvrdoglav, gurati po svome i krenuti strantputicom, ili se prilagoditi i ući u odvratni kapitalistički matriks. Ne privlači me stalan posao, žendiba, život u dvoje, deca, odgovornost... znam da i mnoge druge to ne privlači, ali bukvalno svako ko se bunio protiv toga je morao da ode u tom smeru. Videćemo šta će biti, ali ja nema šanse da postanem takav, pa makar klošario po ulici i pljačkao trafike. Bolje i to nego ovo sranje.
 
Radomire sunce ti j**em ostavi me s budalama još kažu nisam društven pa s kim da budem kad sve k**ve i deca j*b'o te 20 ljudi mi samo prošle godine otišlo,zar s Kosovarima da bančim nesrećo kud zatvori klub ono mi je bio spas od morona čoveče.
 

Back
Top