Književnost Zanimljivosti i anegdote o piscima i knjigama

  • Začetnik teme Začetnik teme Lada
  • Datum pokretanja Datum pokretanja
Velika ljubav Vladimira Majakovskog, bila je zavodnica -Ljilja Brik. Majakovski se tog burnog odnosa koji je bio razoren za njega oslobodio
tek kada je u Parizu sreo Tatijanu Jakovljevu, koja je bila njena sušta suprotnost. Način na koji je vladala muškacima objasnila je sama Ljilja Brik.
''Muškarca treba ubediti da je izuzetan, pa čak i genijalan, ali da njegovo okruženje to ne shvata.
I treba mu dozvoliti ono što mu nijedna pre vas nije dozvolila.
Sav ostali posao će dovršiti kvalitetna obuća i svileno donje rublje.''
475085055_667219378966050_7164828391260884101_n.jpg
..
475981628_667219405632714_6695710201315649861_n.jpg
 
Rilikeovo pismo upućeno Lu Andreas-Salome
Minhen, jun 1897.

Išunjao sam se iz tvoga stana
I dok hodam kišnim ulicama čini mi se
Da svaki prolaznik koga sretnem
U mom blistavom pogledu vidi
Moju presrećnu, spasenu dusu.

Pošto-poto hoću da usput
Sakrijem od sveta svoju radost;
Odnosim je žurno kući
I zatvaram u dubinu noći
Kao zlatni kovčeg.

A onda iznosim na svetlost dana
Komad po komad skrivenog blaga
I ne znam kud pre da gledam;
Jer je svaki kutak moje sobe
Pretrpan zlatom.

To je bezgranično bogatstvo
Kakvo noć nikada nije videla
Niti rosa okupala;
Više ga ima nego što je ikada
Ijedna mlada dobila ljubavi.

To su bogate dijademe
Sa zvezdama mesto dragog kamenja.
Niko to ne zna. Ja sam, o draga moja,
Kao kralj medju tim bogatstvom
I znam ko je moja kraljica.
475998982_668258015528853_8715529567060867845_n.jpg
 
Kada je imao 28 godina Borisav Stanković, slavni pisac se oženio na jedan boemski, romantičan način, naime sasvim slučajno, mada je on kao sujeveran čovek duboko verovao da je ta slučajnost bila njegova sudbina. Svoju ženu ugledao je prvi put na jednoj fotografiji u nekom fotografskom izlogu na Terazijama. Bila je odevena kao „maska“, u mornarsko odelo – za maskenbal koji se tih dana pripremao u Beogradu.

Mada je u to vreme bio na vrhuncu svoje književne slave, Bora je tih dana bio neobično mrzovoljan. Izbegavao je društvo. Međutim kada je tog dana spazio lik mladog „mornara“, zainteresovao se za nepoznatu devojku, rekao je to svojim najbližim drugovima, ali na tome bi ostalo da ga istog dana, uveče, baš ti drugovi nisu pozvali na maskenbal. Posle dužeg opiranja on je najzad pristao, ali pod uslovom „Samo da nagvirnemo, pa odmah posle da idemo u Skadarliju na vino“.

Prva ličnost koja je srela na ulazu Boru i njegovo društvo bila je devojka „mornar“. Ista onakva „kao da je izašla sad iz fotografije“, kako je to posle Bora govorio. Videvši je, zbunili su se svi, a najviše sujeverni Bora. On je skoro hteo da pobegne, toliko nije znao šta treba da radi. Devojka je, izgleda, to primetila, „osmehnula se blago na njega, ponudila mu da ga odvede do garderobe, i on se pribrao i krenuo za njom, kao omađijan . . . I posle toga, cele večeri nije se odvajao od nje. . . I do smrti je ostao pokraj nje!“ Samo nekoliko nedelja posle te večeri, ona mu je postala žena sa kojom će posle izroditi decu i provesti ceo svoj vek. Bora se često prvo njoj obraćao za sud, kada bi nešto novo napisao. Gospa Angelina čuvala je do smrti, kao najveću amajliju, poslednju nedopušenu Borinu cigaretu, što govori o večnoj zaljubljenosti u svog muža.
 
Izlazi Majakovski iz kafane u sitnim jutarnjim satima okružen gomilom devojaka koje mu se udvaraju i nabacuju:
“Vladimire, da li je tačno da vi možete da smislite stihove u hodu, odmah sada, na licu mesta?”
“Naravno!”, odgovara pripiti “pesnik revolucije”. “Dajte mi bilo koju temu!”
“Evo, na primer, vidite, dole u jarku leži jedan pijanac i valja se”.
Majakovski, ponosno i uspravno poče recitovati:
“Leži beživotno telo,
na putu života našeg…”
Utom ga prekide glas iz kanala:
“A šta to tebe briga? Produži dalje sa kurvama svojim putem kuda si i pošao!”.
Majakovski će: “Hajdemo cure, to je Jesenjin”.
 
Slavna engleska književnica Džejn Ostin zamalo je umrla u sedmoj godini života kada su ona i njena sestra Kasandra obolele od difterije za vreme boravka
u Oksfordu. Na svu sreću, pismo njihove rođake Džejn Kuper je na vreme stiglo do njihove majke, koja je ubrzo doputovala sa spasonosnim lekom.
 
Tokom Prvog svetskog rata Ivo Andrić je bio uhapšen u Švajcarskoj zbog svojih političkih stavova i podrške Mladoj Bosni, organizaciji koja se borila za oslobođenje južnoslovenskih naroda od Austrougarske. Nakon atentata na nadvojvodu Franca Ferdinanda u Sarajevu 1914. godine, mnogi članovi Mlade Bosne, uključujući Andrića, bili su pod sumnjom i represijom. Andrić je proveo nekoliko meseci u zatvoru, što je bio težak period u njegovom životu. Ovaj događaj ostavio je dubok trag na njega i uticao na njegov književni rad, posebno u temama koje se bave slobodom, represijom i ljudskom patnjom.
 
Rastko Petrović kao likovni kritičar

Čini se da je opravdano reći da je na Rastkov umetnički entuzijazam uticala najviše porodična okolina i atmosfera u kojoj je svoje radove pravila poznata srpska slikarka Nadežda Petrović, njegova starija sestra. U opštem kontekstu, tokom vremena, Rastko će postati veliko književno ime, jedan od nosilaca avangarde na ovim prostorima, ali će zato, iz nekog razloga, njegovo mesto kao autentičnog likovnog kritičara pasti u zaborav.

Po većini umetničkih merila, Rastko je bio pionir moderne likovne kritike. Kao francuski đak (u svakom smislu), pratio je tokove moderne umetnosti, i u bitnim prestoničkim listovima ostavljao crtice o modernoj slici koja je tada tek bila u povoju. Pratio je, i na oku imao sve vodeće umetničke pravce, i njegov trag svaki znatiželjnik može da uhvati prelistavajući međuratnu „Politiku“. Za neke smerove u slikarstvu prvi je podigao prst odobrenja, dok je druge branio od nerazumljivih i neargumentovanih napada. Njegov je sud do kraja angažmana pratilo uverenje da se uvek mora govoriti iskreno i istinito. Primer tome je ova Petrovićeva crtica:

„Slika je, pre svega doživljaj koji se zbio iznad pravila pod kojima živi naš sunčani sistem, prema tome on je za nj samo avantura, jer jednom zarobljen, najsadržajniji momenat opšteg pokreta u prirodi upotrebljen je da oplodi novu realnost, realnost: jednu od mnogobrojnih mogućnosti nekog paralelnog sveta sa ovim. Tako je slika umetnikova svet koji sadrži u sebi osobeni sunčani centar...“
 
Ivo Andrić je svoje prve književne radove pisao na nemačkom jeziku dok je studirao u Gracu u Austriji. Tokom tog perioda Andrić je bio pod velikim uticajem nemačkih pesnika i pisaca, što se odrazilo na njegov stil pisanja i teme koje je obrađivao. Njegova rana poezija, eseji i pripovetke pisani su na nemačkom jeziku, a mnogi od tih radova ostali su nepoznati široj javnosti. Ovo rano stvaralaštvo pružilo mu je čvrstu osnovu za kasniji rad, na srpskom jeziku, i omogućilo mu je da razvije jedinstven stil koji ga je izdvojio među piscima svog vremena.
 
Prepiska Radomira Konstantinovića i Samjuela Beketa

Radomir Konstantinović, poznat kao pisac „Filosofije palanke“ koja je razdelila ionako suprotstavljeno srpsko društvo, kao i velike studije o srpskim pesnicima 20. veka (na približno četiri hiljade strane), jedan je od retkih ljudi koji se na ravne časti dopisivao sa dalekopoznatim piscem pozorišnih studija, takozvanih „drama apsurda“, nobelovcem Samjuelom Beketom.

Do susreta u pismima (koji će 2000. godine biti pretočen u knjigu „Beket, prijatelj“) došlo je najviše uz pomoć Radetove žene, Kaće Samardžić, koja je prevodila Beketove romane i priče. To su bile pedesete godine srpske književnosti, u kojoj se iznova probudila, i tu i tamo, kroz neke prozne tekstove, usvojio model „francuskog novog romana“, jedan ne toliko drugačiji sistem fabule koji je išao na varijantu novog prikazivanja stvarnosti; dakle, bez suvišnih iluzija, a najviše uz pomoć neposrednih životnih činjenica. Ovaj „uvoz literature“ odvio se najviše preko Francuske, a prvi od njegovih protagonista bio je i Konstantinović, koji je pomenuta načela usvojio u svojim prvim romanima.
 
Pre nego što se potpuno posvetio književnosti, Ivo Andrić je imao uspešnu diplomatsku karijeru. Po završetku studija Andrić je postao deo diplomatske službe Kraljevine Jugoslavije. Služio je u različitim konzulatima i ambasadama širom Evrope, uključujući Rim, Bukurešt, Madrid, Ženevu i Berlin.
Njegov rad u diplomatiji omogućio mu je da upozna različite kulture i društva, što je kasnije koristio kao inspiraciju za svoja književna dela. Posebno je značajno njegovo službovanje u Berlinu tokom uspona nacizma, što mu je pružilo jedinstven uvid u političke i društvene promene koje su oblikovale 20. vek.
 
Jedna od prvih kritika rada Dobrice Ćosića

Dobrica Ćosić je bio još novinar „Mladog Borca“ (krajem četrdesetih godina prošlog veka) kada je jedne noći, u sklopu književne tribine namenjene mladim, dolazećim piscima (u odajama rekvirirane građanske vile) imao priliku da čita svoj literarni rad. Bio je to tekst o savremenim društvenim promenama, povezan sa narodnooslobodilačkim ratom, čiji je učesnik bio i sam pisac. Prema sopstvenom kazivanju, pisac je mnogo godina kasnije postao svestan da je to bilo loše štivo, nagriženo socijalrealističkom teorijom o književnosti i opredeljenjem da se za jednu stranu mora navijati. Ali u to vreme bio je to još polet mladog čoveka koji je ponesen novim prilikama hteo da ih, ambicijom, isprati.

Zapazivši Borislava Mihajlović Mihiza (u to vreme već poznatog mladića koji zna nešto o književnoj kritici), Dobrica mu je prišao i zapitao ga za mišljenje, nadajući se pozitivnim rezultatima. Ali, umesto toga, sačekalo ga je Mihizovo odbijanje da uopšte vrednuje takvu prozu koja ni na šta nije ličila, a ako i jeste, za nju su bile ostavljene samo negativne kritike. Posle toga, Dobrica mu je mogao biti samo zahvalan, jer mu je otvorio oči o budućnosti i kako u njoj pisati.

Dobrica Ćosić je Mihizu, nekoliko godina kasnije, mnogo pomogao. Kod Mitre Mitrović (prve supruge Milovana Đilasa), tadašnje državne sekretarke za kulturu, založio se kako bi se NIN ponovo pokrenuo u štampu (1953), a u kojem je Mihiz bio vodeći književni kritičar. U okviru njihove grupe („Kuća jeresi“), upravo je njemu prvom davao svoje romane na čitanje. Dug je na kraju odužio i vrlo dobrom skicom Mihiza u knjizi „Prijatelji“ (2005).
 
Stvaralački proces Borislava Pekića

Borislav Pekić redak je pregalac na polju književnosti. Iza njega, delom za života a delom i posthumno, ostavljeno je na hiljade stranica proze, komentara na nju, eseja, dnevnika, drama, itd. Takav rad nesumnjivo je morala da prati disciplina bez izuzetka, ali i promišljanje o sredstvima kojima će se uštediti na vremenu, da bi se napisalo sve što se želi. Pritom, za svaku knjigu je vršio ogromne pripreme, te je, s toga, njegov proces stvaranja imao i ove elemente:

Za roman „Hodočašće Arsenija Njegovana“ (1970), da bi dobio uvid u precizan oblik starih beogradskih građevina, Pekić je sa ženom Ljiljanom nekoliko dana obilazio Kosančićev venac, tako da je on davao upute šta da se pribeleži za opisivanje, a ona je to zapisivala u svesku.

Rodoslovno stablo Njegovan-Turjaških (porodica u „Zlatnom runu) nastalo je još dok je Pekić kao pripadnik SDOJ-a bio u zatvoru (1948-1953), i budući da je bilo vrlo razgranato, stojalo je iznad Pekićevog radnog stola, ulepljeno na pluti, kako se tokom rada ne bi pomešali likovi i njihova zanimanja.

Mnoga od razmišljanja, komentara i zapažanja prvobitno su bila presnimljena na diktafonsku traku, a kasnije prekucana u piščev „Dnevnik“ (najveći deo toga prekucala je Ljiljana Pekić, tokom sabiranja i štampanja svezaka, posle Borine smrti). Inače, taj metod je koristio i Tomas Man, Borislavljev najvažniji literarni „predak“.

Siže za roman „Atlantida“ (1988) Pekić je odsanjao, o čemu svedoči jedan deo njegovih „Dnevnika“, dok je ideju za roman „Besnilo“ (1983) kreirao inspirisan zaraženim psom, kojeg je kao kućnog ljubimca držao u detinjstvu.
 
Branislav Nušić nazvao je neku gospođu kravom i zbog toga dospeo na sud.
Sudija mu je odredio novčanu kaznu koju je on, naravno, platio.
Pre nego se raziđoše on upita sudiju:
„Gospodine sudijo, a kada bih ja kravi rekao da je gospođa, da li bih i onda bio kažnjen?“
„Naravno da ne biste bili kažnjeni u tom slučaju“, odgovori mu sudija.
„Doviđenja, gospođo“ odgovori Branislav Nušić i napusti prostoriju.
 
Autor „Alise u zemlji čuda“ Luis Kerol imao je problema sa finansijama, njegova dugovanja su ponekad iznosila i do 7.500 funti. Kerol punih 26 godina radio kao profesor matematike na Oksfordu. Takođe, on je sve detalje svog života beležio u dnevnicima, ali su nakon njegove smrti svi dnevnici spaljeni kako bi se zaštitila njegova reputacija. Još jedna zanimljivost je da je „Alisa u zemlji čuda“ bila zabranjena u Kini zbog likova životinja koje govore.
 
Đura Jakšić bio je poznat po tome što je često ceh u kafani plaćao svojom umetnošću. Tako je jednom pitao krčmara da mu da besplatnu večeru, s tim da mu Đura napiše pesmicu koja će mu se svideti. U slučaju da se krčmaru pesmica ne svidi, Đura će mu platiti gotovinom. Krčmar je pristao, a kada se Đura dobro najeo, počeo je da recituje pesmice jednu za drugom. Međutim, krčmaru se nijedna nije svidela. Najzad je Đura odrecitovao: „Ej, keso moja sa mnogo dinara, Iziđi iz džepa, isplati krčmara!“ – E, to mi se sviđa, to čekam! – reče krčmar. – E, vala, i ja jedva dočekah! – reče Đura i ode.
 

Back
Top