Koliko god da je Beograd nakon Drugog svetskog rata munjevito rastao, podizanje pojedinih (za ono vreme) modernih zdanja i te kako je umelo da se otegne.
Jedan od tih (za ono vreme) rekordera bio je i Dom sindikata. Iako su prve cigle postavljene 1947. godine, svoj završeni oblik je dobio tek 1955. Još dve su godine prošle do okončanja konačnih radova, te je dvorana svečano otvorena u junu 1957.
„Čedo“ arhitekte Branka Petričića je odmah okićeno naj-epitetima. Najlepša, najveća, najmodernija i najudobnija sala – Beograđani bi pomislili da nije imala baš nijednu manu. Ali, pukotine su počele da se naziru
Pojedini nedostaci tada najmodernije sale u Beogradu nisu se ni mogli uočiti na prvi pogled. Moralo je da se odsvira nekoliko koncerata, pa da publika (a i svirači) shvate da se nešto čudno dešava sa akustikom.
Uši su isprva nekako trpele, pa je problemu trebalo nekoliko godina da eskalira. Onda je početkom ’60-ih pokušao da mu se utvrditi razlog, ali su u te svrhe morale da budu angažovane čak dve komisije. „Dijagnoza“ je, pak, bila jednoglasna: greška u akustici. Zvuk su, kako se ispostavilo, ubijale prevelike drvene površine i veliki broj sedišta.
Struka je to preciznije pojasnila – na jednog slušaoca je moralo doći 6-7 kubnih metara prostora, a u sali Doma sindikata je taj prostor iznosio 4,9 m³. Reprodukcija je, osim toga, stradala i zbog odbijanja zvuka o drvene lamperije, što je posebno kvarilo ugođaj ljubiteljima klasične muzike.
Naravno, rešenje je podrazumevalo još jednu turu radova: zamenu drvenih površina gipsom i sasecanje broja sedišta. Za ovo poslednje je postojao i praktičniji razlog: naime, prolaz između redova u sali je bio preuzan, pa su se posetioci tiskali i pravili „čep“ dok ne izmile napolje. Otuda je sa leve i desne strane uklonjena po jedna loža u parteru, a umesto tih loža su izgrađene stepenice. Sada se komotnije izlazilo, bar u mesecima kada je sala primala publiku.