zalite li za necim???

Sve sam u životu uradila manje-više ok. Da su neke stvari drugačije vrednovane i drugačije uradjene, bolje bi bilo, istina jeste... ali i ovako je ok, i ovako je dobro, ne žalim što nije drugačije, kad već nije. Što je do mene bilo i što do mene jeste, radim manje-više dobro i dalje. I ako nije dobro, nije baš ni loše, a u svakom slučaju je najbolje što u datom momentu mogu i umem!
Žalim, ako za tim vredi i ima smisla žaliti, što ne mogu da utičem na svoj život. Što neki tamo kreten, alavi i nezasiti, kroji sudbinu svima nama, pa što neka tamo baraba, zato što ima više para, može da odredjuje pravila igre ( sva sreća pa se sve više pita neko neutralan i izgleda objektivan - što je, kada je sud u pitanju, vrrrrlo retko ), pa što laž prolazi kao istina samo zato što nekome to odgovara, pa što se gomila ružnih i negativnih stvari izdešavala, a po svemu sudeći - još nas čeka.... A gde sam ja i moj život u svemu tome? Propadamo polako, i ja i moj život i moje zdravlje, izgubismo se u večitom balansiranju i igri nerava... a ništa do mene nije, ni-šta!!! U tom smislu, neki put mi pukne film, pa odvalim, onako u trenucima neznadežnog raspoloženja - eeeee, žalim što nisam uzela onaj pištolj i prosvirala dve- tri čelenke! Precizna sam, vala, dokazano više puta na mestu za to pogodnom, pucam iz vazdušnog kao i iz pravog... eeeee, da sam na vreme izbušila par gov.nji.vih vreća od ljudi, do sada bih već odrobijala ( i dva puta koliko ova agonija već traje ) i i ja i ljudi oko mene, dragi, imali bismo svoje živote... Al ovo nije ozbiljno, ovo samo očaj iz mene priča...
Nemam za čim da žalim, realno gledano, do mene što je sve je ok... a opet... život klizi i izmiče, kao pesak medju raširenim prstima... tudjim, opet....
 
Ne dozvoli da ti nedostak hrabrosti otme trenutke koje možda više nikada ne možeš vratiti. Kako reče moj omiljeni pisac Meša Selimović "I radije pristani da te Bog pita zašto nisi to učinio, nego zašto si to učinio?"


A moj omiljeni pisac ima reci nesto sasvim drugacije a mnogo blize meni, ali sad mi se ne da da trazim taj post negde sacuvan, uglavnom uz svo postovanje prema Mehmedu ovoga puta sam uz Borku. :)
 
zalite li za necim sto ste u zivotu propustili?Mene s vremena na vreme tako uhvate neke lose misli.Ali ne znam na koji nacin da se otrgnem od istih?

Жалим што нисам отишла на један дочек Нове године, раних деведесетих....:(

...А била сам позвана...и све би било другачије данас....ал, ебига.....
 
Жалим што нисам отишла на један дочек Нове године, раних деведесетих....:(

...А била сам позвана...и све би било другачије данас....ал, ебига.....

Пази кад сам знала да ћеш ово написати!
И ја жалим што ниси отишла на тај дочек..али, ко чека - дочека!
 
Žalim..što nisam stigla sve da kažem. Pokažem. Dočaram. I umreću sa tom ranom , na srcu. Što nisam sve to mogla...u punoj silini i jačini, onako kako ja umem i znam. Što nisam mogla da dodirnem, i kažem isto tako...koliko mi je bilo važno. Koliko mi je bilo teško. Koliko mi je bilo žao. A, posle kada sam shvatila sve...Više mi nije bilo dato. Žao mi je...što sam prekasno shvatila. Žao mi je što...Ne mogu da vratim vreme.
 

Back
Top