Volela bih da nadjem rec kojom bih opisala kako sam se osecala juce kad sam te videla... na onom mestu. Volela bih da ta rec postoji, da je pronadjem na bilo kom jeziku sveta. Srce i dusa, i pogled i korak, i svaki pokret mi se zamrznuo...zar je moguce...Andjele? Zar nisi mogao bolje? Kako da ti kazem... svaka me je kost zabolela na tom mestu gde si pao. Ni taj divan dan, ni prolece u zraku, ni ono najlepse Sunce na nebu nije moglo da spreci taj mracni, teskobni oblak da se nadvije nadamnom, i da me svu poklopi, da me pritisne, udavi u tom trenutku. Kao bol, kao tama, kao cemer, kao jad, kao neokajani greh... eto, tako me je pritisnuo.
Stajala sam pored onog zida, kao sastavni deo njega, i videla u daljini coveka da stoji. I znala sam da si taj covek ti, i znala da moram proci tuda. Nisam samo znala cijim nogama, cijim koracima da krenem prema tebi, kad su se moji ukopali bas na tom mestu. A morala sam! Taj dan je, cini mi se, svanuo samo da bi me proveo tom stazom. Resio da se okomi, da se svom svojom tezinom obrusi na moju glavu, da mi te pokaze, da mi pokaze sta ti je moja ljubav uradila, koliko te je unakazila.
Ipak, odlepila sam se od tog zida, i snagom za koju nisam ni znala da postoji, pruzila korak, jedan, pa drugi... te podigla glavu, kao da nisam kriva, kao da nisam ja ta zbog koje stojis bas tu, na tom mestu, kao da nije bilo dosta, kao da te nisam vec dovoljno smrvila, izgazila, izresetala. Tuklo se u meni dobro i zlo. Dobro koje je molilo da padnem na kolena, tu pred tvojim nogama, da ljubim tu zemlju na kojoj jedva stojis, da vristim, jaucem, vapim da mi oprostis ti, Bog da mi oprosti, ta zemlja da mi oprosti. Zlo koje mi je drzalo glavu visoko uzdignutu, i ponizavajuci pogled koji te je streljao, skenirao, hiljaditi put ti govorio da si jadan i bedan, pogled koji te cak nije ni zalio. Zlo koje je pobedilo.
A ti si, Andjele, spustio glavu poput osudjenika kog vode na streljanje. Pa, zar nisi imao snage da me pogledas, mozda bi taj jos jedan jedini pogled iscupao, prognao tog zlobnika iz mene? Zar nisi mogao da se uhvatis u kostac sa ovim skotom koji je, eto, resio opet da te gazi, da te valjda pretvori u prah? I to je uvek jos samo jednom, pa cu sutra bolja biti, sutra cu te potraziti, i sutra cu reci da mi je zao, i da nisam htela tako...samo ne danas, to nikad nije danas. Ne znam da li bi to "zao mi je" vise znacilo tebi ili meni. Ali, znam da mi je zao, iskreno i duboko mi je zao.
Ne mogu da kazem da sam te volela, ne na nacin na koji si ti to zeleo... Ali, bilo je trenutaka, dana kad sam se neopisivo lepo osecala u tvojoj blizini, dana kad mi je silno prijao tvoj dodir, osmeh, miris, kad sam tako divno sanjala na tvom ramenu. Dani koji bez tebe ne bi bili tako leprsavi i bezbrizni, i samo moji. Pravio si trenutke u kojima sam cak i zaboravljala zasto sam s tobom, da si ti samo jos jedna od mojih osveta Njemu. Zao mi je sto sam zaboravila da imas dusu i da osecas, i da to ne smem da diram. Zao mi je sto se nalazis tu zbog mene, zao mi je sto to nisam ranije znala, sto su svi oko mene cutali, zasto su me toga stedeli? Zao mi je sto si morao juce da me sretnes, sto si uopste ikad morao da me sretnes. I da, zao mi je sto si spustio glavu tamo gde je trebalo da je spustim ja, tamo gde je trebalo da padnem i nikad, zaboga, nikad vise da ne ustanem.