Da idemo dalje o subjektivizmu.
Glede hrane i sl.- hrana nije ništa bitno značila za mene nikad, osim naravno da utoli glad. Kuhalo se u kući, a kad se jelo vani- ništa posebno, i naravno slabije nego sad.
Odjeća i obuća- jadno, jedva priuštio nešto normalno. No to je ionako za meni dosadne kicoše.
Međuljudski odnosi- vezano uz profil vremena. Paziti na svaku riječ da te ne čuju jer zidovi imaju uši, a i cinkari su svugdje. Inače unutar obitelji- normalnije nego sad zbog opće klime propadanja u okvirima liberalizma.
Sport- nikad navijanje za mene nije bilo jako bitno, iako sam navijao po nacionalnom ključu. Istina, navijao sam za SFRJ kad je bilo protiv SSSRa, a i drugih, jer je u tom pogledu SFRJ ipak bila kao neka cjelina.
Kultura- ima više dimenzija.
Glazba- klasična kao glavna, no glazba, iako sam njom zadovoljan, nije utjecala na moje formiranje. Popularna da, uglavnom ova angloamerička,no ova iz Yu mi je djelovala jadno i provincijalno. Iako sam znao, naravno, iz raznih faza neke melodije i uspjehe, ništa od toga mi nije bilo važno.
Književnost- praktički ništa. Što je mogla, uz 1-2 iznimke, ponuditi uz svjetsku?
Strip- jedini koji su me zanimali i što sam čitao iz ex-Yu od domaćih su bili Maurović, Bednjanec i Radilović. Također, u srbijanskoj ediciji, dosta talijanskih i europskih, te naravno u hrvatskoj, Alan Ford.
Film- sav je bio loš, iako sam naravno, bilo sa školom bilo ovako, pogledao sve poznato. No u usporedbi s velikim svjetskim- to je bilo jadno. Odmah sam vidio da je vrhunski poljski film, dok su američki uz par iznimaka zabava za retardirane. I francuski je imao znatna ostvarenja. Sva Yu kinematografija se svela na apologiju Cigana i balkanske egzotike, te partizanskih karikaturalnih epopeja.
Likovnost- zgodno, no u 20. st. je ionako sve otišlo u mp3.
U pogledu društva- nisam realno razumio svjetsku ekonomiju. Znao sam da od ovih samoupravnih priča nema ništa, no nisam znao zamjenu. Naivno sam mislio da bi Yu možda trebala opstati kao konfederacija uz drugi glavni grad da se riješimo beogradskog centralizma, no brzo sam to napustio. Htio sam da republike postanu države, no da ekonomija bude kao kineska- pola država, pola privatni sektor. Moja naivnost se vidi u tom što nisam, dosta dugo, uviđao potrebu višestranačja, nego sam to gurao u 2. plan, ne uviđajući da nema prave slobode uz jednopartijsku vlast.
No, vrijeme je sve pomelo. Sad ni za koju zemlju ni naciju nema isprike da svoje nevolje i nesposobnosti svaljuje na neke više sile.
