Uh...ako mogu i ja nesto da kazem: mislim d aje vazno kolika su deca i zasto ne vole vrtic, ko sto neko lepo upita na pocetku. Najbolje je (ako se ne mora, ali sto se mora - mora se) ne davati dete do navrsenih 3 godine u vrtic, a onda pokusati na svaki nacin da se dete uklopi u vrtic i vrsnjacku grupu. Nisu sva deca ista pa ni ovo pitanje ne moze imati univerzalan odgovor: postoje deca koja od malena razvijaju jednostavno tu vrstu temperamenta (genetski) i (pre)osetljiva su, povucena, tesko se uklapaju, stidljiva su. Takodje postoje deca koja razviju razvojni poremecaj koji se zove separaciona anksioznost: tesko prihvataju strance, vise mami ili tati uz nogu, vriste i placu kad roditelji a posebno majka moraju da odu. Kod separacione anksioznosti koja se razvija vec negde pre kraja napunjenih 12 meseci (moze i kasnije) i zbog koje majka moze da dobije i produzenje porodiljskog bolovanja, tesko je dete odvojiti i to predstavlja traumu i za roditelja i za dete. Medjutim, potrebno je, ako je ikako moguce, dete uvesti u vrsnjacku grupu, omoguciti mu time da nauci neke veoma bitne stvari za razvoj: kako se deli sa drugom decom, kako se osvaja svoje vreme i prostor, kako se bori za sebe u grupi, uci se disciplina, koncentracija, radi se na paznji, razvija se kreativnost. Naravno da nije isto ako se prave kuce od kocki sa bakom ili mamom koji ce da se ponasaju onako kako dete zahteva a naravno da je drugacije ako mora da se dete uklapa sa drugom decom koja takodje imaju svoje zahteve.
Neophodno je od malena detetu pribliziti ideju vrtica, uz pozitivne naznake, mozda ga voditi do nekog vrtica da vidi gde se igraju deca u dvoristu, napraviti od toga nesto sto ce dete vremenom samo zeleti, zatim pazljivo izabrati vrtic i obratiti paznju kakva je vaspitacica koja sa detetom boravi, otici sa detetom i provesti deo vremena prvih nekoliko dana dok se dete ne adaptira (sve ovo govorim samo za decu sa otporom prema ideji vrtica ili za decu sa separacionom anksioznoscu).
Sto se druge dece tice, koja su prosto razmazena pa nece da idu u vrtic - to je vec prica van diskusije: deca se moraju vaspitavati.
A sto se tice razvijanja separacione anksioznosti, najbolje je da dete od stadijuma bebe bude usmereno na vise razlicitih ljudi, pogotovu clanova porodice, kumova, prijatelja - da se navikne da ostane sa kumovima dok mama i tata izlaze u pozoriste ili restoran, da ga nahrani prijatelj ili ujka...da se jednostavno izbegne patolosko vezivanje i kompletno fokusiranje na majku, jer ce kasnije biti znacajnih problema da se dete odvoji.
Sto se tice dece koja reaguju povracanjem, temperaturom i somatizacijama, neophodno je da roditelji konsultuju strucna lica pre nego sto decu prisile na vrtic ili skolu ([pogotovu ako to traje duze od nedelju-dve.
Ali u pravu je neko ko rece gore da popustanje svakom decijem hiru i kretanje linijom manjeg otpora moze da dovede do toga da dete pocne manipulativno to da iskoristava, pa ce se desiti da povraca i dobija temperature pri odlasku kod zubara, pred pismeni ili ispit: takve sklonosti za somatizacije razvija se jos od najranijeg detinjstva.
Dugacka i opsirna tema, da vas vise ne davim.
Pozdrav svima.