Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 37.752
Strpi se malo. Otisao Sanovnik po transkript. On je dobar s kucom Karadjordjevica. Ja sam se prestolonasledniku nesto zamerio, inace bi ja to jos ranije. 
Donji video prikazuje kako da instalirate aplikaciju na početni ekran svog uređaja.
Napomena: This feature may not be available in some browsers.
Hroboatos: zvonila zvona u crkvi Notre Dame na vijest o kosovskoj bitci

Па, рецимо, делом јесте, делом није.I šta je zaključak? Je li zapisao to, ili nije?

Ko čeka, taj i dočeka.
Kao što možeš videti, citat je nešto drugačiji kod Stanića. Osim par reči drugačijih, nema nezavisnosti Hrvatima posle 20-godišnje uprave tj. ekonomskog oporavka. Nema Italijana, itd...
![]()
Autor piše o tim događajima u poglavlju Manipulacije sa vojnostručnim aspektom dobrovoljaštva. Na kraju se vrlo kritično obrušava na kraljevsku vojsku SHS. Kaže da je od oko 3800 bivših austrougarskih oficira Hrvata i Slovenaca približno 3700 bilo primljeno u NDH, uključujući 31 generala i 250 pukovnika. Okrivljava Hrvate kao jedan od bitnih uzroka propasti u aprilskom ratu 1941. godine i povlači paralele sa iskustvom JNA 1991. godine, kada je velika većina od 17000 hrvatskih i slovenačkih oficira dezertirala. Kaže da je jugoslovenska vojska bila jedan od jedinstvenih primera na zemaljskoj kugli, stvorena od dve neprijateljske strane. Što se tiče aktivnih 3500 oficira su bili iz srpske vojske, a od preostalih 3100 iz dr. (2600 iz Austrougarske, 469 Crnogoraca, 12 iz Rusije i 3 turska Arnauta). Posebno je kritičan što su u vojsku direktno bili primljeni general grof Johan Salis-Sevis i Slavko Kvaternik, kao i zbog toga što su brojni srpski aktivni oficiri i generali morali biti penzionisali da bi se toliko prostora napravilo za sve Hrvatei Slovence. Prema njegovim podacima, već 1921. godine bivši oficiri za uzimali su 56% mesta načelnika generalštabnih odeljenja-odseka i čak 26% svih generala (Plivelić, Uzelac, Majstner, Koh, Prica i Vikerhauzer) i 30% uopšteno komandanata svih bataljona i pukova. Još kaže da ih uprkos tome to nije sprečavalo da se stalno žale na niže položaje, izbegavaju vojnu službu i insistiraju da služe isključivo u svojim slovenačkim i hrvatskim krajevima, i pored toga što su po proseku odlazili i po 5 puta više na bolovanja od srpskih oficira. U godini 1940. bilo je čak 49 generala-admirala iz nekadašnje austrougarske vojske.
Priznaje da su dobrovoljci činili zlčine nad Hrvatima, ali kaže da se radi o revanšizmu i da su izolovani incidenti, a ne masovna pojava, te da je to daleko više bilo zastupljeno u Bosni nego u Hrvatskoj. Tvrdi da su u SHS izbile masovne pobune protiv dobrovoljaca i srpske vojske, da je general Lipovšćak pokušao izvesti čak i državni udar u pokušaju da spreči ujedinjenje. Veliki broj jedinica je održavao demonstracije na ulicama protiv srpskog kralja, države Srbije i protiv srpske hegemonije a među desetine pobuna protiv ujedinjenja najveća je bila 5. decembra 1918. na Jelačićevom trgu u organizaciji Slavka Štancera, budućeg ustaše i komandanta koji je u ratu bio nadležni Josipu Brozu. To nemirno doba sa pobunama, uključiv i ljudske žrtve, Stanić kaže da je potrajalo sve do 1921. godine, a dobrovoljce, za koje su tražili demilitarizaciju i nečasno se poneli, zapravo prikazuje kao praktično najveće žrtve tog vremena. Vrlo kritično piše o ideji formiranja vojnih jedinica preko centara u Sarajevu, Zagrebu i Ljubljani i kaže da je tada u vreme ujedinjenja 1918. g. odziv ljudi bio izuzetno mali i da je svega 15000 boraca jedva bilo mobilisano.
Dobrovoljci su bili skoro isključivo Srbi. Na savezničkoj strani, svakih 21.065 Srba, poginuo je jedan Hrvat ili Slovenac, tj. odnos je 99,1% i 0,9%. Sveukupno samo 191 Hrvat i Slovenac je poginuo kao dobrovoljac na srpskoj strani (98 Hrvata i 93 Slovenca, konkretno). Na strani Centralnih sila, stradalo ih je oko 200.000 (sa oko 350.000 stradalih civila, sveukupne hrvatske i slovenačke gubitke zbrojno računa na 550.000).
Đorđe Stanić navodi u napomenama (br. 67 na str. 137) da je Mišićeve reči preuzeo iz članka Radisava T. Ristića „Činjenice za nauk“ u 15. broju Dobrovoljačkog glasnika iz juna 2000. godine (na str. 242 i 243) posvećenom tragediji 1915. godine:
Pogledajte prilog 505902
Pogledajte prilog 505903
![]()
Pogledajte prilog 505904
![]()
Citat je malčice ispresecan i nije najsrećnije naveden kod Stanića.
Nažalost, potraga neće trajati dugo. Na moje veliko razočaranje, malobrojna mesta u literaturi u kojima se pominje ovaj citat navode i novinske članke na mesto izvora. Uzeo sam sjajnog Berića (Novi Sad, 2005).
![]()
Da bude stvar još gora, svako menja malo po malo po koju reč što stvara dodatne probleme. Npr. Ristić i Stanić kažu prosto ja, a na njihovom mestu Berić prenosi Nakon svega što sam tamo video i čuo.
Pogledajte prilog 505921
No, Berićev izvor su novinski članci Jelene Kosanović iz Večernjih novosti, od 31. decembra 2004 i 1. i 2. januara 2005. Evo najstarijeg: http://www.novosti.rs/vesti/naslovna/aktuelno.290.html:165263-Ne-ostavljam-vam-nista
A radi se o tome da je Kosanovićeva promovisala romansiranu biografiju Živojina Mišića od Miće Živojinovića, Život pretočen u pamćenje iz 2004. godine.
![]()
Ono što se za sada može zaključiti prilično sigurno da nesaglasje u rečima proizlazi iz toga što se koriste dva različita izvora informacije:
- Ristićev članak iz 2000.
- Živojinovićeva romantizacija iz 2004.
Sad ću baciti pogled u samu Živojinovićevu knjigu da vidim nije li se Kosanovićeva u novostima malčice poigrala sa rečima, pa da je možda do nje, za svaki slučaj. Ovo što ovom prilikom prilično zapanjuje jeste nespremnost istoričara da se ovaj citat podrobnije potvrdi, a posebno je neozbiljno ovo olako menjanje reči kroz loše citiranje i uzimanje beletristike ne bi trebalo baš da može biti prihvatljiva naučna literatura.
No, ono što mogu definitivno podvući jeste da je netačna starija tvrdnja koja se mnogo puta ponavljala na Forumu Krstarice da se radi o krivoj interpretaciji preuzetoj iz romana. Reči je objavio ovaj čovek četiri pune godine pre nego što je Živojinović napisao tu knjigu.
![]()
P. S. Da, da dopunim, tako je. do razlike u citiranju dolazi zahvaljujući Živojinovićevoj romanizaciji cele prepiske. Evo kako je to izgledalo u njegovoj knjizi (2004) prema prvom izdanju, str. 117-119:
![]()
![]()
![]()
Kako se radi o književnom delu, naravno, ne može se očekivati izvor, ali stičem utisak da je, pošto se radi o vojnim drugarima, za inspiraciju mu je garant poslužio Stanić.
Pa to treba proveriti da li je to zaista tako bilo.
Npr. tražiš i pronađeš da to piše u knjizi Nenapisani memoari Milorada Pavlovića Krpe od Žike Živulovića „Serafima“iz prve polovine 2004. godine.
![]()
Nažalost, Serafim je svoje delo više namenio u književne svrhe nego da bude naučno izdanje izvora, tako da nije na svakom ćošku navodio konkretno odakle je koji zapis u više od 70 svezaka rukopisne građe koju je Krpa iza sebe ostavio i koja je pohranjena u njegovoj rukopisnoj zaostavštini u Narodnoj biblioteci Srbije (pomagao i Arhivom Srbije). Ovde ne pomaže uopšte ni činjenica da je Serafim, po sopstvenom priznanju, doterivao i prilagođavao njegove rečenice da bi bile prihvatljive za objavu.
U svakom slučaju, evo (str. 259-263) stranica iz Živulovićeve knjige:
![]()
![]()
![]()
![]()
![]()
Ostaje jasan odgovor na pitanje potvrde ovog citata:
1) Treba pregledati Pavlovićevu rukopisnu građu i pronaći pod kojim inventarom se zaista navodi deo koji nas interesuje.
2) Kada Berić piše na 446. stranici iznad navedenog dela Decenijama se čekalo da se ovaj dokument objelodani, rekao je nešto što je činjenično netačno. Čeka se i dalje. Neko treba da priredi i kritički obradi Krpinu rukopisnu zaostavštinu, između ostalog kako bismo došli konačno do originalnog citata, koji se po svemu sudeći i dalje krije među neobjavljenom i neobrađenom građu.
Sa istoriografskog stanovišta ova tvrdnja se za sada ne može smatrati osnovanom i ne može se koristiti kao argument u diskusiji o Mišiću (a posebno ne kao istorijska činjenica), mada može kao argument za veliku potrebu proučavanja i pisanja prave biografije Milorada Pavlovića.
Ono što me raduje jeste da su Ristić i Živulović po svemu sudeći citat pokupili nezavisno jedan od drugog, što mu daje na vrednosti i zbog čega mi se čini sve manje i manje teoretski izvesnom mogućnost da se radi o nekakvom falsifikatu. A kako deluju stvari, da malčice rehabilitujem Stanića jer sam ga bio iskritikovao zbog načina preuzimanja citata (a trebalo bih daleko više kod Berića, ono je stvarno krajnje neprofesionalno što je učinio), izgleda da je Radisav Ristić zaista prvi koji je citat ikada objavio, 2000. godine.
Ako je sve ovo tačno, jedna je stavr najbolnija. To koliki je regent/kralj Aleksandar bio debil, retard klasični. Strašno.

Od 1941 ili 1944 imamo 100 % tni diskontinuitet svake vrste sa novim gorepomenutim likovima koji su stvarali budućnost tj.istoriju bez uticaja svega onoga što je postojalo do 1941 godine.
Formalno-pravni i ideološki, ali faktički nema nikakvog diskontinuiteta. Isti narod je nastavio da živi u istoj državi.. osim onih koji su pobijeni. Taj diskontinuitet je ustvari mnogo ozbiljniji. Ti milioni mrtvih.
Evo šta kaže Dakić.
Ne mogu se mrtvi pripisati u krivicu stvaranju KSHS.Nema osnova za zaključak da bi rat i stradanje stanovništva bili izbegnuti i da nije došlo do stvaranja KSHS.Uostalom,nije poznato da je od strane sila pobednica koje su krojile mapu Evrope data neka druga ponuda.koja bi bila povoljnija po Srbe.Postoji samo bulažnjenja u vidu pozvanja na famozni Londonski ugovor koji kao što vidimo nije "ispoštovan" ni u korist Italije koja je za Englesku i Francusku bila neuporedivo važnija od Srbije.
Interasantan podatak, jedino treba starije izvore, pre WWII . Ovako, ostaje u domenu anegdote.
Po ovome Kralj se bojao Italije. Da oni ne uzmu teritoriju. Austro-Ugarska se nije pitala ionako.
I kao pobednik, kao svaki pobednici, bio je malcice megaloman. Sad, da li je hteo da ujedini sve Srbe u jednu drzavu ( pod nazivom koji odgovara Eng, Fra) ili je imao zaista altruisticke interese?