Vojvoda Mišić o ujedinjenju sa Hrvatima

[Cartmanland]

Drago mi je da je slavni vojvoda Misic, tako razmisljao. Steta samo sto je njegovo misljenje bilo usameljeno. Zaista se pokazalo da je zajednicka drzava sa Hrvatima nemoguca.

 

[Cartmanland]

Srbi su vazda umjeli da prisvajaju sve sto se nade i zatece, desi i dogodi na njihovom teritoriju. Oni su sve i svakog ko bi ista znacajno ucinio i znacio proglasavali Srbinom i srpskom pojavom. Recimo, malo se zna da je osnivac Srpske akademije nauka i umetnosti, Sanu - koja je na svoj nacin i pripremila ovaj uzasni rat - bio Hrvat, znanstvenik, svjetskog glasa, prirodnjak Josip Pancic, on je bio i prvi predsjednik Srpske akademije nauka. Postoji cuvena Panciceva omorika, drvo koje je Pancic otkrio i koje po njemu nosi ime. Tu su Panicicevu omoriku 1991. godine neki kvazi ucenjaci u Srbiji pokusali preimenovati u Srpsku omoriku pa, ipak, nije proslo.

Nije Jospi nego Josif. On je promenio ime i veru. Josip Pancic - rimokatolik
da li je rodjen kao Srbin rimokatolik ili Hrvat rimokatolik nisam siguran (negde sam cuo da je bio bunjevac)
Josif Pancic - pravoslavac
A sto se tice omorike, pa ona je srpska jer raste u Srbiji! A ime neka joj ostane Panciceva omorika. Ipak je on SRPSKI naucnik.

 

[trigeminus]

Ja nisam za neko ostrašćeno pljuvanje po Jugoslaviji i celoj toj priči,jer bilo je i dobrih posledica toga i ondašnja politika je bila većinski ka tome usmerena.Ali takodje je neosporno da danas,nakon svega,jasno se vedi da je napravljena greška i da bi situacija bila iz korena drugačija da su tada uradjene stvari na čisto srpskim interesima,ali....

P.S. za ove što naglabaju o patnji i tlačenju jadnih hrvatskih seljaka pod kraljevskom i srpskom čizmom.... šta ukrali su nešto-sram ih bilo....molim vas tema je ozbiljnija....

 

[Dalibor Savic]

Sa Hrvatima , ne treba ni razgovo voditi , njihov mozak je na nivou pecinskog covjeka . Dosta smo se zavaravali o bilo kakvom prijateljstvu , dosta je bilo toga .

[/Evo da i ja nešto kažem na ovu temu. Sam čin ujedinjenja sa Hrvatima je izveden jer su se u tom trenutku poklapali interesi oba naroda. Ti su interesi bili od početka različiti i to svako treba da ima na umu.Nikada između Srpskog i Hrvatskog naroda nije bilo prijateljskih osećanja, uvek je tu bilo raznih međusobnih zađevica i sa time se neki jugo nostalgičari kad tad moraju pomiriti.

 

[Dalibor Savic]

Znam odavno za ovu izjavu...E da je bilo srece i pameti pa da je kralj Aleksandar poslusao velikog Zivojina Misica, sve bi izgledalo mnogo drugacije (da ne kazem, de bi nam danas kraj bio)...Vidimo da je Zivojin Misic pored toga sto je bio izuzetan covek i Vojvoda, znao da proceni, prepozna i predvidi...

Niko ovako dobro nije opisao Hrvate i njihov odnos prema Srbima, pored Jovana Ducica.

Ne zaboravite Visočanstvo, moje reči. Ako ovako ne postupite siguran sam da ćete se ljuto kajati.”

Prejake reci, ciji znacaj danas prepoznajemo...istog smo i danas svedoci...nadam se da cemo na greskama konacno nauciti...vidim da ova vlast danas, u koju nisam imao ni malo poverenja, ipak ima iole pameti...

@Hroboatos...dobro bi mi dosla ta knjiga...ipak Perfeks je Perfeks...kako kazu, ''lakse se brise''...

1915 godine na Londojskoj konferenciji nam je Italija ponudila skoro celu Hrvatsku u zamenu za deo Istre i dalmacije, mišljenja sam da smo ovo trebali da prihvatimo, i da odustanemo od projekta zvanog Jugoslavija, Međutim kralj Aleksandar je bio po ovom pitanju izričit, on je po svaku cenu želeo Jugoslaviju, i od toga nikako nije hteo da odstupi, što je po meni jako kradkovido.

 

[Urvan Hroboatos]

Dakle, budući da je tema zaključana-sa vrlo slabom argumentacijom- nastavlja se ovdje. Cilje je da se istjera istina na čistac i raskrinka ova šovinistička izmišljotina.


664 Anegdota potječe iz bilježaka profesora Milorada Pavlovića Krpe, Mišićeva ratnog tajnika i neke vrste službenog ljetopisca u stožeru 1. armije, kojemu je Mišić navodno prepričao svoj razgovor s prestolonasljednikom, a javlja se više puta u radovima vojnih povjesničara Save Skoka i Petra Opačića (posljednji puta u knjizi Petra Opačića Vojvoda Živojin Mišić, Beograd, 2002., str. 393-395). Vjerodostojnost jedinog izvora anegdote (Krpa) višekratno je osporena, primjerice u knjizi Đorđa Stankovića Istorijski stereotipi i naučno znanje, Beograd, 2004., str. 294-302, te u radu Mile Bjelajca "Vojvoda Mišić kao vojnik i strateg" (prilog uz reprint Mišićevih memoara; v. Mišić, Živojin: Moje uspomene -pomenik, Beograd, 2004., str. 278-280.). - Vojvoda Mišić je u naznačeno vrijeme odista nakratko posjetio Hrvatsku, ali radi prisustvovanja prenošenju posmrtnih ostataka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u grobnicu u zagrebačkoj katedrali (30.IV.1919. godine). U dokumentaciji regentova kabineta, koja je inače pomno vođena i vrlo pouzdana, ne postoje tragovi o audijenciji pa čak ni o telefonskom razgovoru prestolonasljednika s vojvodom Mišićem iz vremena njegova povratka s puta iz Hrvatske. Okolnosti Mišićeve "misije" u Hrvatskoj, koja je trajala svega tri dana tijekom kojih Mišić nije stigao ili nije fizički mogao obići neke lokalitete za koje se inače tvrdi da ih je bio posjetio (primjerice, u Rijeku nije mogao ni ući), temeljem dnevnika Vjekoslava Spinčića rekonstruirao je Mile Bjelajac u svojoj knjizi Vojska Kraljevine SHS 1918-1921., Beograd, 1988., str. 124 i 140-142 (svi podatci iz osobnog priopćenja Mile Bjelajca autoru).

665 Primjerice, Dakić koji u svojoj knjizi (Dakić 1994.) redovito navodi sve bibliografske
referencije, propušta navesti vrelo iz kojeg je preuzeo anegdotu.

666 O konceptu postvarenja u konstrukcionističkoj teoriji v. supra, str. 76.

 

[Mrkalj]

Nego, biće fora za ovog vajnog Ozrena, ako je Mišić stvarno to rekao NJKV, a on se toliko izlomi da dokaže konstrukciju....

Ali verovatno je Ozren u pravu....

 

[Mrkalj]

Dakle, budući da je tema zaključana-sa vrlo slabom argumentacijom- nastavlja se ovdje. Cilje je da se istjera istina na čistac i raskrinka ova šovinistička izmišljotina.


664 Anegdota potječe iz bilježaka profesora Milorada Pavlovića Krpe, Mišićeva ratnog tajnika i neke vrste službenog ljetopisca u stožeru 1. armije, kojemu je Mišić navodno prepričao svoj razgovor s prestolonasljednikom, a javlja se više puta u radovima vojnih povjesničara Save Skoka i Petra Opačića (posljednji puta u knjizi Petra Opačića Vojvoda Živojin Mišić, Beograd, 2002., str. 393-395). Vjerodostojnost jedinog izvora anegdote (Krpa) višekratno je osporena, primjerice u knjizi Đorđa Stankovića Istorijski stereotipi i naučno znanje, Beograd, 2004., str. 294-302, te u radu Mile Bjelajca "Vojvoda Mišić kao vojnik i strateg" (prilog uz reprint Mišićevih memoara; v. Mišić, Živojin: Moje uspomene -pomenik, Beograd, 2004., str. 278-280.). - Vojvoda Mišić je u naznačeno vrijeme odista nakratko posjetio Hrvatsku, ali radi prisustvovanja prenošenju posmrtnih ostataka Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana u grobnicu u zagrebačkoj katedrali (30.IV.1919. godine). U dokumentaciji regentova kabineta, koja je inače pomno vođena i vrlo pouzdana, ne postoje tragovi o audijenciji pa čak ni o telefonskom razgovoru prestolonasljednika s vojvodom Mišićem iz vremena njegova povratka s puta iz Hrvatske. Okolnosti Mišićeve "misije" u Hrvatskoj, koja je trajala svega tri dana tijekom kojih Mišić nije stigao ili nije fizički mogao obići neke lokalitete za koje se inače tvrdi da ih je bio posjetio (primjerice, u Rijeku nije mogao ni ući), temeljem dnevnika Vjekoslava Spinčića rekonstruirao je Mile Bjelajac u svojoj knjizi Vojska Kraljevine SHS 1918-1921., Beograd, 1988., str. 124 i 140-142 (svi podatci iz osobnog priopćenja Mile Bjelajca autoru).

665 Primjerice, Dakić koji u svojoj knjizi (Dakić 1994.) redovito navodi sve bibliografske
referencije, propušta navesti vrelo iz kojeg je preuzeo anegdotu.

666 O konceptu postvarenja u konstrukcionističkoj teoriji v. supra, str. 76.

Iliti Hrobijeva plava faza...

 

[Konstantin Veliki]

Karadjodjevici su bile budale.

Kad crnogorci upravljaju srbiju onda ide sve u p**** m******

 

[čvrsnica]

Nije Jospi nego Josif. On je promenio ime i veru. Josip Pancic - rimokatolik
da li je rodjen kao Srbin rimokatolik ili Hrvat rimokatolik nisam siguran (negde sam cuo da je bio bunjevac)
Josif Pancic - pravoslavac
A sto se tice omorike, pa ona je srpska jer raste u Srbiji! A ime neka joj ostane Panciceva omorika. Ipak je on SRPSKI naucnik.

josif

 

[Urvan Hroboatos]

Po strukturi događanja i karakterizaciji likova, anegdota najviše podsjeća na idealnu fabulu tragedije kakvu je preporučivao Aristotel, a koja prikazuje "preokret (...) iz sreće u nesreću i to ne zbog opakosti, nego zbog velike zablude"667. Prema uvriježenom narativu, nedugo nakon početka Prvoga svjetskoga rata, Srpska narodna skupština usvojila je deklaraciju u kojoj su kao "ratni ciljevi Srbije" istaknuti "oslobođenje i ujedinjenje sve slavenske braće", što je idealistički podržavao i Aleksandar, koji je bio toliko "opsjednut državom Južnih Slavena i stvaranjem države Jugoslavije", da je takvo njegovo uvjerenje 1915. godine spriječilo da "Kraljevina Srbija usvoji Londonski pakt od 26. aprila 1915. godine, koji je nudio Kraljevini Srbiji da zaokruži svoje etničke prostore, da dobije veći dio jadranske obale i otoka, pa čak otok Krk i grad Rijeku" (Dakić 1994..-17)668. Aleksandrova "srpska nesebičnost, nesvojstvena
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
667 Poetica, I452al5—17. Termin "hamartia" prevodi se i kao "pogrješka", a označava
uglavnom čin nastao iz zablude ili neznanja pravog stanja stvari. "Tragička krivnja" ne nastaje iz zločinačke namjere, podlosti ili zle sreće, nego iz plemenitih nakana koje su moralno opravdane i koje dolaze u sukob s drugim podjednako moralno opravdanim sustavom (klasičan je primjer Antigona čije poštovanje krvne sveze dolazi u sukob s javnim zakonima i poretkom). Zbog toga je tragički junak ponosan na svoj čin, a njegova krivnja samo potvrđuje veličinu nje gova karaktera. Hegel zato kaže: "Tragički junaci su podjednako krivi i nekrivi. (...) Jer upravo je to snaga velikih karaktera da ne vrše izbor, nego oni u potpunosti i skroz naskroz jesu ono što žele i što čine. Oni su ono što jesu i to su vječno, i to je njihova veličina. (...) Ono što ih nagoni na njihov čin jest upravo ćudoredno opravdani (...) kolizijski pathos koji ih navodi na čine koji su prekršaj i koji sadrže krivnju. Što se tog čina tiče oni ne žele biti nekrivi. Naprotiv ono što su učinili, time se ponose. Takvom se junaku ne bi veća nepravda mogla nanijeti od toga da se kaže daje u svom djelovanju bio nekriv. Velikim karakterima je čast da su krivi" (Hegel 1971.:331-332).

668 Motiv Londonske konferencije u travnju 1915. godine kada je Antanta navodno nudila Srbiji da odustane od Jugoslavije i orijentira se na uspostavljanje uvećane Srbije nakon rata, što je onda Srbija odbila i kao ratni cilj potvrdila oslobođenje Južnih Slavena od strane vlasti, javlja se u srpskoj literaturi razmjerno često. Spominjanje i na suđenjima pred MKSJ-om, primjeri će tijekom svjedočenja Miloševićeve suradnice Smilje Avramov (ICTY 2004a..-32489-32492 i 32556), a naveo ga je i Milošević u svojoj uvodnoj obrani u kolovozu 2004. godine (ICTY 2004.:32193). Tužiteljstvo je iznijelo da raspolaže snimkom telefonskog razgovora između Miloševića i Karadžića od 29.X.1991. godine u kojem je raspravljano o oživljavanju Londanskog ugovora i ponude Srbiji (ICTY 2004a.:32556). - U dijelu suvremene srpske historiografije smatra se da ovaj narativ također nije utemeljen na povijesnim činjenicama. Primjerice, osvrćući se na poglavlje o "Londonskom ugovoru" u jednom srpskom udžbeniku povijesti, srpska povjesničarka Dubravka Stojanović prigovorila je "da autori udžbenika netačno iznose da je prilikom sklapanja tog ugovora Srbiji nuđena Velika Srbija, čije teritorije detaljno navode (Bosna i Hercegovina, Slavonija, Srem, Bačka, južna Dalmacija i severna Albanija). Tom prilikom izjavila sam da te teritorije nisu Londonskim ugovorom ponuđene Srbiji i da se radilo o tajnom ugovoru između sila Antante i Italije na čiji sadržaj Srbija nije imala nikakvog uticaja niti su je o njemu zvanično obavestili njeni saveznici" (Stojanović 2003.). - Motiv Londonske konferencije korišten je za dokazivanje da je Srbija u Prvom svjetskom ratu bila prvržena ideji stvaranja Jugoslavije iako je navodno imala povijesnu priliku da uz blagoslov svojih moćnih saveznika stvori Veliku Srbiju. Teritoriji koji su tada navodno bili ponuđeni Srbiji, a oni uključuju Vojvodinu,

-------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
visokoj politici" (Sekulić 2001.:8), nije regentu dopuštala da prihvati dobronamjerna upozorenja zapadnih diplomacija Srbiji da "Slovence i Hrvate prepusti njihovoj istorijskoj sudbini" (Dakić 1994.:17), nego je on dalje nastojao ostvariti uzvišeni cilj "oslobođenja i ujedinjenja sve slavenske braće" te je tako 1918. godine došlo do nastanka zajedničke države.

 

[SasaBorgdron]

Laz je ono sto je rekao Misic ali je zato tacno sve napisano u bestseleru tipa ( dvobroj u kojem superjunak zvan Megakroaton rijesava problem zvan banda cetnicka ) sve tacno i cinjenicno potkrepljeno
Ma da .

 

[Urvan Hroboatos]

Laz je ono sto je rekao Misic ali je zato tacno sve napisano u bestseleru tipa ( dvobroj u kojem superjunak zvan Megakroaton rijesava problem zvan banda cetnicka ) sve tacno i cinjenicno potkrepljeno
Ma da .

Ironija ranga Komandanta Marka.
Laž nije ono što je "rekao vojvoda Mišić". Laž je da je vojvoda Misšić rekao išta što mu pripisuju ovakovi promičbenjački pamfletisti. Ja ne ulazim u to što je Mišić mislio, ili mogao misliti. Niti koliko bi u ovom ili onom bio "u pravu".

Za mene on nije relevantan kao prosudbenik bilo čeg povijesnonacionalnog. No, ono što hoću je istina.

Gola, suha, faktografska istina. A ta je da vojvoda je Mišić boravio u Hrvatskoj 3 dana, da za to doba nije ni mogao susresti i razgovarati s 2.000 ljudi, da nije bio u mjestima u kojima mu se pripisuje da je bio, da ne postoji nikakav dokument iz regentove i drugih službenih kancelarija o njegovu posjetu (koji je bio ceremonijalno-protokolarnoga tipa, a ne nekog izvidničko-obavještajnog), i da je jedini izvor spomenuti Milenko- osoba mutna, nepouzdana i, najvažnije- jedna jedina.

Ne postoji nijedan drugi tekst (razgovorni, memoarski,..) sličnih stavova-a Mišić nije pao s konja čim se vratio u Beograd i umro odmah u svibnju 1919.

Eto- tako nastaju urbane legende i mitologemi.

 

[Urvan Hroboatos]

Iz ove tragičke "velike zablude", koja je postala fatum, događaji su slijedili istom sudbinskom neumitnošću kojom i u grčkim tragedijama početna krivnja uzrokuje nizove i krugove nevolja i stradanja. Tipizirani "drugi", čiji je identitet konstruiran kao postvaren utoliko što su njihova negativna svojstva shvaćena kao naravna, univerzalna, nepromjenjiva te stoga i nedostupna svakom utjecaju, čija je zloća apsolutna i koja se "ne može zajaziti ničim što bi (...) se ponudilo", tako da je svaka akcija kojom bi se pokušali uspostaviti bilo kakvi drugačiji odnosi uzaludna i besperspektivna, u daljnjem su tijeku dokazali tu svoju narav ubivši ne samo glavnog tragičkog junaka priče, regenta Aleksandra, nego i "milion" Srba, a i u ratu 1991.-1995. godine pokazali su konstantnost svoje ćudi. Imajući u vidu nepromjenjivu narav Hrvata, svaki dogovor s njima ili pokušaj uspostave nekih drugačijih odnosa bio bi nužno "protu-naravan", isto kao i pokušaj suživota ili suradnje orla i zmije. Jedino što preostaje jest odvajanje od tog "sveta za sebe", zacrtavanje granica, a kako se to (zbog preklapanja etničkih područja) može postići samo ratom, onda je i rat opravdan. Dapače, što prije do rata dođe, to će Srbi biti brže oslobođeni tragičke "krivnje bez krivnje" i njenih fatalnih posljedica. Anegdota o vojvodi Mišiću ostaje tako dobar primjer kako se rekonstrukcijom povijesnog narativa uzrok trenutnog sukoba nastoji "odmaknuti" dublje u prošlost kako bi se pokazalo da ne ovisi o trenutnim sporovima, nego da je "zapisan" u povijesti kao naravan i neuklonjiv.
------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Slavoniju, dijelove Dalmacije, Bosnu i Hercegovinu itd., u današnjim srbijanskim povijesnim udžbenicima nazivaju se "srpskim etničkim oblastima" (navedeno u Antić, Ana 2003.:285).

669 Aleksandar Drašković, profesor povijesti na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u jednom intervjuu iz kolovoza 1991. godine: "Odgovorno tvrdim daje Srbija ujedinjenjem sa Slovencima i Hrvatima napravila fatalnu, tragičnu grešku" (Kovačević i Drašković 1991.:65).

 

[Mrkalj]

josif

Josip Runjanin.

 

[SasaBorgdron]

Najtragicniji momenat za Srbe definitivno jeste ulazak u zajednicku drzava sa vama. Nakon vjekovnog ropstva upustili smo se u tu avanturu koja nas je nezamislivo mnogo kostala , pa cak i danas nas kosta a kako mi se cini i u buducnosti ce.

Pa ako ti nije mjerodavno ono sto kaze Misic uzmi hrvatskog pisca Krlezu koji jasno govori o tome kako se ponasala hrvatska intelektualna javnost, pisani mediji ( novine ) o cemu se razgovaralo sa kakvi se zarom i zanosom goovorilo o napadu na Srbiju a poslije toga kako se ti isti odnose prema oslobodiocima to je dovoljno da se vidi da nikada niste ni zeljeli da zivite zajedno sa Srbima u istoj drzavi vec ste to vidili eto tako kao jednu od etapa koju treba da predjete do svog konacnog cilja to jest ovoga sto imate danas.

 

[SasaBorgdron]

Iako su predstavnici Države SHS, na čelu sa Svetozarem Pribičevićem, prije upućivanja u Beograd od Narodnog vijeća Države SHS dobili dokument "Naputak" kojim se uvjetuje ujedinjenje Države SHS s Kraljevinom Srbijom okupljanjem ustavne skupštine koja će 2/3 većinom odlučiti buduće uređenje države, dolaskom u Beograd, pod dojmom pristupa Crne Gore Srbiji te samovoljni izlazak Bačke, Banata i Baranje [nedostaje izvor] i hrvatskog Srijema koji je bio pod srpskom vojnom kontrolom do izgasavanja ujedinjenja iz sastava Države SHS i priključenje Srbiji, bojeći se talijanske okupacije Dalmacije i Istre te socijalnih nemira, biva odbačen "Naputak" i napisana "Adresa" dokument o bezuvjetnom ujedinjenju Države SHS i Kraljevine Srbije.

 

[Pumpaj Dinstanović]

I šta je zaključak? Je li zapisao to, ili nije?

 

[Mrkalj]

Naravno da jeste. Nego čekamo da Hrobi završi... pa da reknemo svoje.

 

[matijakupa]

Naravno da jeste. Nego čekamo da Hrobi završi... pa da reknemo svoje.

evo sam si složio sendvič i uzeo kokakolu i jedva čekam da vidim

 

[Mrkalj]

Pazi da se ne zagrcneš.

 

[matijakupa]

Pazi da se ne zagrcneš.

heheheh, dobar si, dobar....

 

[Electric eXecutor]

Lep tekst, a jos ima smisla...
Steta sto ga nisu poslusali, imalo bi manje problema.

 

[Urvan Hroboatos]

I šta je zaključak? Je li zapisao to, ili nije?

Jasan je zaključak da:

*ništa nije zapisao jer toga jednostavno nema. Nema nikakvog materijalnoga dokaza, nikakovoga teksta zapisanog Mišićem, ničeg u regentovoj kancelariji....ništa.

*anegdota vuče korijen od navedenoga Milenka i obična je floskula

*cijela bajka spada u repertoar urbanih legendi tipa Elvis je živ ili zvonila zvona u crkvi Notre Dame na vijest o kosovskoj bitci.

 

[Pumpaj Dinstanović]

Izveštaj vojvode Mišića kralju Aleksandru po povratku iz Splita:

„Iz svega što sam čuo i video ja sam duboko zažalio sto smo se mi na silu Boga obmanjivali nekakvom idejom bratstva i zajednice… Svi oni jednako misle, to je svet za sebe, ma sa kakvim predlogom da se pojaviš….. stvar je propala…..

Ništa se ne može zajaziti, ničim što bi joj se ponudilo.

Ja sam sa tim načisto. Dvoje nam kao neminovno predstoji: potpuno se otcepiti od njih, dati im državu, nezavisnu samoupravnu, pa neka lome glavu kako znaju, a drugo je, upravo prvo, da u zemlji zavedemo vojnu upravu za dvadeset godina i da se zemlja sva baci na privredno i ekonomsko podizanje, daleko od svih politickih uticaja. Ako to ne može, onda se otcepiti, dati im njihovu državu.

Granice će biti gde ih mi povucemo, a mi ćemo ih povuci ne onde gde naše ambicije izbijaju na povrsinu, nego onde gde istorija i etnografija kažu; gde kaže jezik i običaji, tradicija i najzad gde se sam narod po slobodnoj volji opredeli, pa će biti i pravo i Bogu drago.

A Italijani? Neka im je sa srećom. Neka se oni Hrvatima usreće. Ja sam duboko uveren da se mi njima nećemo usrećiti... Ti su ljudi svi odreda, prozirni kao čaša, nezajažljivi i u toliko meri lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi.

Ne zaboravite Visočanstvo, moje reči. Ako ovako ne postupite siguran sam da ćete se ljuto kajati.”

Zabeležio sekretar vojvode Mišića Milorad Pavlović


Verovatno već mnogima poznato, al' nije s raskida da se spomene

Može li se ovo pročitati iujednoj od Ž. Mišićevih knjiga? Pogotovo mislim na "Moje uspomene".