U Rumuniji zivi doooooobar deo rumunizovanih Srba. U tome je trik. Veci deo njih su uspeli da asimilizuju a tek manji je ostao neasimilizovan. Sa bugarima je jos gora stvar.
Srbi u okvirima Rumunije
U tom periodu, 1947. godine između dve zemlje zaključena je konvencija o kulturnoj saradnji, kojom je regulisana i aktivnost jugoslovenske nacionalne manjine u Rumuniji. Posle sklapanja konvencije usledio je period uspešne i plodonosne saradnje sa lokalnim vlastima, da bi internacionalizacijom sovjetsko-jugoslovenskog sukoba 1948. godine ta saradnja bila sasvim prekinuta.
Skladni i prijateljski međudržavni odnosi između Jugoslavije i Rumunije iz osnova su promenjeni 1948. godine, posle donošenja Rezolucije Informbiroa. Rezolucijom su istočnoevropske socijalističke zemlje, sa SSSR-om na čelu, optužile jugoslovensko partijsko i državno rukovodstvo da je izdalo socijalizam i da uvodi kapitalističke društvene odnose. Zahtevana je bezuslovna kapitulacija KPJ i njenog rukovodstva. Centralni komitet KPJ odbacio je optužbe kao neosnovane. Tada je otpočela kampanja sa ciljem da se Jugoslavija podredi bloku istočnoevropskih socijalističkih zemalja, kojima je rukovodio SSSR. U tom smislu prekinuti su diplomatski, politički, privredni i kulturni odnosi sa Jugoslavijom. Antijugoslovenska kampanja se vodila i proganjanjem pripadnika srpske nacionalne manjine u istočno-evropskim zemljama, posebno u Rumuniji, gde je ta manjina bila najbrojnija.
Na udaru antijugoslovenske kampanje našlo se rukovodstvo Saveza slovenskih kulturno-umetničkih društava u Rumuniji, kao i sveštenici, učitelji, profesori, učenici i studenti, koji su odbili da prihvate stavove Rezolucije Informbiroa.
Rumunske vlasti su pokrenule sudske procese protiv vodećih ljudi iz redova srpske nacionalne manjine, koji su optuživani da su "špijuni i izdajnici u službi Titove fašističke klike". Pojedinci, koji su odbijali iskonstruisane optužbe, osuđivani su na smrtnu kaznu ili na doživotnu robiju.
Pored pojedinačnih, progonima su bili izloženi i širi slojevi pripadnika srpske nacionalne manjine u Rumuniji, što je posebno došlo do izražaja 1951. prilikom njihove deportacije iz pograničnog područja prema Jugoslaviji u Baragansku pustinju, gde je dospelo preko 2.000 Srba. Tada je otpočela Baraganska golgota, kada su u Baragan deportovane čitave srpske porodice, bez ikakve optužbe. Ovde su Srbi proveli teške godine. Posle obnavljanja jugoslovensko-sovjetskih diplomatskih odnosa 1955. godine, u periodu posle Staljina, kada je shvaćena besmislenost optužbi od kojih su stradali nedužni Srbi iz baraganskog sužanjstva, oslobođeni su i zatvorenici i deportirci.
Period od 1955. do 1989. godine je predstavljao doba normalizacije međudržavnih odnosa Jugoslavije i Rumunije. Tada je u Rumuniji napuštena politika brutalnog obračunavanja režima sa srpskom manjinom, a otpočinje vreme popuštanja zategnutosti. Međutim, nasuprot sve razvijenijim prijateljskim odnosima između dve zemlje, od strane rumunskih vlasti sprovođena je asimilacija, i to na suptilniji način nego u ranijem periodu. Kao oblici asimilacije javljaju se: prevođenje imena lica i mesta sa srpskog na rumunski jezik i nepostojanje dvojezičnih natpisa; stalno smanjivanje broja osnovnih škola na jeziku srpske manjine; smanjivanje broja kulturnih i sportskih društava manjine; rumunizacija dece iz mešovitih brakova; zapošljavanje stručnjaka iz redova manjine u naseljima gde njihovi pripadnici ne žive itd.
Savremeni period počinje revolucijom 1989. godine, kada je došlo do osetnog poboljšanja položaja pripadnika manjina, među kojima i srpske. Rumunske vlasti su obezbedile potpuniji razvoj srpskoj nacionalnoj manjini i šira manjinska prava. Tome je doprineo proces demokratizacije rumunskog društva, čvrsto opredeljenog prema poštovanju opštih ljudskih prava i sloboda, a time i prava nacionalnih manjina. Srbi imaju svoje predstavnike na svim nivoima društveno-političkih zajednica: od lokalne samouprave do državnog parlamenta. Demokratizacija rumunskog društva omogućila je uspešnu aktivnost Demokratskom savezu Srba i Karaševaka. Demokratski savez Srba i Karaševaka je Statutom označen kao "javno i političko udruženje društvenog, kulturno-umetničkog, književnog i prosvetnog karaktera". Svojim aktivnostima doprinosi formiranju i razvoju nacionalne svesti, vaspitavanju svojih članova u duhu poštovanja pravila zajedničkog bratskog življenja sa ostalim građanima, bez razlike na nacionalnost i promovisanju principa ravnopravnosti, demokratije i socijalne pravde. U realizaciji postavljenih zadataka unapređen je sistem školstva, kao i rad brojnih oblasti kulture; pokrenut je list Naša reč i časopis Književni život, a razvila se i saradnja pripadnika srpske nacionalne manjine sa matičnom zemljom.
Posle uključivanja Banata i Krišane u sastav Kraljevine Rumunije 1919. godine, Srbi su imali organizovano osnovno školstvo. U periodu od 1919. do 1948. srpske osnovne škole, kao veroispovedne, nalazile su se pod ingerencijom Temišvarske eparhije Srpske pravoslavne crkve. Od 1948. srpske škole su dobile status državnih i nalaze se u nadležnosti Ministarstva prosvete Republike Rumunije.
U Rumuniji je od 1919. do 1948. godine radilo 57 srpskih osnovnih škola. Godine 1958. bilo ih je 49, 1968 - 30, 1978 - 28, 1988 - 20, a 1996 - 16. Broj učenika se od 1919. do 1935. kretao od 1.200 do 3.400, a posle stupanja na snagu Školske konvencije između Jugoslavije i Rumunije taj broj je do 1940. narastao na 5.200, da bi od 1948. opadao, pa je srazmerno tome opadao i broj srpskih osnovnih škola. Tako je 1958. iznosio blizu 3.000, 1968. blizu 1.500, 1978. oko 1.000, 1988. blizu 500, a 1996. oko 400 učenika.
Posle razgraničenja između Jugoslavije i Rumunije srpsko stanovništvo u dužem periodu ostalo je bez mogućnosti da se u Rumuniji školuje na maternjem jeziku u srednjim školama.
Prvi pokušaj organizovanja srednje škole u Rumuniji datira iz 1921. godine, kada je u Ketfelju osnovana privatna Srpska niža gimnazija. Na temeljima Školske konvencije, 1934. je osnovana Srpska niža gimnazija u Temišvaru, koja je 1943. prerasla u Srpsku višu gimnaziju, koja kontinuirano radi i danas.
Učiteljska škola na srpskom jeziku otpočela je a radom 1934. u Temišvaru, da bi 1958. prerasla u Pedagošku školu. Povremeno su radile i srpske stručne srednje škole u Temišvaru.
Posle razgraničenja između Jugoslavije i Rumunije 1919. godine, od delova ranije Temišvarske i Vršačke eparhije stvorena je jedinstvena Temišvarska eparhija, kao deo Srpske pravoslavne crkve, koju su sačinjavali tri protoprezviterijata: Temišvarski, Aradski i Sokolovački. Danas Temišvarski protoprezviterat obuhvata 25 naselja sa 22 parohije, aradski 15 naselja i 13 parohija, Sokolovački 13 naselja i isto toliko parohija. Postoji i pet srpskih manastira: Bezdin, Senđurađ, Bazjaš, zlatica i Kusić.
Temišvarska eparhija posvećivala je značajnu pažnju školovanju svešteničkog kadra organizovanjem monaških tečajeva. Uz saglasnost Ministarstva veroispovesti Rumunije, 1953. godine osnovana je Pravoslavna srpska bogoslovija u Temišvaru.
Brojčana zastupljenost srpske populacije na teritoriji današnje Rumunije počev od XVIII veka, u celini gledano, kretala se silaznom linijom. Ova konstatacija ima realnu osnovu u činjenici da su Srbi oduvek na ovim područjima bili u statusu nacionalne manjine, što nije bio slučaj sa ostala tri najbrojnija naroda - Rumunima, Nemcima i Mađarima. Naime, od proterivanja Turaka 1718. do stvaranja dualističke Habzburške monarhije 1868. vladala je Austrija, od 1867. do kraja I svetskog rata vladala je Ugarska, a od 1919. godine Rumunija.
Izrečene konstatacije potvrđuju konkretni podaci popisa srpskog stanovništva na tlu današnje Rumunije za poslednjih vek i po. Broj Srba na teritoriji današnje Rumunije
1854. je iznosio oko 62.000; 1905. pao je na 53.000; 1938. godine smanjio se na oko 45.500 stanovnika, a
1992. u Rumuniji je živelo nešto više od 29.000 pripadnika srpske nacionalnosti.
Prema popisu iz 1847. godine u rumunskom Banatu živelo je preko 10.000 Karaševaka. Njihov broj je 1896. iznosio oko 7.500, koliko je i 1940, da bi se 1992. smanjio na oko 6.500 stanovnika.
* * *
I pored izvesnih oscilacija u odnosima koji su bili posledica političkih i društvenih uslova, možemo, na kraju, konstatovati da se srpsko-rumunskoj zajedništvo na teritoriji Rumunije gradilo vekovima. Ono je i danas zaloga njihove srećnije budućnosti.